Činjenice o Bleiburgu (sviđale se one kome ili ne sviđale) II

Piše: Edin Šaković
Datum: 16.05.2020. u 18:23
Kategorija: Kanon sjećanja

Činjenice o Bleiburgu (sviđale se one kome ili ne sviđale) I

Povijesni kontekst zločina

Da bi se Bleiburški zločin na ispravan način razumio, potrebno ga je sagledati u širem povijesnom kontekstu. Taj zločin se desio u završnici rata i neposredno nakon rata, rata koji je na jugoslavenskim prostorima bio izuzetno težak i krvav. Uz zločine užasnih razmjera, bio je to i građanski rat, u kome su sukobi bijesnili kako na ideološko-političkoj, tako i na nacionalnoj osnovi. Da li je i u kojoj mjeri Bleiburški zločin bio posljedica tih razdora? Da li je i u kojoj mjeri bio posljedica prethodno izvršenih zločina? Pitanja su to koja itekako utječu na historiografsku prosudbu.

U široj javnosti, ali i kod nekih istraživača i historičara mogu se susresti teze po kojima je Bleiburg bio nacionalno motiviran zločin, usmjeren posebno protiv Hrvata, koji su procentualno i najveće žrtve. Bleiburg neki tumače i kao genocid nad Hrvatima, štaviše – kao “hrvatski holokaust”. Već sama činjenica da su među stradalima pripadnici različitih naroda i različitih vojnih formacija govori da su takva stajališta (koja su, inače, posebno dominirala u literaturi publiciranoj od hrvatske emigracije) potpuno neutemeljena.

S druge strane, pak, nastoji se dokazati da je Bleiburški zločin ustvari predstavljao niz osvetničkih incidenata koji su bili izravna posljedica ranijih zločina NDH i ustaškog režima, ali i sastavni dio retribucija kakve su, navodno, bile uobičajene u cijeloj Evropi u tom vremenu. Razmjere zločina se pri tome nastoje umanjiti, a odgovornost jugoslavenskog državnog i partijskog vrha potpuno negirati.

Ovakvi stavovi su, očekivano, prisutni među pojedincima i organizacijama ideološki i politički vezanim uz jugoslavensko komunističko naslijeđe, za koje je karakterističan i prilično isključiv stav prema neistomišljenicima – koji se u nedostatku argumenata često optužuju za “revizionizam”, “neofašizam”, “ustaštvo” i sl.

Za razliku od Jugoslavije, politika retribucije i kažnjavanja ratnih zločinaca i kolaboracionista u demokratskim državama Evrope zasnivala se na pravu i zakonu, te provodila sudskim i administrativnim mjerama. Smrtna kazna je u pravilu izricana za najteže zločine, nakon sudskog i dokaznog postupka. Pojave vansudskih likvidacija bile su incidentne i uglavnom vezane uz određene skupine gerile i pokreta otpora, u kratkome, prijelaznom vremenu do uspostave demokratske vlasti.

U Jugoslaviji, na drugoj strani (kao i u Sovjetskom Savezu, čiji su model jugoslavenski komunisti tada slijepo slijedili) – masovne egzekucije, u pravilu bez suda i izvođenja dokaza, organizirala je sama državna vlast. Pravdati Bleiburški zločin na način – “i drugi su to radili”, dakle, nema smisla.

Povezivati Bleiburški zločin sa ranijim zločinima, osobito onima za koje je odgovoran ustaški režim može se tumačiti kao suptilan pokušaj opravdavanja – jednako kao i dovođenje ovog zločina u kontekst nekakvog “kažnjavanja” za zločine ustaša.

U ukupnoj masi od stotinjak hiljada pripadnika oružanih snaga NDH, pripadnici elitnih ustaških snaga činili su apsolutnu manjinu. Broj istinskih ratnih zločinaca, koji bi i pred redovnim sudovima u demokratskim zemljama dobili najteže kazne – bio je još manji. A što se tiče  kolektivnog “kažnjavanja” – one koji bi Bleiburški zločin umanjivali ili pravdali na takav način treba podsjetiti da krivična odgovornost ne može biti kolektivna. Dovoditi Bleiburški zločin u vezu sa, recimo, Jasenovcem i pokušavati ga opravdati kroz insinuiranje kolektivne krivice stradalnicima i žrtvama zbog zločina ustaškog režima samo je po sebi neutemeljeno, jer jedan se zločin ne može pravdati drugim.

Teza o osveti i kolektivnom kažnjavanju je, bez obzira na to, veoma upitna. Osveta kao lični motiv možda je vodila pojedince koji su uzimali učešća u zločinu, ali već smo naglasili da Bleiburg nije bio niz osvetničkih ekscesa, već dobro isplaniran i sistematski izvršen zločin. S druge strane, iz brojnih se dokumenata vidi da su optužbe ili sumnja na ratne zločine bili samo jedan, ako ne i sporedni kriterij u odabiranju zarobljenika za “čišćenje”: gledalo se puno toga drugog, od vojne formacije, roda, čina, godine mobilizacije pa do godišta dotičnog.

Koja je pozadina samoga Bleiburga i kako objasniti taj zločin?

Ono što nazivamo Bleiburgom predstavlja, zapravo, samo jedan segment ukupnih represalija i revolucionarnog nasilja jugoslavenskih komunista, koji su se, predvodeći Narodnooslobodilačku borbu, uporedo borili i za preuzimanje apsolutne vlasti u poslijeratnoj Jugoslaviji, uspostavu jednopartijskog komunističkog režima, te izgradnju socijalističkog društveno-ekonomskog poretka. U toj borbi, komunisti su se obračunavali sa svim stvarnim, pretpostavljenim i potencijalnim ideološkim i političkim protivnicima, tačnije sa svim ljudima i skupinama za koje se znalo ili pretpostavljalo da će biti ili bi mogli biti smetnja u izgradnji nove vlasti.

Prva faza tog obračuna uvijek su bile masovne, vansudske likvidacije. Kasnije će uslijediti namješteni sudske procese sa smrtnim kaznama i dugotrajnom robijom, konfiskacija imovine i druge represivne mjere. Posebno treba spomenuti sistematsko etničko čišćenje njemačke nacionalne manjine s područja Jugoslavije, u kome je pola miliona etničkih Nijemaca (Folksdojčera) protjerano iz Jugoslavije, a skoro 60.000 ih je izgubilo život u logorima – pola od tog broja bili su žene i djeca. Ukupan broj žrtava revolucionarnog nasilja na području Jugoslavije procjenjuje se na oko 180.000 ljudi (prema M. Portmannu).

Bleiburškom zločinu su prethodile masovne likvidacije u drugim krajevima Jugoslavije, u mjestima i područjima koja su partizanske jedinice prethodno oslobodile. Naličje pobjede antifašističkih snaga Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (kasnije Jugoslavenske armije) redovito su bile komunističke akcije “čišćenja” u režiji OZN-e, te sprovedbi KNOJ-a i odabranih likvidatorskih odreda.

Obimna izvorna građa, od arhivskih dokumenata do memoaristike, potvrđuje da je to bio dobro “uhodan” sistem. U novije vrijeme, temeljito su istražene likvidacije na području Beograda i Srbije, koje se dešavaju od jeseni 1944. godine, gdje su među arhivskog građom sigurnosnih službi pronađeni čak i OZN-ini poimenični spiskovi strijeljanih građana. Takvi su se postupci dešavali i u oslobođenim gradovima i mjestima Bosne i Hercegovine. Vrijedi istaknuti novija istraživanja Nihada Halilbegovića, koji je na osnovu iskaza svjedoka donosi podatke o masovnim ubistvima i grobnicama na području Sarajeva.

Može se spomenuti i težak zločin partizanskih jedinica koji se zbio nakon oslobađanja Doboja, kada je, radi navodne mobilizacije, sakupljeno više stotina mladića i dječaka, civila, koji su potom pobijeni. Bio je to, inače, jedan od rijetkih zločina o kome se javno progovorilo još za vrijeme socijalističke Jugoslavije (sredinom 1980-tih godina na njega je kao na “grešku” ukazao Dedo Trampić, poznati dobojski komunist).

U svakom slučaju, komunistička praksa “obračuna s narodnim neprijateljima” i masovnih likvidacija u oslobođenim krajevima sigurno je potaknula izbjeglički val među pripadnicima oružanih snaga NDH u rasulu, kao i među civilima. Dakle, oni koji postavljaju pitanje – “A zašto su bježali ako nisu bili krivi?” – odgovor mogu i sami naslutiti.

Odgovornost državnog i partijskog vrha

U svemu ovome, postavlja se pitanje odgovornosti maršala Josipa Broza Tita, koji se nalazio na čelu političkog i partijskog vodstva. Među arhivskom građom sačuvana je njegova zapovijed od 14. maja 1945. godine, u kojoj je naređeno da se po svaku cijenu spriječi ubijanje ratnih zarobljenika i uhapšenika. Neki istraživači, istina, sumnjaju u autentičnost tog dokumenta. No, bez obzira na to, ono što se u narednim danima, sedmicama i mjesecima dešavalo pokazuje da je ta zapovijed, ako je i autentična, od početka bila samo mrtvo slovo na papiru.

Imajući u vidu organizaciju i strukturu sistema, te hijerarhiju partijske organizacije komunista – svaka je pretpostavka da se takav jedan organiziran zločin mogao desiti bez znanja i odobrenja Centralnog komiteta na čelu s Titom ne samo neutemeljena, već i potpuno apsurdna. Naposlijetku, sam je Tito u govoru održanom u Ljubljani 27. maja 1945. jasno kazao: “Što se tiče ovih izdajnika koji su se našli unutar naše zemlje, u svakom narodu posebice – to je stvar prošlosti. Ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda dostigla ih je već ogromnu većinu, a samo manji dio uspio je pobjeći pod krilo pokrovitelja van naše zemlje.”

Zaključak

Dugogodišnji istraživački rad i historiografski napori dali su veoma značajne rezultate u spoznaji i razumijevanju povijesnog fenomena kojeg nazivamo Bleiburgom. Naravno, kao i svaki istraživački problem, i tema Bleiburga nije niti može biti zaključena, i sigurno je da će buduća istraživanja u mnogome proširiti ta saznanja.

Međutim, neke naučno utvrđene činjenice su neupitne:

• Ono što se označava kao Bleiburški zločin ili Bleiburg i što se dešavalo od maja do avgusta 1945. bilo je unaprijed planiran i sistematski izvršen zločin strahovitih razmjera, u kome je, bez suda i zakona, surovo pobijeno najmanje 80.000 ljudi.
• Bleiburški zločin je dio sistematskih represalija kojima su pobjednički komunisti nastojali u prvim danima svoje vlasti fizički eliminirati što je moguće veći broj svojih stvarnih i potencijalnih političkih protivnika. Bio je to hladno proračunat i planiran čin, primarno ideološki motiviran.
• Tvrdnje o ekscesnoj naravi zločina i osveti kao primarnom motivu ne mogu izdržati kritički historiografski sud.

Historijske činjenice o Bleiburškom zločinu ne treba promatrati kroz prizmu političkih manipulacija i zloupotreba tog zločina. Niti jedan zločin tih razmjera nije pošteđen zloupotreba. Irelevantno je, u tom pogledu, pitanje načina i forme komemoracija i drugih manifestacija javnoga sjećanja, političkih poruka i simbolike. Te forme i ti sadržaji mogu biti izloženi kritici. Ali negirati i osporavati sam zločin i dovoditi u pitanje temeljno ljudsko i civilizacijsko pravo žrtava na sjećanje – van svake je pameti i moralnih obzira.

Kako će jedno društvo reagirati na prethodno podcrtane činjenice – ovisi od mnogo čega. U prvom redu, od njegove građanske i demokratske osviještenosti, ali i civilizacijske zrelosti. Sudeći po javnim istupima kojima ovih dana svjedočimo – ta zrelost je daleko od nas. Po svemu sudeći, nismo odmakli dalje od puberteta.

Post scriptum – osnovna literatura

O Bleiburgu postoji brojna naučna literatura. Ovom prilikom, za čitatelje izdvajam neke od važnijih naslova, uz kratko pojašnjenje. Svaka od ovih referenci dostupna je i online: Google je naš prijatelj.

• Martina Grahek Ravančić: Bleiburg i križni put 1945. Historiografija, publicistika i memoarska literatura. (2. izmijenjeno i dopunjeno izdanje.) Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2015. [Radi se o do danas najpotpunijoj studiji posvećenoj pitanju Bleiburga. Prvo izdanje monografije (iz 2009.) dostupno je online.]
• Michael Portmann, “Communist Retaliation and Persecution on Yugoslav Territory During and After WWII”. Tokovi istorije, 1-2/2004, 45-74. [Veoma informativan članak u kome autor iznosi i objektivne procjene ukupnog broja žrtava komunističkih progona na području Jugoslavije.]
• Crimes committed by totalitarian regimes: reports and proceedings of the 8 April European Public Hearing on Crimes Committed by Totalitarian Regimes. Peter Jambrek. Ljubljana: Slovenian Presidency of the Council of the European Union, 2008. [Obiman zbornik radova sa javne rasprave posvećene zločinima totalitarnih režima; veći broj radova se bavi zločinima jugoslavenskog komunizma, uključujući i različite aspekte Beiburškog zločina.]
• Dominik Vuletić, “Kaznenopravni i povijesni aspekti bleiburškog zločina”, Pravnik, 41, No. 85 (2007), 125-150.
• Vladimir Geiger, “Tito i likvidacija hrvatskih zarobljenika u Blajburgu”. Istorija 20. veka, 2/2010, 29-52. [Pored pitanja odgovornosti jugoslavenskog državnog, vojnog i partijskog vrha, na čelu sa Josipom Brozom Titom, autor se kritički i polemički osvrće na različite pokušaje iskrivljivanja, relativiziranja i osporavanja Bleiburškog zločina.]
• Vladimir Geiger, Martina Grahek Ravančić: “Jasenovac i Bleiburg između manipulacija i činjenica”. U: Andriana Benčić, Stipe Odak, Danijela Lucić (ur.), Zbornik radova: Jasenovac – manipulacije, kontroverze i povijesni revizionizam, Javna ustanova Spomen područje Jasenovac, 2018., 19-63. [U svjetlu najvažnijih utvrđenih činjenica o Jasenovcu i Bleiburgu autori se bave primjerima očiglednih manipulacija s ova dva zločina.]
• Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944-1946. Dokumenti. Zdravko Dizdar et alt. Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, 2005. [Zbornik dokumenata komunističke provenijencije od kojih se mnogi direktno odnose na Bleiburški zločin. Postoje još tri toma koja su naknadno objavljena.]
• Mitja Ferenc: “Tezno – najveće prikriveno grobište u Sloveniji. O istraživanju grobišta u protutenkovskom rovu u Teznom (Maribor)”. Časopis za suvremenu povijest, 44, No. 3, 2012., 539-569. [U radu posvećenom najvećoj masovnoj grobnici u Sloveniji, autor na osnovu arhivske građe i iskaza svjedoka opisuje likvidacije u protivtenkovskom rovu u Teznom, te iskopavanja, ekshumaciju žrtava i istražna sondiranja.]
• Mitja Ferenc, “(Zle)Huda Jama. Zločin u rudarskom oknu Barbara rov u Hudoj Jami kod Laškog”. Hereticus, IX, No. 1-2, 2011., 37-53.
• Omer Hamzić, “‘Oni su odstupili’ – Blajburg 1945. i Bošnjaci u historiografiji i sjećanjima: primjer Gračanice”. Društvena i humanistička istraživanja, vol. II, no. 2 (3), 2017., 145-165. [Autor se osvrće na kulturu sjećanja i specifičnu percepciju Bleiburškog zločina u narodnom pamćenju Bošnjaka na primjeru gračaničkog kraja.]
• Srđan Cvetković, Između srpa i čekića: Likvidacija “narodnih neprijatelja” 1944-1953. Knjiga prva. Beograd: Službeni glasnik, 2015. [Obimna studija posvećena različitim vidovima represije na području Srbije, između ostalog donosi podatke o pogubljenjima i masovnim grobnicama.]
• Nihad Halilbegović, “Iskustva u istraživanju stradanja Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu: masovne likvidacije i masovne grobnice u Sarajevu 1945.-1949.” U: Zbornik radova s naučnog skupa “Bošnjaci u Drugom svjetskom ratu”, Sarajevo: Udruženje “Mladi muslimani”, 2012., 225-246. [Autor donosi ranije nepoznate podatke o masovnim likvidacijama i grobnicama na području Sarajeva.]

Edin Šaković (Gračanica, 1981.), profesor historije i magistar prava, član redakcije Časopisa za kulturnu historiju “Gračanički glasnik”. Autor šezdeset objavljenih radova i koautor dvije monografije. Izlagao je na deset naučnih skupova, konferencija i okruglih stolova, te sudjelovao u više istraživačkih i publicističkih projekata. Bavi se istraživanjem lokalne i kulturne historije, s posebnim interesom za razdoblje Drugoga svjetskog rata.