Piše: Sanjin Salahović
Datum: 29.08.2025. u 23:22
Kategorija: Kritika političkog uma
Primjer 1:
Mensur Graca u objavi na FB opisuje svađu Srbina sa radnim kolegom Bošnjakom u štampariji “Oslobođenja” malo pred rat i njegov izlazak iz firme, prije nego će otići iz Sarajeva na Pale. Sa kapije dovikuje Bošnjacima koji ostaju: “Što vas više koljemo više ćete nas voljeti!”
Primjer 2:
Izraelski general govori na sastanku vlade da za ono što je Hamas uradio 7. oktobra treba ubiti 50.000 Palestinaca i nije bitno da li su muškarci, žene ili djeca, jer je to važno za primjer sljedećim generacijama.
Ako ova dva primjera kontekstualiziramo u razumijevanje historije kao procesa sa događanjima koja pokreću osjećanja, možemo doći do odgovora na pitanje zbog čega su Bošnjaci skloni autodestruktivnosti prema svom kolektivnom identitetu i bosanskoj državnosti, te načinu razmišljanja koji ih navodi da danas, u miru i demokratiji, glasaju protiv sebe.
PTSP i ego
Potrebno je, zapravo, razumjeti posljedice koje neliječena trauma, iliti ono što zovemo Postraumatski stresni poremećaj (PTSP), ostavlja na čovjeka. Ključno je imati u vidu da je gubitak samopouzdanja posljedica neliječenja vlastite traume. Samopouzdanje je jednostavno topao osjećaj unutarnje snage i mira s kojim možemo, bez nemira stresa, ostvariti prisutnost u zbilji koja se sastoji i od dobrog i od lošeg. A taj dualizam dobrog i lošeg duboko i sigurno u sebi možemo prihvatiti kao cjelinu života upravo zahvaljujući, u nama prirodno prisutnom, osjećaju samopouzdanja. Ljudi koji nemaju taj osjećaj, moraju se dovijati da ga kompenziraju i to čine kroz ego.
Jak ego stvara lažnu sliku pred drugim ljudima i od slabog čovjeka može napraviti naizgled jakog i usmjeriti druge ljude da se, shodno tome, pred njim i ponašaju na način koji odgovora toj lažnoj slici. Ona je, ujedno, i određena vrsta zaštite, prevencije od bilo kakve vrste agresije drugih. A u toj prilici, ego može i glumiti silu u koju i sama vlastita slabost može povjerovati. Mnogo je slabih ljudi u Bošnjaka bez samopouzdanja, a teško je, ako niste stručni u radu s ljudima, u sili ega, iza koje se zaklanjaju, prepoznati slabost. Ljudi obično vjeruju u nekritički elaboriranu pojavnost. I u Srba je slično, ali su oni kulturološki naučili mnogo o upotrebi ega i oslonjeni na velikosliku koju su izgradili o sebi u zadnja dva stoljeća, jako ga dobro upotrebljavaju i kombiniraju sa, također kulturološki forsiranom, zloupotrebom retorike. Tako ćete često, debatirajući s njima, imati pred sobom sagovornike koji se a priori legitimiraju nekim autoritetom: akademik, važna ličnost, voljena ličnost, opasna ličnost, velika raja – bilo šta što je važno i što riječima a priori daje snagu kada se upućuju slabima bez samopouzdanja. Ali o tome drugi put.
Topao doček četničkog omladinca Draška Stanivukovića u Tuzli, nije posljedica političke infantilnosti, nego emocionalne nezrelosti ključnih političkih ličnosti “trojke”.
Dakle, da bismo došli do odgovora na pitanje zbog čega Bošnjak, glasajući za politiku i likove koje mu nudi trojka, glasa za destrukciju vlastite kulture i političkog sistema, a time i države koju treba braniti, centralna tema bi trebala biti razumijevanje traume, koja mu je historijski “darovala” ni manje ni više nego generacijski PTSP.
Funkcija PTSP u imperijalističkim projektima
Od XV stoljeća Bošnjaci su bili u sastavu tri imperije: dvije velike, austrougarske i osmanske, i jedne male, jugoslovenske/velikosrpske. Imperije, u svojim kasnim razdobljima, imaju tendenciju da koriste surovu silu da izbjegnu raspad. Jednostavnim psihosocijalnim uvidima, svako ko ima realnu moć vidi da proizvodnja traume u ljudima uzrokuje PTSP, a on stvara ljude bez samopouzdanja kojima je onda lakše vladati. Tako je bilo i u kasnom razdoblju Osmanskog carstva; primjera radi, priče o Omer Paši Latasu ostavljaju dovoljno materijala za shvatanje traume koja je nanesena Bošnjacima.
Srbi su apsolvirali tehnike proizvodnje traume. Imaju saznanja iz ruskih izvora, a vjerovatno i iskustava iz Britanskog imperija, kao i onoga što danas vidimo u cionizmu… Dobro znaju da, nakon što joj je trauma nanesena, PTSP žrtvi slabi kapacitet za odgovarajuću odbranu od nasilnika. I to je u biti pravilo, osim ako se PTSP, kako rekoh, kulturološkim podsticajem terapeutski ne tretira. Zato velikosrpska mašinerija, poslije agresije na Bosnu i Hercegovinu i genocida nad Bošnjacima, u različitim oblicima (posebno psihološkim i propagandnim) nastavlja sebe predstavljati kao snažnu, nepobjedivu silu koje se Bošnjak bez samopouzdanja treba plašiti. Da konkretiziramo: poslije genocida nad Bošnjacima Podrinja u 2. svjetskom ratu, razvijen je strah od četnika. Kada su četnici “uskrsli” krajem ‘80-ih, bošnjački javni prostor je uglavnom razvijao pacifističke narative, a ne one koji su bili prijeko potrebni odbrani – militantne. I dan-danas, kada bilo ko od Srba pokaže bilo kakav signal da nije za rat, nego za mir, ili nam makar u naznakama prizna neko pravo, a najčešće kada poziva na jedinstvo i ljubav, Bošnjaci (bez samopouzdanja) ga dočekuju širom raširenih ruku i tako ulaze u začarani krug, opisan u prvom primjeru.
Tako oba primjera s početka teksta dobijaju i svoju znanstvenu valorizaciju u psihologiji/sociologiji i bivaju jasniji u svjetlu posla u kome jedan narod, uz kulturološki razrađenu političku upotrebu traume, radi na poslu dominacije nad drugim narodom.
Uzroci mržnje prema Aliji Izetbegoviću
Alija Izetbegović je razumio kako velikoprojekti koriste PTSP, pa njegova historijska izjava: “Velikim Bogom se kunemo da robovi biti nećemo!”, predstavlja jasnu poruku da se Bošnjaci žele otrgnuti ovom začaranom krugu u koji ih je srpski svijet historijski zatvorio kao imperijalni proizvođač traume s ciljem uzgajanja PTSP-a u svojim podanicima. I zato je Alija Izetbegović, kao predstavnik budilnice i psihosocijalnog prosvjetiteljstva iliti upornog zagovornika preporoda u Bošnjaka, neprijatelj broj jedan i velikosrpskoj i velikohrvatskoj politici. Saveznici tih antibošnjačkih i antibosanskih politika su oni Bošnjaci, koji se ne žele obračunati sa posljedicama historijske traume u sebi i njenim PTSP-om, već ih prihvataju i ugrađuju u svoju psihosocijalnu društvenu zbilju kao stvarnost koja je za njih sama po sebi validna i ne treba se mijenjati.
U tom smislu, ponovo da kažem, ako historiju želimo shvatati kao psihosocijalni fenomen, stvarna podjela u Bošnjaka nije političke, nego psihološke prirode (sociologija prati u stopu) – Bošnjaci se dijele na one koji aktivno rade na sebi i svom samopouzdanju i one koji, umjesto samopouzdanja, njeguju i jačaju ego. Jakom egu ne treba partnerstvo, a njime se može manipulirati i korumpirati ga svakojakom, čak i prividnom koristi. Ego je predsoblje narcizmu. Samopouzdanje pak, traga i traži više od onog što mu se može dati u korumpirajućoj zbilji u kojoj svaka tlačiteljska vlast želi držati podanike kako ne bi morala koristiti zahtjevnu i skupu sirovu silu. Samopouzdanje traži zajednicu i u njoj partnerstvo, pravdu i poboljšanje i za sebe i za druge. I upravo takva zajednica i njena samosvijest, koja bdije nad mehanizmima samopoboljšanja, trn je u oku balkanskim srpskohrvatskim mini imperijalistima. “Velikim Bogom se kunemo da robovi biti nećemo!” objava je složenog, vremenski zahtjevnog projekta u Bošnjaka, u kome ćemo se simultano – i individualno i kolektivno, kretati putem koji vodi od narcizma pretjerana ega ka blagosti i uključivosti samopouzdanja koje može proizvesti, državi i narodu, za budućnost potrebne, racio i moral.
Sanjin Salahović rođen je 1965. u Mostaru. Diplomirao je na Univerzitetu u Oslu „BA historiju ideja, mentaliteta i duha“, te studirao „Generalnu psihologiju i problematiku ovisnosti od narkotika“ na Univerzitetu u Bergenu. Od 2008. radi psihoterapiju kao hipnoterapeut u EF „Hypnoterapi Mobilis“ sa posebnim interesom za tretman anksioznosti i depresije uzrokovanih postraumatskim stres sindromom PTSS.
