Piše: Amela Delić
Datum: 27.02.2020. u 23:53
Kategorija: Kanon sjećanja
Kada je 11. 7. 1995. Ratko Mladić ušao u Srebrenicu sa svojim „vojnicima“, za tadašnju televiziju manjeg bh. entiteta izjavio je da se nalazi u „srpskoj Srebrenici“, te da taj grad „predaje sprskom narodu“, dodavši da je došlo vrijeme da se „poslije bune protiv dahija, Turcima osvete na tom prostoru“. U vremenu koje je prethodilo 11. julu, te vremenu nakon ovog datuma, uslijedio je genocid. Čak 24 godine poslije, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Milorad Dodik, a kako prenosi portal „Sobodna Evropa“, poručio je „da u Srebrenici u julu 1995. nije počinjen genocid nad Bošnjacima ocijenivši da je u pitanju mit poput onoga koji Srbi imaju o Kosovu’“. Ovoj izjavi prethodio je, a nažalost još uvijek i traje – mnemocid, ubijanje sjećanja na genocid.
Pročitajmo sada naredni podatak koji u knjizi Kako popraviti budućnost (2018) iznosi američki start up poduzetnik i veliki kritičar digitalnih medija Andrew Keen. „Guardian je utvrdio da Facebook zapravo skriva ili uklanja materijale o poricanju Holokausta samo u četiri zemlje za koje se boji da bi ga mogle tužiti zbog objavljivanja tog sadržaja: Francuskoj, Njemčkoj, Izraleu i Austriji“[i]. Iako je Keen pričao o odnosu Facebooka prema govoru mržnje i negiranju holokausta, nama je ovdje zanimljiv podatak da se tako velika korporacija kao što je Facebook ustvari plaši da bi je, Njemačka (i to prije Njemačka nego Izrael) mogla tužiti za objavljivanje sadržaja u kojima se negira holokaust.
I navedene izjave ratnog zločinca, Ratka Mladića, i člana predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorada Dodika, ali i mjere koje Njemačka poduzima protiv onih koji negiraju holokaust – sve to skupa spada u domen interesovanja kulture sjećanja. Ona se bavi analizom, razumijevanjem i tumačenjem ovakvih i inih izjava, izjava koje su prethodile zločinama, i onima kojima se oni interpretiraju – osuđuju ili negiraju, ali i događaja poput komemoracija, državnih i entitetskih praznika.
Srbijanski sociolog Todor Kuljić definira kulturu sjećanja kao „zbirni pojam za oznaku sveukupne nenaučne upotrebe prošlosti“, i kao „međugransku naučnu disciplinu koja se bavi tumačenjem i objašnjavanjem različitih oblika čuvanja i iskrivljavanja prošlosti“. Ukratko, „kultura sjećanja proučava načine kojim kulture, režimi, klase prenose znanje o prošlosti, kako ga izmišljaju, obrađuju, potiskuju, zaboravljaju i preinačuju“[ii].
Kultura sjećanja nekog naroda trebalo bi da bude utemeljena na saglasnosti oko ključnih elemenata sjećanja. Ti elementi su po egiptologu Janu Assmanu[iii]: prostor, vrijeme i grupa. To faktički znači da u Bosni i Hercegovini trenutno nijedan od ključnih vezivnih elemenata sjećanja nije na isti način interpretiran kod sva tri naroda. Njemački primjer pokazuje da se suočavanje s prošlošću ne može desiti dokle god su neusaglašene zvanične verzije i interpretacije ključnih figura sjećanja. Nakon jednog takvog suočavanja s prošlošću, moguće je izgraditi kulturu sjećanja utemeljenu na istini, razumijevanju, toleranciji…
Jan i Aleida Assmann njemački egiptolozi čiji je znanstveni rad fokusiran na kulturu sjećanja. Značajnija djela su im “Duga sjenka prošlosti” i “Kulturno pamćenje” Izvor: en.wikipidia
Za kulturu sjećanja i suočavanje s prošlošću u bosanskohercegovačkom društvu morali bismo postići konsenzus najprije oko prostora na kojem živimo. Nezavisna država Bosna i Hercegovina domovina je Bošnjaka, Srba i Hrvata, ali i svih drugih naroda koji u njoj žive. Jednom kad to shvatimo, za očekivati je da ćemo prestati, kako na simboličkom, tako i na empirijskom nivou, raditi protiv nje. Kada je vrijeme u pitanju, morali bismo prestati s nadmudrivanjima o tome ko je prije došao na ove prostore, čija su krvna zrnca zabilježena u venama naroda koji su nam prethodili, a dogovoriti se da je, bez obzira na datum kada se prvi put spominje, Bosna i Hercegovina naša domovina, jedina koju imamo i koju bismo morali sačuvati za generacije koje dolaze. Na kraju, umjesto težnji za povezivanjem s narodima i grupama izvan naše domovine, morali bismo shvatiti da mi živimo, oduvijek jesmo i još dugo ćemo živjeti jedni s drugima. Svi smo mi, bili Bošnjaci, Srbi, Hrvati, Jevreji, ipak građani Bosne i Hercegovine, i jedni na druge smo neizbježno upućeni.
Kultura sjećanja tematizira i analizira i mitove, velike narative, priče o besmrtnim pojedincima, kultove ličnosti i očeva nacija. U domenu ove naučne discipline nastoje se demistifikovati i dekonstruisati simboličke prakse na koji političke, medijske, obrazovne i druge grupe i pojedinci (zlo)upotrebljavaju prošlost, način na koji je interpretiraju, evociraju i regrutiraju u dnevno-političke svrhe.
Za Bosnu i Hercegovinu možda i nema važnije znanstvene discipline od kulture sjećanja. Zašto?
U medijma, politici, nauci, obrazovnim institucijama, pa čak i zabavi, probijaju se bar tri narativa o prošlosti koja, nažalost, još uvijek neraskidivo vežu narode na Balkanu. Nerijetko, postoji i veza između ovih društvenih segmenata pa tako ne znamo je li vjenčanje Arkanovog sina politički ili porodični događaj, jesu li Zvezde Granda takmičarsko-muzički šou ili su dobro upakovana turbo-folk politika s mantrom „svi smo svoji“ (do novog rata), je li filmski režiser ili izdajnik/podobnik, je li reprezentacija ili nacionalni ponos?
Naglašavamo da sjećanje i pamćenje nisu istovjetni ni terminološki ni značenjski. Naime, pamćenje je pasivno skladištenje uspomena u svijesti i podsvjesti pojedinca, dok je sjećanje aktivno evociranje i angažovanje pamćenja u interpretaciji prošlosti, sadašnjosti, ali i predviđanju budućnosti.
U teorijama Jana i Alaide Assman razlikujemo i podjelu na komunitarno i kulturno sjećanje. Prvo se odnosi na generacijsko ili sjećanje živih svjedoka događaja, dok je kulturno sjećanje usmjereno na daleku prošlost ili, riječima Jana Assmana na „mitsku prahistoriju“. Dok je još uvijek moguće, važno je sa svojim savremenicima izraditi prije svega komunitarno pamćenje za koje, još uvijek, možemo pronaći žive svjedoke i utvrditi precizne činjenice iz bliske prošlosti. Ukoliko u ovom periodu ne dođe do suočavanja s prošlošću, vrlo je vjerovatno da će naše kulturno sjećanje biti sjećanje utemeljeno na mitovima, zabludama, ignoranciji tuđe patnje i žrtava, a glorifikaciji vlastitih pobjeda i herojstava. Tako smo, ustvari, i došli u situaciju u kojoj Ratko Mladić nakon 600 godina boja na Kosovu Polju, Srebrenicu doživljava kao dio Osmanskoga carstva, a bošnjačke civile naziva Turcima.
Cilj rubrike Kanon sjećanja bit će upravo suočavanje s mitovima, kultovima ličnosti, idejama o očevima nacija, ideologijama, velikim pričama i tabuima.
[i] Keen, Andrew (2018): Kako popraviti budućnost. Zagreb: Ljevak, str. 138
[ii] Kuljić, Todor (2006): Kultura sećanja: teorijska objašnjenja upotrebe prošlosti. Beograd: Čigoja Štampa
[iii] Assman, Jan (2008): Kulturno pamćenje (pismo, sjećanje i politički identitet u ranim visokim kulturama); Vrijeme &Nam, Zenica-Tuzla.
Piše: Amela Delić
Biografija: Amela Delić rođena je 22. 01. 1990. godine u Zvorniku. Na Odsjeku za žurnalistiku Filozofskog fakulteta u Tuzli diplomirala je 2012. godine, a magistrirala 2015. godine. Angažovana je kao viša asistentica na Odsjeku za žurnalistiku u Tuzli. Trenutno je studentica doktorskog studija Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, smjer komunikologija. Učestvovala je na više naučnih i stručnih konferencija. Objavila je deset naučnih i stručnih radova, bila je urednik ‘Studentskih novina’, a trenutno je i dopisnica portala MediaCentar i Analiziraj.
