Piše: Senad Huseinagić
Datum: 31.05.2025. u 17:45
Kategorija: Kritika političkog uma
Ne znam iz kojih razloga određeni analitičari, pa i neki političari plaše Svijet najavom velike recesije.
Da li bi ektremno uvođenje carina od strane USA moglo proizvesti recesiju? Naravno da bi moglo, ali prvenstveno iz psiholoških, a ne ekonomskih ili tržišnih razloga. Najava teških vremena (i to još od relevantnih osoba) bi mogla djelovati na izazivanje straha kod građana (potrošača), koji bi se mogli okrenuti štednji “za crne dane”, umjesto da eventualno u nešto investiraju ili potroše. Kada potrošači manje troše, otvaraju se vrata recesiji. Poznate su mjere i metode za razbijanje (ili bar ublažavanje) ovakvog straha kod građana (potrošača), ali iz nekog razloga se u dosadašnjim krizama nisu primjenjivale. Da li je razlog tome što ima krugova kojima ekonomska kriza (recesija) odgovara pa i ne žele da je ublaže? Možda je njima u uslovima recesije lakše manipulisati na tržištima.
Analizirajmo ekonomsku/tržišnu stranu “USA rata carinama”…
Američka ekonomija, mjerena GDP-om iznosi 27.700,00 milijardi dolara, što je oko 26% svjetske ekonomije. Međutim, kad se mjeri po metodi PPP (realna vrijednost), onda je američka ekonomija 25.000,00 milijardi dolara i iznosi 15% svjetske ekonomije.
Američki izvoz godišnje iznosi oko 3.000,00 milijardi dolara, a uvoz 3.900,00 milijardi dolara. Ako na ovu vrijednost uvoza u USA dodamo samo 30% carina, obim uvoza u USA raste na preko 5.000,00 milijardi dolara. Vrlo je moguće da su stvarni donosioci odluka u USA zaključili da se američka ekonomija ne može nositi sa konkurencijom u situaciji kada više nema vojnu dominaciju, a tehnološki je postala sve ugroženija. Uočavajući da gubi u “fer takmičenju” na svjetskom tržištu, USA je odlučila da se “zatvori” kako bi se ekonomski, ali i tehnološki ,oporavila.
Američki izvoz je dobrim dijelom vojna oprema i visokotehnološka roba i za očekivati je da izvijesno vrijeme (bar nekoliko godina) ne bude značajnije ugrožen. Ne treba ispustiti iz vida da u današnje vrijeme (posebno pod uticajem velikih multinacionalnih kompanija) većina država u izvoznom asortimanu ima dobar dio roba koje su i u uvoznom asortimanu. To je još više izraženo kod velikih ekonomija, a posebno kod USA.
Dio roba koje USA firme sada izvoze prisutne su u uvoznim robama. Dakle, neke USA firme, koje se budu suočile sa otežanim izvozom, pokušat će te svoje robe plasirati na domaće (USA) tržište gdje su sada konkurentnije zbog visokih carina na uvoz u Ameriku. Na drugoj strani, vrlo je moguće da stvarni donosioci odluka u USA računaju s tim da će dio uvoza (sada opterećen visokim carinama) nadomjestiti domaćom proizvodnjom.
Američka ekonomija je do sada, na krilima američke političke i vojne dominacije, izmjestila svoju proizvodnju u neke druge države (Kina, Indija, Brazil…), što je dovelo do gubitka proizvodnih radnih mjesta u USA. Porastao je broj uslužnih radnih mjesta (na osnovu toga da je cijena rada u proizvodnji drastično smanjena, pa su profiti drastično povećani). Naprimjer, danas gotovo da nema malih farmera u USA, a u novoj situaciji je realno da se mali poduzetnici opredijele da pokušaju proizvesti neke poljoprivredne proizvode za lokalno tržište. Treba imati u vidu da je USA ogromno tržište sa preko 350 miliona potrošača, te da je u Americi još uvijek živ tzv. “američki san”. Amerika tehnološki može proizvoditi sve moguće. U situaciji kada se na unutrašnjem tršištu pojavi prostor, poduzetnici u USA će pokrenuti nove biznise. A od nekoliko hiljada biznisa nečega do “američkog kralja nečega” nije dalek put.
Američko tržište nije homogeno niti monopolsko (jedna država). USA je 50 država i stotine velikih gradova koje sve imaju svoj prostor za stvaranje poslovnog ambijenta, a time i za konkurenciju koja pogoduje razvoju ekonomije. To znači da je realno moguće da se u USA vrlo brzo razvije konkurencija biznisa i konkurencija ideja, ali i konkurencija kapitala. Ne treba zanemariti ni to da će povećane cijene uvozne robe na US tržište biti izazovne i povoljne za nove biznise u USA koji trebaju nadomjestiti (istisnuti) uvoznu robu. Možda će upravo ta razlika u cijeni uvozne robe (zbog carina) u USA, biti dovoljna da nadomjesti razliku u cijeni radne snage između USA i nekih drugih ekonomija.
Visine US carina za pojedine države, naizgled su nelogične, ali bi moglo biti da one predstavljaju namirivanje razlike u cijeni radne snage, jer je cijena radne snage u USA znatno veća od mnogih država. Na primjeru izvoza Bosne i Hercegovine u USA i carina od 35% slika je sljedeća: Bosanskohercegovački izvoz u USA je oko 130 miliona dolara. Sa novim carinama to je oko 175 miliona dolara. Ako je trošak radne snage u BIH za izvoz ovih 130 miliona dolara bio oko 45 miliona dolara (radi se dominatno o izvozu roba a ne usluga), to znači da američke firme imaju dodatnih 45 miliona dolara da pokriju svoju radnu snagu. S obzirom na znatno bolju efikasnost njihovih kompanija, realno je da bi ovih 90 miliona dolara mogli biti dovoljni za plaćanje skuplje radne snage za proizvodnju robe koju USA kupuje iz BIH. Tako je i sa drugim državama.
Ohrabreni da mogu zauzeti svoj dio na (sada novom) tržištu, mnogi poduzetnici će biti spremni na velike rizike kako bi ostvarili “američki san”. Vjerovatno će dolar i narednih najmanje 5-6 godina biti dominantna valuta u Svijetu, što daje prostor američkoj državi da nesmetano štampa dolare i tako ubaci “svjež” kapital. Ukoliko bi američka ekonomija uspjela pokriti npr. 3.000,00 milijardi uvoza svojim robama i uslugama (od onih 5.000,00 milijardi dolara), to bi značilo otvaranje desetina miliona novih radnih mjesta, a time i novih potrošača i novog tržišta. Ne treba ispustiti iz vida da je stopa nezaposlenosti u USA manja od 4%, što znači da će ih otvaranje novih radnih mjesta dovesti u situaciju da će im nedostatajti radne snage. U takvoj situaciji rastu plate (što naravno smanjuje profite), ali povećava bogatstvo potrošača, što je novi zamajac razvoju ekonomije. Vrlo je realno da se taj unutrašnji zamajac pokrene i dovede do ekonomskog optimizma u US, kakav je bio početkom 20 stoljeća.
Znači, nije neralno da se USA ekonomija uspije oporaviti ovim zatvaranjem. Na drugoj strani ostatak Svijeta, kojem su USA nametnule visoke carine, ne mora biti toliko značajno pogođen, jer je udio američkog tržišta u izvozu roba i usluga u svijetu oko 12%, dok je udio američkog izvoza u uvozu Svijeta oko 10%. Neće biti teško pronaći zamjenu za američku robu i usluge, kao što neće biti toliki problem pronaći zamjensko tržište za robe i usluge koje su do sad bile plasirane u USA.
Dakle, moglo bi se reći da realno nema posebnih razloga da recesija mora nastupiti, što ne znači da je neće biti. Ukoliko veliki igrači budu procijenili da će lakše manipulirati u situaciji indukovane recesije, nije nerealno da će oni kreirati ambijent koji će voditi recesiji. Recesija u Svijetu bi odgovarala i ovoj novoj “ekonomskoj politici” Washingtona, jer bi lakše sproveli određene restrikcije unutar svog tržišta, ali i povećali osjećaj optimizma unutar USA u atmosferi “svjetske recesije”.
A glavni igrači su još uvijek dobrim dijelom u USA. Poziv relativno bogatim ljudima da doslovno kupe US državljanstvo i otvore biznis u USA, mogao bi rezultirati prilivom stvarnog novog kapitala. Veličina tog kapitala je manje bitna od psihološkog efekta dolaska kapitala i poželjnosti življenja u USA. To bi moglo doprinijeti posebnom optimizmu unutar US ekonomije a time i olakšalo njen oporavak i mogući povratak u novu tržišnu svjetsku utakmicu.
Senad Huseinagić je rođen 01.08.1960. godine u Žepču. Osnovnu školu i gimnaziju je završio u Zenici. Studij medicine je završio na Univerzitetu u Sarajevu, gdje je stekao i zvanje magistra medicinskih nauka. Autor i koautor je 6 stručnih knjiga i monografija, kao i 33 stručna rada u domaćim i međunarodnim stručnim časopisima. Učestvovao je u preko 50 većih projekata od kojih su neki bili u inostranstvu (Srbija i Kina). Zaposlen je u Institutu za zdravlje i sigurnost hrane Zenica. Živi u Zenici.
