Belvedere, a ne Mojkovac

Piše: Amira Banjić
Datum: 09.09.2021. u 11:35
Kategorija: Kritika političkog uma

Septembar peti, ostat će zapamćen dan u historiji Crne Gore, ali ne sumnjam kao dan još jednog sramotnog i, usuđujem se reći, autodestruktivnog poteza velikosrpske kulture sa Srpskom pravoslavnom crkvom na čelu, ali i kao dan otpora Crnogoraca koji su odabrali braniti ključni simbol nezavisnosti i prijestonicu Crne Gore, svoj nacionalni i kulturni identitet. Upravo je ovaj identitet osporavan i negiran decenijama unazad, a vrhunac devijantnog ponašanja SPC-a i „srpskog svijeta“ pokazao se 5. septembra na Cetinju.

Bez obzira na protivljenje građana Cetinja, poglavari SPC-a po svaku cijenu su insistirali da se ustoličenje Joanikija za mitropolita crnogorsko-primorskog održi baš u Cetinjskom manastiru. Građani crnogorske prijestonice jasno su rekli da su protiv toga blokirajući prilaz gradu.

Dolazak patrijarha Srpske pravoslavne crkve Porfirija i mitropolita Joanikija sa nebeskih visina. Na zemlji nisu prihvaćeni.
foto: telegraf.rs

Nesumnjivo, Crnogorci ne bi vidjeli problem da je SPC institucija koja djeluje u duhu pravoslavlja. Naprotiv, svojim djelima se ona već konstruirala kao politička tvorevina velikosrpskog nacionalizma, koji se sa „nebeskih visina“ uporno i nestrpljivo pokušava spustiti na zemlju kao politički projekat. Vjerujući da je došao trenutak ostvarenja njihove nebeske države na zemlji, simbolično se i helikopter spustio na livadu ispred manastira, gdje je uprkos volji naroda, Joanikije ustoličen na tronu Svetog Petra Cetinjskog.

Iako su mnogi naivno vjerovali da će novi srpski patrijarh Porfirije smiriti velikosrpsku politiku odgovornu za krvoprolića na Balkanu, time i u Bosni i Hercegovini 90-ih godina, desilo se suprotno. Umjesto da se napokon pokaže sazrijevanje srpske kulture i civilizacije i suživota sa drugim kulturama, ona je koristeći se SPC kao oružjem,  krenula dobrim starim putem razaranja svega pred sobom – počevši sa litijama u Crnoj Gori, metodom kojom su otvorili vrata krvavog pira srpskog nacional-socijalizma u Hrvatskoj i našoj državi.

Koristeći se dobro poznatom i oprobanom manipulacijom i lažima, računajući na ravnodušnost, nacionalnu neosvještenost ili pak neznanje o sopstvenoj kulturi i tradiciji samih Crnogoraca, ponovo se potencira priča o ugroženosti srpstva u Crnoj Gori. S tim u vezi, sa samog vrha SPC-a dopire izbjegavanje historijskih fakata, poput onoga da su se u Cetinjskim manastiru ustoličavali crnogorski mitropoliti, ne srpski, sve do sramne i nasilne okupacije Crne Gore 1918. godine.

O ugroženosti Srba u Crnoj Gori apsurdno je i govoriti. I za vrijeme vladavine DPS-a, Srbi i prosrspki orijentirani građani bili su na visokim funkcijama u državnim institucijama, a što je najgore, i u institucijama poput Filozofskog fakulteta u Nikšiću i Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti. Simbolično to potvrđuje i činjenica, da je notorna Vesna Bratić, klerikalni nacista par excellence, kao uspješan znanstvnik dobila počasno državljanstvo Crne Gore od same Vlade DPS-a, što joj je, vjerovali ili ne, omogućilo da danas sjedne u fotelju ministrice za nauku, obrazovanje, kulturu i sport u aktuelnoj Vladi Crne Gore iz koje otpušta Crnogorce sa pozicija direktora u školama, vrijeđa Crnogorce kao narod, proklinje ih u javnom prostoru.

„Progovori da vidim ko si.“, rekao je Sokrat. Govor Vesne Bratić, čije je ustoličenje na ključno ministarstvo u Vladi, kada su identitarna pitanja posrijedi, podržao Dritan Abazović, uistinu pokazuje ko je ona i kakv kultura stoji iza nje: “Je li ovo moguće?! Crnogorska policija na svoga vladiku? Ustašo i zlotvore, koji si digao ruku na Vladiku, ruke ti se sasušile! Rđom kap’o dok ti je koljena! Sažeži sve Gospode ognjem, liše nejači”, jedan je od statusa Bratićeve objavljen prošle godine na Facebooku nakon lažne vijesti da je crnogorska policija pretukla episkopa dioklijskog Metodija Ostojića.
foto: gradski.me

U javnom prostoru Crne Gore ne može se pronaći niti jedna šovinistička izjava o srpskoj naciji, dok se Crnogorce na dnevnoj bazi vrijeđa, omalovažava i atibuira kao izmišljenu naciju. O ovome čelnici SPC-a i njeni zagovornici neće progovarati jer je isuviše nerelano očekivati da jedna kultura opstajući na sili, bilo fizičkoj ili onoj mentalnoj, progovara racionalnim jezikom. To se pokazalo u više navrata, a posebno ritualnim obnavljanjem događaja:

Prvi put intronizacija srpskog mitropolita na Cetinju dogodila se 1921. godine, nakon okupacije Crne Gore, kada je mitropolita Dožića u manastir uveo komandir okupacionih srbijanskih snaga u Crnoj Gori, pukovnik Milutinović; Godine 1991. ustoličen je u Cetinjskom manastiru duhovni lider mračnjaštva, mitropolit Amfilohije, uz obezbjeđenje paravojnih snaga Željka Ražnatovića – Arkana gdje se izvršila sila nad Crnogorcima koji su branili manastir. Ove godine obnovljen je sraman čin pokušaja okupacije Crne Gore ustoličenjem u Cetinjskom manastiru, ali ovaj put obezbjeđenje i siguran prohod ka manastiru nije učinila srpska vojska već Vlada Crne Gore, a operacijom je komandovao lider Građanskog pokreta URA, Dritan Abazović. Ovo je poseban izdajnički čin u crnogorskom društvu, za koji su, usuđujem se reći, odgovorni i sami Crnogorci, koji su nekritički usvojili pojmove građanskog društva i socijal-liberalne vrijednosti, u kojima se identitarna pitanja spuštaju na sekundarno mjesto.

Crnogorci na Cetinju su ovih dana pokazali neizmjernu snagu i volju u odbrani identiteta i države,  ali i otpor svima koji gaze pravo, čast i slobodu Crne Gore, u ovom slučaju to je Srpska pravoslavna crkva koja je svojim djelovanjem još jednom pokazala svoju destruktivnost i netolerantnost.

Crnogorce na barigadama, srpski poslušnici nisu uspjeli savladati.

Sumirajući utiske o problemima s kojima se Crna Gora suočava, ne mogu a da ne primijetim da ona dijeli skoro identičnu subinu sa Bosnom i Hercegovinom – borbu sa istim neprijateljem. Velikosrpska kultura na čelu sa SPC, perjanicom političke destabilizacije u zemljama Zapadnog Balkana, a posebno u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini, uzročnik je krvoprolića koji su se desili na prostorima bivše Jugoslavije i genocida nad Bošnjacima. Ko god se ozbiljnije bavi ovim pitanjem trebao bi uvidjeti da ne postoji niti jedan primjer građanskog rata iliti etničke i vjerske netrepeljivosti unutar jedne zemlje, već da su netrepeljivost i sila uvijek dolazile sa jedne te iste adrese – iz Srbije.

Ovu činjenicu bosanskohercegovačka javnost ne vidi ili ne želi vidjeti, što je uzrokovalo neprihvatljivu šutnju na dešavanja u Crnoj Gori. Bojim se da je neosvještenost o tome da je sloboda naroda na Balkanu ugrožena velikokulturom, onom koja razara i emocionalno manipulira, veliki  problem s kojima će se ove zemlje suočiti ukoliko ne prihvate odgovornost da moraju pobrinuti same za sebe i / ili u savezu sa drugim državama koje imaju iste probleme. Odgovornost u smislu neprihvatanja priča o ljubavi i jednakosti koje se od strane SPC proširuju kroz politiku, umjetnost, kulturu.

Na Cetinju se 5. septembra nisu branili samo Crna Gora i Crnogorci, već simbolično i sve zemlje Balkana koje teže civilizacijskim vrijednostima Zapada. Stoga, prije nego svu odgovornost svalimo Zapadu, možda bi bilo bolje promisliti kakvu poruku Zapadu šaljemo koketirajući sa komunizmom i nacionalsocijalizmom svih dritana na Balkanu.

Amira Banjić rođena je 22. 10. 1998. godine u Tuzli. Osnovnu školu završila je u Klokotnici, a srednju Medicinsku školu, smijer Farmaceutski tehničar završila je u Gračanici. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli, Odsjek za bosanski jezik i književnost. Objavila je nekoliko stručnih radova.