Žrtve masakra na tuzlanskoj “Kapiji” u sjeni Brozovog rođendana

Piše: Adnan Pejčinović
Datum: 25.05.2021. u 23:35
Kategorija: Kritika političkog uma

Na današnji dan, 25. maj, dok se u vlastitoj laži nije udavila politička tvorevina koja se zvala SFRJ, redovno se, prigodnim paganskim manifestacijama, slavio Brozov rođendan. Kad je Jugoslavije nestalo, narodi su se počeli upoznavati kakvi stvarno jesu i desio se (i) masakr na tuzlanskoj „Kapiji“, 25. maja 1995. godine. Tri decenije nakon stravičnog zločina, novinari i publicisti sa prostora bivše Jugoslavije, koji su deklarativno odani Zapadnim vrijednostima i antifašizmu, svakog 25. maja veću važnost pridaju „Danu mladosti“ nego masakru na „Kapiji“.

Legitimna može biti primjedba da je masakr na „Kapiji“ samo jedan u nizu zločina u projektu genocida nad Bošnjacima i da bi posvećivanje veće pažnje njemu nego ostalim zločinima bilo nepravedno. Govoriti, pak, o svim zločinima moglo bi biti i pretjerano, s obzirom da su presude već donesene i tačno se zna ko je za njih odgovoran. Takva primjedba bi, kako rekoh, mogla biti legitimna, ali samo u slučaju da su sami izvršioci agresije i genocida doživjeli katarzu, priznali i iskreno se pokajali zbog zločina napravljenih u njihovo ime, te, u konačnici, počeli raditi na nužnim promjenama vlastitog kulturnog koda.

Međutim, „Kapija“ nosi isuviše veliki simbolički značaj i zaslužuje posebnu pažnju. A zanemaruje se i to na više nego nehuman način.

„Rat je varka“, ali legitiman

U povijesti skoro da nije zabilježen rat u kojem gradovi i naseljena mjesta nisu granatirani i u kojem nije bilo civilnih žrtava. Poslanik Muhammed, neka je mir s njim i njegovom porodicom, rekao je: „Rat je varka.“ Ali, ljudi smo nesavršeni i svako ko prihvata čovjeka, kao takvog, dakle nesavršenog, time i ovaj svijet, kao takav, dakle nesavršen, neće moći a ne priznati da je rat, oružani sukob, legitimno sredstvo komniciranja među narodima i interesnim grupacijama, te da smo nerijetko u situaciji kada smo prinuđeni birati manje zlo.

Oružani sukobi su ružni i odvratni, ali neizbježni bili, jesu i ostat će. Nikada, ali nikada, neće se ostvariti romantičarski san o vječnom miru na planeti zemlji, jer će se uvijek naći zao čovjek, ili grupacija zlih ljudi, koji će doći na poziciju moći, i zla svoga radi motivirati ili djelovati u infernalnim projektima, od kojih će se neko morati braniti, pa će uzeti pušku u ruke i pristati na neizbježno – civilne žrtve rata.

Ma koliko strašno djelovalo ovo što ću reći: rat je legitimno sredstvo komunikacije, a time i granatiranje gradova, pri čemu stradaju i nevine žrtve. To je cijena na koju mora pristati svako ko je spreman da se brani od onoga koji ga napadne, kao i sam agresor.

Slučaj bacanje atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki primjer je koji potvrđuje da je nekada nužno pristati na manje zlo: atomska bomba je bačena jer je procjena američke vojske bila da bi u slučaju konvencionalnog (završnog) sukoba sa Japancima u 2. svjetskom ratu poginulo mnogo više ljudi, i vojnika i civila, nego ako se baci atomska bomba na spomenute gradova. Toga će postati svjesni i sami Japanci, pa su na spomeniku žrtvama te tragedije nesluženih razmjera napisali: „Neka sve duše počivaju u miru, nikada nećemo ponoviti ovu grešku!” Amerikanci nisu imali namjeru izvršiti genocid nad Japancima, čega su Japanci svjesni, kao i grešaka koje su napravili, jer su civiliziran narod.

Tuzlanska „Kapija“ je u registru Lacanovog Realnog

Što se ne bi moglo reći za srpsku agresiju… Granatiranje bosanskih gradova sa položaja srpske vojske nije imalo nikakav ni taktički ni strateški vojni cilj, osim oduzimanja života što većem broju Bošnjaka. Zločin na tuzlanskoj „Kapiji“ nije jedini koji se desio u Bosni i Hercegovini, nego jedan od zločina tog tipa, masovnog ubijanja građana jednom ili dvjema-trima granatama, ali jeste paradigma svih zločina toga tipa. Zločin je bio realiziran svjesno, planirano, precizno i „bez greške“.

Na tuzlanskoj „Kapiji“, u srcu grada, 25. maja 1995. godine zlo je doživjelo veliki uspjeh. Slovenačka grupa „Borghesia“ ima jednu pjesmu, a u toj pjesmi stih / metaforu koja se, doslovno, toga dana realizirala na „Kapiji“. Ne želim citirati stih / metaforu, jer nemam tu snagu da samome sebi, a posebno ne glasno u javnosti, izgovorim te riječi. Što ne znači da nisu (bile) doslovno ušle u područje Lacanovog Realnog.

Zato nemam moralni legitimitet optuživati pacifiste, hipike, rusoovce, pa čak ni komuniste koji, poslije svega što povijest pamti, a nauka obrazlaže, i dalje vjeruju da je moguće promijeniti čovjeka i spustiti (ja ću reći „ograničiti“) Nebesku pravdu u Zemaljske okvire. Ne želim optuživati jer su i oni ljudi, slabi, kao što sam i ja slab. Da sam dovoljno jak, citirao bih stih / metaforu, tu strašnu metaforu i njenu još strašniju realizaciju. Ali slabost je, tješim sebe, dozvoljena do neke granice. „Mirotvorci“ su slabi preko granice dozvoljenog: nedostatak snage da se suoče sa realnošću tjera ih da grade virtualne svjetove u koje će pobjeći od realnog.

Lični autizam treba vratiti u četiri zida

I u tome i ne vidim problem ako to rade između svoja četiri zida (bukvalno), ali kada vlastiti autizam nastoje u javnom prostoru predstaviti kao projekat usaglašen sa vrhunaravnim etičkim načelima, onda imamo ozbiljne nevolje, jer se dešava paradoks: upravo „mirotvorci“, pacifisti, mundijalisti, „građani svijeta“, ta široka lepeza uglavnom pripadna lijevoj ideologiji, odbijajući prihvatiti realnost da čovjek, kao pojedinac, i grupacija (narod) i njegova kultura u sebi imaju mogućnosti da budu u službi Sotone samoga, čine sve da za svako zlo okrive neistomišljenike, a ne pokretače spirale zla, čime pomažu samom zlu da se skrije iza neizgovorenih imena.

Odnos javnosti u Bosni i Hercegovini, ali i susjednim državama, prema masakru na „Kapiji“ demotivira i obeshrabruje onaj dio populacije koji istinski razumijeva važnost pluralizma, demokratije, sudskih presuda i svjestan je da je za razumijevanje stvarnosti nužno uvažiti Freudovu mentalnu santu leda.

Masakr na „Kapiji“ desio se na jugokomunistički „Dan mladosti“. Ne volim numerologiju, na neki način je se sujevjerno bojim, no teško se otimam dojmu da Srbi nisu nehotično odabrali taj dan da naprave masakr nad tuzlanskom mladošću, ako ne svjesno, onda sam siguran da su podsvjesno izabrali upravo taj dan, 25. maj, „Dan mladosti“, i poslali jasnu poruku (još jednu u nizu)  o tome kako percipiraju Bošnjake. (Na „Kapiji“ su poginuli i teže i lakše ranjeni građani različitih nacionalnosti, ali Tuzla je grad većinski naseljen Bošnjacima.)

„Regija“ zaslijepljena socijalizmom

Ljevičarska ideologija, pak, od koje neće ili ne mogu da se emancipiraju „Regionalni“ novinari i akademski profesori, doprinosi eutaniziranju javnosti kada je u pitanju suočavanje sa stvarnim zlom – genocidom nad Bošnjacima, koji je sa srpske strane nastavljen njegovim negiranjem, a čega je dio bio i masakr na „Kapiji“.

Tako će se, primjera radi, suverenistički portal u Crnoj Gori, „Analitika“, sjetiti da je na današnji dan slavljen Brozov rođendan, i ni slova napisati o masakru na „Kapiji“. Dakle, Bošnjacima prirodni saveznici u borbi za etno-nacionalnu i državnu emancipaciju od srpskog hegemonizma između dva važna događaja, masakra na „Kapiji“ i „Dana mladosti“, paganske manifestacije u slavu jednog diktatora, biraju ovaj drugi.

I ne bi to bilo čudno da ti isti suverenisti unutar svoje političke agende nemaju pijetet prema žrtvama genocida, kajanje za učešće Crne Gore u agresiji ’90-ih, jasan otpor prema srpskom klerikalizmu i šovinizmu, opredijeljenost  za ulazak u EU itd. Ali teško je oteti se pitanju kako je moguće ne prepoznati da su upravo režim i ideologija koje među ostalima simbolizira i „Dan mladosti“ temeljni socio-psihološki uzrok genocida, agresije, otjelovljenog zla kakav je masakr na „Kapiji“. Ne smetnimo s uma da je upravo jugosocijalistička ideologija legitimizirala nasilje kao obračun sa neistomišljenicima: srpski nacional-socijalisti, ne srpski nacionalisti, počinili su genocid.

Patetični lamenti, kakav je tekst na portalu „Analitika“, samo su jedan od niza dokaza, da su zagovornici tzv. građanske države, mira, ljubavi među narodima, regionalne saradnje, antifašizma, pacifiizma, ti „građani svijeta“ mahom (ne svi, ima časnih izuzetaka) na prostorima bivše Jugoslavije ništa drugo do jugoromantičari, koji su spremni pucati i na kosmičko uređenje, ali ne i pogledati svijet širom otvorenih, a ne zatvorenih očiju, i prepoznati da je stavljanje masakra nad nedužnom omladinom u sjenu paganskog praznika u čast jednog diktatora, ništa drugo do nastavak zločina, ovoga puta ne nad fizičkom egzistencijom ljudi, nego nad etičkim načelima, koje vodi ka novom ratu, novom genocidu. Jer samo kad se izgubi vjera u etička načela „pleh banda svira himnu.“ (Borghesia).

Adnan Pejčinović rođen je 7. 12. 1971. godine u Tuzli, gdje je završio Gimnaziju „Meša Selimović“ i diplomirao na Filozofskom fakultetu u Tuzli, Odsjek za bosanski jezik i književnost. Radio je kao novinar u studentskim i lokalnim listovima. Objavio je nekoliko stručnih radova iz historije književnosti i književne kritike. Predaje bosanski jezik i književnost u JU Mješovita srednja škola u Gračanici. Živi u Tuzli.