Piše: Sanjin Salahović
Datum: 09.08.2021. u 22:20
Kategorija: Kritika političkog uma
Šuma je prvo što sam vidio dolazeći u Norvešku 1993. godine. Još iz aviona, beskrajne šume oko Osla. Poslije, u prihvatnim centrima, oko kuća u kojima smo vremenom živjeli… Šuma, šuma, šuma… Posebno breze. Ja, pun Tolstojevog ushićenja brezama iz njegove Krasnaje Poljane, napišem i pjesmu o tom prelijepom drvetu bijele glatke kore. I upitam, u ushićenju, Norvežanina šta njima breze znače. A on podigne i spusti ramena kao da se izvinjava i kaže: „Drva za ogrijev.“
Bilo je to moje prvo iskustvo sa riječima i pojavama koje se neumoljivo razlikuju od kulture do kulture. No, ja sam došao iz socijalizma bivše Jugoslavije koji nas je učio da je ljubav to što spaja ljude i da su svi otprilike isto i isto hoće. Trebalo je vremena da shvatim. Možda na poseban način, ne učeći na drugima, onako jednostavno, nego kroz sebe. Uz ogromno vrijeme i literaturu.
Risto Tubić. “Enciklopedijski rječnik marksističkih pojmova, Veselin Masleša, Sarajevo, 1974 godina. Redakcijski odbor: Aleksa Buha, dr.Muhamed Filipović, dr. Vladimir Premec, dr. Kasim Prohić, Vojin Simeunović, dr. Vanja Sutlić, dr. Abdulah Šarćević. Odgovorni urednik dr. Kasim Prohić.
Druga riječ, pojam o koga sam se razbio bio je „kritična masa“. Željna promjena vlastitog stanja u nerazumljivoj norveškoj kulturi, moja tjeskoba je svakim danom vidjela materijal za promjene. I upitah tako nakon nekog vremena, a mogao sam odmah da sam bio pametan, Norvežanina postoji li u njihovom govoru pojam „kritična masa“. I čovjek mi reče da nema. I tu sam bio pametan dovoljno da ne gubim vrijeme pa ga upitah i za doživljaj pojma „moć“. I on je bio drugačiji. A tako je, shvatih poslije, u zemlji u kojoj je plemstvo, sa izuzetkom pet familija, pobila Crna kuga još u 15. stoljeću. pa su nosioci vlasti ostali seljaci i činovnici – dobrano drugačije od kontinenta. Aha, dakle, u njih se promjene dešavaju na neki drugačiji način od onog kako to radimo mi, pomislih, napokon. Jer i sam pojam „moć“ doživljavaju drugačije. A mogao sam i prije, jer znanje je moć.
I stvarno, u Norveškoj se sve raspravlja unedogled i kad se nešto dogovori to se zapiše. I to što se zapiše je tako. I nikako drugačije dok se drugačije, uz beskrajnu raspravu, ne dogovori. I opet zapiše. Tako sam i ja promišljao zašto sve nije barem malo kao kod nas i na kraju odustao.
Breze su još pomalo njihale grane u mojim romantičnim mislima i svjetlucale onim procjepom među svojim filigranskim listovima kroz koje se sa mojim idealizmom igralo sunce, ali nisam puno insistirao da tako bude i Norvežanima. Većim materijalistima od mene. Oni su mi pak svojom pragmatičnom moralnošću slobodnih seljaka i nevjerovatno vještih i smjelih mornara otkrivali nove vještine i novi misaoni univerzum koji se, shvatih, pokazao efikasnijim od našeg. Pa rekoh, hajde da vidim šta je to, pa da onda ponovo počnem misliti.
U tom poslu, dobrano mi pomože anksioznost, taj sveti glasnik koji upućuje na nepromjenjivost, neprilagodljivost i posttraumatsko stresni poremećaj koji, pod ruku, hoda sa Balkancima. I tako krenem da upoznam i svoj PTSS i norveško društvo i zapadnu misao i historiju. Jer, kako spoznah usput, naknadno, čovjeku je usud znati.
Rušenje Berlinskog zida označilo je ne samo početak kraja hladnog rata i ujedinjenje Njemačke, nego poraz totalitarne i pobjedu liberalno-demokratske ideje.
Sigmund Freud je na tom izgradio slavu, ali prije njega je prvobitni grijeh Evin uzeo zasluge gradnje cijele civilizacije na njegovoj psihodinamičkoj teoriji, opisavši je kao prvu ženu koja je patila od zavisnosti od slatka. Baš kao i bezbrojne žene, moji pacijenti koje, da bi ostale vitke kao Eva, radije puše nego prejedaju čokoladu. Još nikog nisam sreo da je postao ovisan o jabukama. A sreo sam mnoge kojima sam pomogao da okrenu anksioznost i depresiju u mir i samopouzdanje. Kombinacija koja daje odgovarajući tjelesni izgled. Mislim se, kakva bi Srbija bila da ima više samopuzdanja i mira, pa da se ne mora prejedati i bivati ‘velika’?!
Da nije Rusija krenula u pobunu protiv Zapada tamo iza prelaska milenijuma i za njom i Srbija u istu pobunu ponovo i nazad u velikoprojekat, ne bih možda ni pisao ovo. Stvari bi išle svojim tokom i ljudi u Bosni bi prolazili isto što i ja. Samo tamo gdje jesu i možda na drugi način. Ali učili bi i mijenjali se u skladu sa promjenama u svijetu nakon pada Berlinskog zida.
Nije im se posrećilo u zadnjih petnaestak godina, kako su mangupi u Petrogradskim fabrikama manipualacija u internetu preplavili elektronski prostor zapadnog geopolitičkog interesa. Stvari se, pak, polako vraćaju u normalnost, a Rusija, kao i bezbroj puta do sada sa svojim manguplucima, ne uspijeva na duge staze. Zemlja koja ogromne resurse troši na one kratke i jedino je, u svom neobičnom umijeću improvizacije, od dugoročnosti, uspjela u proizvodnji mitova o sebi. Možda će i ona krenuti, napokon, onim poštenim putem, učenja i mijenjanja sebe.
U Bosni je rasplamsan rat. Kulturološki rat. Agresija Srbije riječima koje, svjesno ili podsvijesno, kao najboljeg učenika Rusije, promiču njenu velikokulturu. Riječima od kojih ta zemlje očekuje da mijenja svijest Bošnjaka u materijal koji će sam izjesti sebe. Išlo je to na struji manipulacija koje su išle iz Rusije prema Zapadu. Srbija se samo uključila i prilagodila već postojeći elektronski manipulativni diskurs svojim potrebama na Balkanu. Nije ni to uspjelo. Jednim dijelom što ni Zapad nije lud i njegov demokratski sistem sa liberalnom idejom multikulturalizma ima mnogo više institucija i jači je od one socijaldemokracije koju su nacionalsocijalisti uspjeli uništiti u Weimarskoj republici između dva svjetska rata. A drugim dijelom i zato što i na Balkanu nisu svi naivni pa su se uspjeli suprotstaviti ovom kulturološkom ratu koji se odvijao i još odvija u djelima i jeziku. Jer NATO je na Balkanu pa ne smiju okrutnom silom i zloćom koju su pokazali devedesetih.
„Svi obrazovni sistemi su politički način održavanja ili modifikovanja adekvatnosti govora, sa znanjem i ovlašćenjima koja oni podrazumijevaju.“ (Michael Foucault)Temeljna misao Michaela Foucaulta je da centri moći manipuliraju uz pomoć diskurza. Postavlja se pitanje može li civilizacija uopće funkcionirati bez diskurza.
I ponovo riječi i pojmovi dolaze meni, ali ovaj put sreći na shvatanje. U sred tog posla na shvatanju onoga što nam velikoprojekat radi u jeziku i djelima, naletim i na Enciklopedijski rječnik marksističkih pojmova. Na 659 strana ovog rječnika pobrojani su pojmovi u kojima su naši ljudi bili zatvoreni u socijalistčkoj paradigmi mišljenja SFRJ. Ti pojmovi su još uvijek u nama. Formiraju našu svijest i sa socijalizmom koji najbolje organizirano zloupotrebljava osjećaje ljubavi, prave romantičarske predodžbe o životu koji bi trebao biti tako lijep i pefektan da je skoro nerazumljivo da ga većina i Bosne i čovječanstva ne želi živjeti.
Razmišljam, možda je onima koji hoće učiniti nešto sa svojom tjeskobom korisno upoznati moć jezika, koji zajedno sa osjećanjima (a osjećanja su pokretač radnji) stvara diskurs,. I možda je baš čitanje ovoga rječnika ravno i uvidu u planove zatvora u kome je zatvorenik, ne svojom voljom i bez presude, zatvoren. Diskurs je također pojam nastao u novoljevičarskoj radionici Michelle Foucaulta, ali što da ne, klin se klinom izbija. I ko zna, možda neki bijeg u slobodu izađe iz toga. I Freud i Eva bi se, siguran sam, rado složili sa ovim. Prvi jer je shvatio zašto, a druga jer može vratiti jabuku na drvo i napokon pronaći slobodu u sebi. Zato sam i odlučio upoznati ih. Evo ovdje u ovim riječima i mom diskursu.
Sanjin Salahović rođen je 1965. u Mostaru. Diplomirao je na Univerzitetu u Oslu „BA historiju ideja, mentaliteta i duha“, te studirao „Generalnu psihologiju i problematiku ovisnosti od narkotika“ na Univerzitetu u Bergenu. Od 2008. radi psihoterapiju kao hipnoterapeut u EF „Hypnoterapi Mobilis“ sa posebnim interesom za tretman anksioznosti i depresije uzrokovanih postraumatskim stres sindromom PTSS.
