Piše: Amira Banjić
Datum: 14.09.2021. u 11:40
Kategorija: Kritika političkog uma
Disocijaciju čovjeka neminovno prati konstantna težnja za boljom stvarnošću i boljim životom od onoga koji je unutar njega samog. Bijeg od vlastitog bića nije ništa drugo do tragično traženje perfekcije na pogrešnim adresama – ovozemljskim prostranstvima nesavršenosti. Kada bismo se bar za trenutak odvojili od Rousseauove teze da je čovjek po prirodi dobar a da su ga kultura i civilizacija pokvarili i promislili o suprotnostima koje kao jedno nastanjuju u čovjeku: i dobro i zlo, i perfektno i neperfektno, možda bismo i o kulturi promišljali kao odrazu nas samih koju zajedno sa drugima, perfektnima i neperfektnima istovremeno, gradimo. Prihvatajući sebe nesavršene, možda bi nam se i kultura, kao takva, ukazivala kao mogućnost promjena ne isključivim eliminiranjem zla, nego sviješću da je ono njezinim sastavnim dijelom. Takva isključiva borba protiv zla vodi nas moralizmu kojeg smatram uzročnikom krive percepcije stvarnosti u bosanskohercegovačkom društvu a samim time i problema koji dolaze zajedno s njom.
Socijalizam, kao ideologija koja se prošlo stoljeće nastanila u glavama ljudi i tu zauzela prostor misli i promišljanja danas, pokušao je abrahamsku priču sa Neba spustiti na Zemlju i dan-danas pokušavajući i sam, ali bezuspješno, postati kultura. Perfekcija koju socijalizam obećava na zemlji motiviše čovjeka da umjesto introspekcije i pomoći samome sebi, proizvodi sve veću disocijaciju stvarajući osjećaj da je realizacija abrahamske priče zaista moguća i na zemlji i da ga tamo negdje, bježeći od sebe, čeka raj.
Zašto govorim o socijalizmu? Iako smo usvojili liberalno-demokratsko uređenje društvenog života, komunizam sa socijalističkom ideologijom nije nestao. Štaviše, postao je osnova i šablon po kojem percipiramo i državu i društvo, počevši od facebook komentara koje svakodnevno možemo prepoznati, preko medija koji „žive“ na račun socijalističkog moralizma, pa sve do političkih stranaka koje svoje ideologije definišu direktno ili indirektno unutar socijalističke paradigme stvarnosti.
Rekla bih da imamo jednu vrstu začaranog kruga – predizborna kampanja ili sam rad određenih političkih stranaka zasniva se na diskreditiranju i kritici isključivo prema drugome, evocirajući pravdu nebesku, a računajući na moralizam kod ljudi; mediji željni senzacije stvaraju vijesti takvog sadržaja koje na kraju završe na društvenim mrežama kod adresata već nahranjenim moralizmom. Iz svega ovoga jedino što stoji na čvrstim nogama jeste kritika, ali često ne konstruktivna, već ona u čijem fundamentu opstaje jedino težnja za pronalaskom mira izvan sebe.
Deseci hiljada građana Bosne i Hercegovine u martu obavilo je vakcinaciju u Beogradu. Kada je u našoj državi organizirano masovno vakcinisanje, građani su prijavljivali u neoprostivo malo broju. Zbog toga je na Twitteru osvanula duhovita reakcija: “Naplaćujte im (građanim) putne troškove do Srbije i nazad, možda će tada doći.”
Foto: Al Jazeera Balkans
Pandemija koronavirusa postaje nepresušan izvor ovakvih primjera. Već više od godinu dana, građani Bosne i Hercegovine ali i drugih zemalja na svijetu, pogođeni su različitim mjerama zaštite. Dok su mnoge evropske ali i susjedne zemlje već završile proces nabavke i otpočele masovnu vakcinaciju svojih građana, BiH je kasnila u tom pogledu, zbog čega su građani negodovali i upućivali oštre kritike na račun države. Plašeći se za svoje zdravlje ili su pak razlozi kritike bili motivisani nečim drugim, građani su odlazili u druge zemlje na vakcinaciju. Međutim, nakon što je proces vakcinacije otpočeo i kod nas, svjedoci smo kolektivnog oglušivanja građana na ovaj poziv. Štaviše, uslijedile su i kritike kako su vakcine stigle isuviše kasno. Kasno za šta?
Kontradiktornost koja proizilazi iz građana odraz je disocijacije i na individualnom i na kolektivnom nivou. Konstantno upirući prstom u drugog pokušaj je pronalaska savršenosti, a Bosna i Hercgovna, kao niti jedna država, perfektnost ne trpi.
Ukoliko se sada potenacijalni čitalac naljuti i kaže da sam pobornik šutnje samo zato što je Bosna takva, moj bi odgovor bio potvrdan. Potpuno je uredu, štaviše neophodno je kritikovati državu u onim segmentima koji su potrebni da bi ona bila bolja, ali ukoliko ta kritika ne dolazi uz osjećaj koji motivira misli da smo bolji od nje. U protivnom, kritika postaje samo pokušaj da se prevaziđe trauma, umjesto da se čovjek povrati sebi i prihvati svoje suprotnosti koje tako lahko preslikava na kulturu. U tom slučaju, ako želimo promijeniti kulturu, potrebne su promjene, ali unutar nas samih. Za početak svijest o sebi kao neperfektnom biću koje zajedno sa drugima gradi život oko sebe, ostavljajući socijalističke predodžbe o raju na zemlji daleko izvan sebe.
Amira Banjić rođena je 22. 10. 1998. godine u Tuzli. Osnovnu školu završila je u Klokotnici, a srednju Medicinsku školu, smijer Farmaceutski tehničar završila je u Gračanici. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli, Odsjek za bosanski jezik i književnost. Objavila je nekoliko stručnih radova.
