Piše: Sanjin Salahović
Datum: 02.03.2025. u 20:35
Kategorija: Kritika političkog uma
Unutrašnja logika stvarnosti podložne liberalnoj ideji multikulturalizma urušavala se rapidno u zadnjih deset godina, unoseći nemir u duše stanovnika civilizacije Zapada i njoj gravitirajućih kultura, u koju i naša spada. Ova je ideja doživjela svoj vrhunac u politici Clintonovih, a nakon izgubljene utrke Hillary Clinton za predsjednicu USA, njenu «smrtovnicu» napisao je Henry Kissinger izjavivši da je vrijednosna politika prošlost, a da je vrijeme za onu sa realnim predznakom.
Godinama traje zbunjenost u logičkom prostoru internacionalne politike koju vodi USA. Pojavni primjer ovoga je neprijateljski odnos prema SDA (Bošnjacima) koja, paradoksalno, svoju politiku bazira na jednakim vrijednostima kao i USA, a s vremenom i uočljivo, otvoreno asistiranje američke administracije genocidnom poduhvatu Izraela u Gazi i na Zapadnoj obali. Karta i teren u kognitivnoj izvedbi USA, prestali su se slagati. I to je možda i najbolji opis pojma realpolitike u ovom smislu gdje se haosu u međunarodnim odnosima pokušava odgovoriti hipokrizijom.
Bilo je teško shvatati poteze i američkog predsjednika i njegove administracije, ali i Visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini, kao i američkog ambasadora Murphyja. Sada već bivši ambasador USA u našoj zemlji bio je preuzeo na sebe direktnu ulogu nadzornika radova s kojim se svjetski haos na Balkanu tretira američkim (i EU) “real” licemjerjem. Najteže u tom poslu, za nas posmatrače, bilo je pronaći unutrašnju logiku s kojom “realne” sile Amerike i EU, preko trojke, vuku poteze u bošnjačkoj/bosanskoj političkoj zbilji. Sa iznimkom rijetkih analitičara, hrabrih da realiziraju prijeko potrebne usluge intelekta u Bosni, poput: Vahidina Preljevića, Seje Omeragića i Dženane Karup Druško, zvanični mediji su uglavnom “realno” pratili (ne)stvarnost “realpolitike” i na njoj zarađivali novac u sumnjivom poduhvatu koji im, valjda, život znači. Tu je masovnu prodaju intelekta u Bošnjaka, za sitne novce, s obzirom na kršenje etike koju i intelektualnost posjeduje, kompenzirao mali “odred” naivnih analitičara, (naivnih – koristim paralelu sa nimalo manje, od ostalih pravaca likovne umjetnosti, kulturvrijednim naivnim slikarstvom) Mensur Graca, Zijo Hodžić, Yasmin Mulahusein, Nihad Aličković, Ahmet Kurt… Proizvodili su, a mnoštvo običnih, “malih” ljudi, rizikujući, baš kao i ovi proizvođači, etikete botova, komentarisalo ili dijelilo njihove proizvode. Tvorili su, na svoj način, narodnu vojsku intelekta koji nije dozvolio totalno širenje onog što će postati (ne)real politika po Bosni i našem dijelu Balkana – jer takva sličnost se dešava i u Crnoj Gori. A objasnit ću zašto, uprkos masivnoj logističkoj podršci i diplomatskog sistema i novca sa zapada, (ne)politika nije uspjela uvesti naše, a sad ni zapadne ljude, u svoju paradigmu…
Još 1995. godine Alija Izetbegović je spremnošću na prihvatanje realnosti dokazao da ideja liberalnog multikulturalizma ne može biti lahko poražena.
Joe Biden, u svojoj poznatoj izjavi, čiji je cilj mobilizacija podrške američkih Jevreja nacionalsocijalista, reče da je i sam cionista. Uz pomoć multidisciplinarnosti, historiografija će, mislim, istraživati ulogu ove izjave u porazu demokrata na prošlim izborima. U faustovskom duhu, pak, ovaj je predsjednik, pokušavši izbjeći metafizičku neminovnost “izbora” da bi šarmirao podršku i onog što je isto tako metafizički nespojivo sa idejom koju zastupa, prodao Mefistu američku dušu. I nakon toga, činilo se da je put silama koje hoće do temelja rušiti liberalnu ideju multikulturalizma, za koju autor ovih redova još uvijek ne vidi zamjenu u neumoljivom procesu globalizacije, otvoren i da nema više nikog i ničeg ko im se može suprotstaviti. Sve dok u veliku instituciju Bijele Kuće, napravljene da sintezom arhitektonskih stilova kroz historiju Zapada, zrači važnošću civilizacijskog predvodnika, nasljednika Atene, Sparte, Rima i evropske civilizacije, nije ušao skromno odjeven Volodimir Zelenski.
Na prvu, bila je to prilika da ukrajinski predsjednik, došavši sa prve linije fronta, potpiše predaju rudnog bogatstva svoje zemlje u zamjenu za milost paternalizma velikog narcisoidnog brata. Pretvorilo se sve pak u planetarni sukob političkih kolosa. U njemu je, donedavni favorit Trump, podcijenio upravo onu snagu koja je, do tog trenutka, favorizovala njega. Snagu realitya i ljudskih osjećaja u neposrednosti dešavanja na ekranu. Potrebu ljudi da odlučuju i biraju i tako participiraju u moći koja pokreće neumoljivo idejno podijeljen svijet. Za razliku od Zelenskog, koji je ostao u već poznatoj biblijskoj predodžbi uloge Davida, Donald Trump je, uprkos pokušaju da u svojoj predstavi sintetizira u sebi realnog igrača pokera i majku Terezu, ušao u ulogu Golijata.
U nemogućnosti da komunicira sa legitimnom kritikom konzervativaca spram liberalne ideje multikulturalizma, te gura svoje vlastite ekstremiste u kompromis, Joe Biden se također bio odlučio na faustovski pristup i klasičan izlaz nevoljnika iz nevolje. Demokratsku partiju je, kroz žrtvovanje Palestinaca i Bošnjaka, kako to i Trump pokušava sa Ukrajincima, pokušao pretvoriti u pokret. Poželio je konzervativnu politiku inkorporirati u svoju i tako ublažiti kritiku republikanaca. Izgubio je vrijednosni oslonac u politici demokrata i sa time izgubio i vlast ostavljajući Ameriku na milost i nemilost isključivosti stvarnosti lišene mudrosti ekvilibrijuma moći suprotstavljenih političkih opcija. Zelenski je, svojim jednostavnim, iskrenim nastupom, naravno uz sretnu podršku velikog interesa moćnih zemalja EU, dao liberalnoj ideji veliki poticaj.
“Predstava” ide dalje. Liberalna ideja multikulturalizma, paradoksalno, uz malu/veliku pomoć jednog skromnog Ukrajinca, doživljava reanimaciju u prenosu uživo. Borba se nastavlja. I sa vanjskim i unutrašnjim neprijateljima. Mi Bošnjaci i Bosanci ih dobro osjećamo decenijama. A meni skromnost i rekao bih umornog (čime mu ne želim umanjiti vrijednost) Zelenskog i njena shodna moć, liče na Aliju Izetbegovića. Oba se ukažu kad i gdje treba i našu sumornu zbilju ispune osjećajima prijeko potrebnim održanju logičke konzistentnosti koja stvarno život znači.
Sanjin Salahović rođen je 1965. u Mostaru. Diplomirao je na Univerzitetu u Oslu „BA historiju ideja, mentaliteta i duha“, te studirao „Generalnu psihologiju i problematiku ovisnosti od narkotika“ na Univerzitetu u Bergenu. Od 2008. radi psihoterapiju kao hipnoterapeut u EF „Hypnoterapi Mobilis“ sa posebnim interesom za tretman anksioznosti i depresije uzrokovanih postraumatskim stres sindromom PTSS.
