Piše: Adnan Pejčinović
Datum: 05.09.2022. u 11:50
Kategorija: Kritika političkog uma
“Profesor Pavle Mijović, prvi predsjednik Crnogorskog centra PEN kluba, koji je bio uhapšen i policijski isljeđivan u dubrovačkom zatvoru nakon Belvederskih demonstracija 1936. – zajedno su ih organizovali federalisti i komunističke pristalice – koje su se bile protiv diskriminacije crnogorskog naroda, svjedočio je o tome kako mu je policijski isljednik između ostaloga rekao:
‘Možda se zakon promijeni i dozvolimo rad vaše komunističke stranke, ali, ukoliko i dalje nastavite da se zalažete za crnogorsku naciju sve ćemo vas istrijebiti.’”
(Izvod iz teksta Milorada Mija Popovića “Asimilacija i odbrana crnogorske nacije”)
“Bosanska misao” i magazin STAV jedini su mediji u Bosni i Hercegovini koji, u okviru svojih mogućnosti, posvećuju potrebnu pažnju identitarnim i političkim pitanjima Crnogoraca i Crne Gore, čime dokazuju da su kapacitirani kontekstualizirati percepciju bošnjačkih nacionalnih i bosanskohercegovačkih državnih pitanja. Naime, isuviše je dodirnih tačaka između Bošnjaka i Crnogoraca, Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Trenutno imaju zajedničkog neprijatelja, etabliranje nacionalnog identiteta i jednima i drugima otežavaju recidivi jugosocijalističke ideologije, posljednjih skoro dva stoljeća i jedan i drugi narod su bili izloženi sistemskom osiromašivanju u Kraljevini Jugoslavije. Iz različitih povijesnih okolnosti, njihove duboke države nisu jake kao srpska, hrvatska i albanska, što njihovom neprijatelju predstavlja stratešku prednost u ratu koji ne prestaje, samo se odvija drugim sredstvima. I najvažnije, oba naroda, obje kulture odlučne su odbiti istočni i krenuti zapadnim putem. Bošnjaci i Crnogorci su danas saveznici. Potrebni su jedni drugima. Zbog toga bi i u medijskom prostoru trebali djelovati koordinirano.
Stoga, u simboličkom smislu, na današnji dan, naš portal i misaono i emocionalno referira na događaj od 4. i 5. septembra prošle godine na Cetinju, preciznije Belvederu, kada se “jedna slamka” suprotstavila velikosrpskim i moralističko-populističkim “vihorovima” koji ne rastjeruju, nego uporno nanose crne oblake nad Crnom Gorom i ne daju da zasja “majska zora” u toj prelijepoj mediteranskoj zemlji. Prije tačno godinu dana, Crnogorci i Crnogorke su sami, bez ičije pomoći, bez ikakve podrške, pokušali zaustaviti sramno ustoličenje Joanikija u Cetinjskom manastiru, koje je samo jedna stavka u velikosrpskom planu zatiranja crnogorskog kulturnog i nacionalnog identiteta.
Kažemo “jedna slamka”, jer su nacionalno osviješteni Crnogorci danas institucionalno nezaštićeni, u biološkom smislu doslovno manjina u vlastitoj državi, koju zapravo i nemaju. Jer, Crna Gora nije crnogorska, što bi trebala biti, no je svačija, odnosno ničija. Crna Gora kao država danas je poligon na kojem svoje nacionalne interese ostvaruju Srbi, Albanci i Bošnjaci, ne i Crnogorci, jer ih zapravo i nemaju, odnosno nisu artikulirani. Nacionalni interes ne može biti “građanska država”, jer je građanska država civilizacijska tekovina Zapada koja se podrazumijeva. Sama opredijeljenost Zapadu podrazumijeva da narod svoju državu treba urediti kao administrativno-pravnu zajednicu u kojoj njeni zakone jednako važe za sve njene građane, ne samo pripadnike stožernog naroda. Ovu prostu istinu uporno nastoje prikriti kako velikosrbi, tako i novoljevičarski / neomarksistički ideolozi, koji jednakim žarom i Bošnjacima i Crnogorcima nastoje oduzeti pravo koje imaju ostali narodi sa prostora bivše Jugoslavije. Nacionalni interesi podrazumijevaju zaštitu i unapređenje kulturnog identiteta, institucionalno, što u Crnoj Gori nije slučaj.
Paralele bošnjačkog i crnogorskog kultutnog i identitarnog pitanja su očigledne, s tim da su Bošnjaci u mnogo boljoj poziciji od Crnogoraca, jer imaju svoje nacionalne partije (SDA u Bosni i Hercegovini i Bošnjačku stranku u Crnoj Gori) i jaku instituciju (Islamsku zajednicu) koja stabilnim održava glavni stub svake kulture – religiju. Crnogorci nemaju svoju političku partiju, a njihova Crnogorska pravoslavna crkva, koja ima milenijsku tradiciju, danas je svedena na nivo organizacije koja nema nikakvog uticaja.
A mogu imati. I moraju imati. Očigledno je da nije dovoljno imati deklarativno neovisnu državu, pa ni to što je ta država članica NATO-saveza. Zapadu nije važno jesu li u Crnoj Gori suvereni Crnogorci ili Srbi, hoće li Crna Gora kulturološki biti svačija, odnosno ničija, ili crnogorska. Zapad neće, a to mu i nije dužnost, brinuti o crnogorskom identitetu. Zapad brine o teritoriji na kojoj može imati svoje vojne baze i na kojoj njegove diplomate i njegova agentura može slobodnije djelovati, širiti svoje interese, koji su u ovoj epohi istovijetni crnogorskim interesima, pa tu priliku treba iskoristiti. Za saveznika će uzeti onoga ko potpiše da pristaje poštivati načela liberalne demokratije. Svakoga ko to potpiše. Pa i Srbe! A šta će se desiti ako Srbi uspiju prevariti Zapad kao što su ih prevarili 1918., ne smijemo ni pomisliti.
Još ima vremena da crnogorski intelektualci prihvate javni poziv Vlada Lalovića i Mija Popovića da adaktiraju lične interese i svjetonazorske razlike, sjednu za sto i naprave strategiju supstancijalnog izvlačenja Crnogoraca iz anahornih ideoloških svjetova i velikosrpske kulture, strategiju koja će za temeljna polazišta imati stvaranje nacionalne partije, jačanje Crnogorske pravoslavne crkve i izgradnju institucija koje će artikulirati crnogorske kulturne vrijednosti. Vrijeme je da se prestanu davati za kupovinu i budu “tuđa sreća”, da se “vrnu sebi i svome”. Da stanu ispred svoga naroda koji vapi za njihovom podrškom i liderstvom. Da “kaptiraju tu antejsku energiju” s Belvedera, kako reče Milenko Perović, i pomognu i sebi i svojim saveznicima. To je njihova moralna obaveza prema herionama i vitezovima s Belvedera, koji su danas prepušteni sami sebi, a nikada neće pristati biti ono što nisu, ali nikada. Narod ima pravo biti vođen. Onaj ko je pozvan da ga povede, a to ne radi, nemoralan je. A pozvani su crnogorski intelektualci. Ne političari.
Portal “Bosanska misao” na današnji dan šalje srčane pozdrave heroinama i herojima s Belvedera, a Bošnjacima i ostalim patriotski opredijeljenim građanima Bosne i Hercegovine predlaže da pročitaju kulturno-historijsku studiju Milorada Mija Popovića “Asimilacija i odbrana crnogorske nacije” i bolje se upoznaju s crnogorskim pitanjem.
Adnan Pejčinović rođen je 7. 12. 1971. godine u Tuzli, gdje je završio Gimnaziju „Meša Selimović“ i diplomirao na Filozofskom fakultetu u Tuzli, Odsjek za bosanski jezik i književnost. Radio je kao novinar u studentskim i lokalnim listovima. Objavio je nekoliko stručnih radova iz historije književnosti i književne kritike. Predaje bosanski jezik i književnost u JU Mješovita srednja škola u Gračanici. Živi u Tuzli.
