Crveni anđeli “on the road again” (predstava Zlatka Pakovića „Crkva bosanska“ u izvedbi Tuzlanskog narodnog pozorišta)

Piše: Adnan Pejčinović
Datum: 05.03.2020. u 23:10
Kategorija: Savremeni odjeci

Predstava „Crkva bosanska“ srbijanskog režisera  iz Valjeva, Zlatka Pakovića, nedavno premijerno prikazana u Tuzli, naišla je na više nego dobar odziv medija u većem bh. entitetu, što potvrđuju naslovi na nekim od najčitanijih portala: Predstava „Crkva bosanska“ teatar pobune protiv dogme („Oslobođenje“), Predstava Crkva bosanska šalje snažne poruke („Radio Sarajevo“), Tuzlake oduševila smjela predstava ˝Crkva bosanska˝ Zlatka Pakovića („Tuzlarije“), Predstava o živoj i još uvijek gonjenoj Crkvi bosanskoj („N1“), U Tuzli premijera predstave ‘Crkva bosanska’ koja nosi poruku cijelom društvu  („Tuzlanski.ba“) no najzanimljiviji je naslov (zanemarujući neispravnu sintaksu) Premijera u Tuzli kojoj nema mjesta ravnodušnosti: “Crkva bosanska” šokira istinom („RTV 7“)

Sudeći prema naslovima možemo zaključiti da predstava govori o još uvijek (sic!) gonjenoj Crkvi bosanskoj, a k tome se buni protiv dogme i smjelo šaljući snažne poruke cijelom društvu šokira istinom, pa ne treba čuditi što oduševljava publiku. Neću problematizirati stav javnog mnijenja o smislu umjetnosti i umjetničke komunikacije, pokušat ću da pokažem da se u predstavi uopće ne govori o „(još uvijek) gonjenoj Crkvi bosanskoj“, da je poštivanje načela vjerskih zajednica dogma protiv koje se u njoj buni, a snažna poruka društvu je da su vjerske zajednice / reprezenti religija iz kojih su nikli kulturni identiteti naroda u Bosni i Hercegovini, zlo po sebi budući ravnodušni na ljubav i slobodu.

„Crkva bosanska“ – dokumentarni ili ideološki teatar?

Do nivoa vrijeđanja inteligencije prosječnom poznavaocu poetike teatra očigledna neumjetnička intencija za posljedicu je dobila potpuno odsustvo elemenata u strukturi predstave koji bi recipijentu dali ono što umjetnost treba dati: mogućnost osvještavanja nečega novoga, nepoznatoga, doživljavanja katarze ili utjehe, što bi rekao Adorno, ili, zašto ne, dobre zabave. Naprotiv, autor precizne ideologeme prezentira kroz značenja na referentnom nivou u formi najdosadnijih jugoslovenskih ideoloških narativa.

Od jedne vrste, slobodno mogu reći, nasilja nad umjetničkim postupkom, predstavu je nemoguće abolirati ni isticanjem njenoga autora kao jednog (uz Olivera Frljića) od najznačajnijih predstavnika tzv. dokumentarnog teatra na prostorima bivše Jugoslavije. Problem, dakle, nije u angažiranom, odnosno dokumentarnom teatru, pa ni politički angažiranom teatru (s čime u konkretnom slučaju imamo posla), problem je u postupku. Kojeg nema. Zato umjesto unutarnje estetske logike predstava ima unutarnju političku logiku, logiku jeftinog psihološkog trika u kojem će se označitelji „crkva bosanska“, „historijske ličnosti“ i „vjerske zajednice“ povezati na način koji će rezultirati „spoznajom“ o bezdušnosti, licemjerstvu, poročnosti predstavnika vjerskih institucija i njenih pripadnika. Kako?

Prije i poslije glavne radnje na sceni se pojavljuju bivši partizani, komunisti, te historijske ličnosti čija su djela jugoslovenski komunisti tumačili u duhu vlastite ideologije. Svjedočimo činovima koji bi bili zanimljivi da su se izveli na predizbornom skupu neke političke partije bliske horizontima jugoslovenskog socijalizma, iako bi i u takvom slučaju bili semantički providni: bez ikakvog, makar bezuspješnog, pokušaja da se (za umjetnost svetim) postupkom oneobičavanja bilo ko ili bilo šta prikaže bilo kako, otvoreno se imenom i prezimenom prozivaju Bakir Izetbegović, Milorad Dodik i Dragan Čović a etno-nacionalna deklariranost građana Bošnjaka, Srba i Hrvata eksplicitno se vrijeđa.

Dozivaju se mrtvi da nam, s onoga svijeta, poruče šta nam je činiti. Vrhunac perverzije je pojavljivanje Branka Ćopića, indirektno. Naime, na scenu nam dolazi Skender Kulenović. Došao je sa onoga svijeta i javno se izvinjava Branku Ćopiću što ga je tužakao partiji. Branko Ćopić mu je to halalio i zamolio ga da nama (živima) prenese njegovu poruku, jer će to on (Skender) bolje uraditi od njega. I ovaj čita pismo u kojem Branko Ćopić kaže da mjesta kraj njega (bezbeli u rajkim perivojima) ima za Tarika Haverića, Srđana Puhala, Esada Bajtala, Dragu Bojića i još neke deaklarirane perjanice lijevih ideologija u Bosni i Hercegovini.

Centralni događaji u predstavi su šerijatsko vjenčanje dvije djevojke u džamiji i suđenje hodži (Elvis ef. Jahić) koji je to uradio. Njih troje su simboli pravih vjernika kojima je stalo do ljubavi i Boga ljubavi, hrabrih jedinki koje ne mare za oficijelne narative moćnika (vjerskih zajednica). Prilikom vjenčanja jedna mladenka za mehr  traži da joj suprug(a) uči suru Nur, a druga za mehr traži ništa „jer Allah ne voli razvod pa se ona ne misli razvoditi“. Dvije žene, dva mehra, logično, zar ne? I to kakva mehra! Nematerijalna! Duhovna! (Čitaj: antikapitalistička, čitaj dalje: antiamerička, čitaj konačno: antizapadna.) Autor predstave ili ne zna stvarnu funkciju svadbenog dara (mehra) koji je muž dužan dati supruzi ili zna. Ako ne zna, zašto se nije informirao? Ali ako zna onda svjesno, kao kukavičje jaje, podvaljuje ideju da su muslimani koji ćute šerijatske propise prilikom sklapanja braka duhovno obogaljeni, ili u najblažem slučaju na nižem / materijalnom nivou od „nekonvecionalnih“ muslimanki.

Uravnilovka u funkciji skrivanja dokumenta

Postupak efendije Jahića ne problematizira onaj koji ga treba problematizirati, jer se desio u njegovoj kući, Islamka zajednica, nego „Međureligijsko vijeće Bosne i Hercegovine“. Suđenju pored optuženog Jahića, prisustvuju i dvije mladenke sa svojim očevima. Članovi Vijeća, reis, kardinal, mitropolit i predstavnik Jevrejske zajednice o džamiji u kojoj se desio grijeh govore kao o „našoj džamiji“, o Bosni i Hercegovini kao o „našoj zemlji“, o ljudima Bosne i Hercegovine kao „našim ljudima“ i tako dalje. Drugim riječima, lideri vjerskih zajednica su saglasni i dišu kao jedan samo kada se osuđuje tolerancija i ljubav.

Zanimljivi su likovi očeva, Bošnjaka, bosanskih muslimana. Otac jedne je ulickani biznismen, nema više strpljenja da sluša govore („Efendija, kol’ko ću ja još morat’ slušat ovu židovsku teraviju.“), reis mu savjetuje sabur, a bošnjački tajkun ga podsjeća da nije bilo sabura kada su čekali njegove donacije. (Iako sporednu ulogu tajkuna, Boris Balta je odigrao vrhnuski.) Otac druge je jadni, siromašni radnik, koji radi deset sati dnevno. Ponaša se u skladu sa svojim socijalnim statusom; skrušeno, pognute glave, ne diše, sluša šta se govori. Nakon presude i poništavanja braka, biznismen odguruje svoju kćerku, a skrušeni Bošnjak svoju kćer kolje, jer ne može podnijeti šta će mu narod reći na tu sramotu koju mu je napravila. Teško se oteti dojmu da su likovi ta dva bosanska muslimana vjerno oživljeni likovi oslikani u umjetničkim i historijskim narativima koji su imali jasan cilj dehumaniziranja muslimana: ili osioni, grubi bogataši bez imalo milosti, ili jadni, skrušeni, ali jednako ogavni, budući sposobni zaklati rođeno dijete, a sve da ne bi narušili društvenu konvenciju, u ovom slučaju potpuno odsustvo tolerancije spram manjine kada je seksualna orijentacija u pitanju.

A moglo je bolje…

A da nije bilo očigledne političke i ideološke intencije, predstava je mogla biti dobra. Tematiziranje homoseksualstva nije banalno, posebno ako se postavi pitanje: „Ko ima pravo osporiti homoseksualcima da budu hrišćani ili muslimani?“ Mišljenja sam da bi ulema trebala prići tome pitanju ozbiljno, povući se sa radikalnih pozicija na kojima trenutno jeste. Mogao se napisati odličan scenarij koji bi glumci ove predstave, neki dobri neki odlični (prije svih, Boris Balta i Siniša Udovičić), zasigurno uspješno prenijeli na scenu i, s pravom, kritikovali religijske zajednice zbog zatvorenosti ovom pitanju. Odnos religijskih zajednica prema homo-seksualnim brakovima mogao se dalje ozbiljno proširiti općenito na (ne)važnost religijskih institucija za razvijanje komunikacija sa Uzvišenim Stvoriteljem. Srcem bih, kao musliman, pozdravio predstavu koja bi „prodrmala“ Islamsku zajednicu jednom na taj način elaboriranom temom.

Stvarni cilj predstave

Ali cilj nije bio ni problematiziranje odnosa na relaciji čovjek – Bog, niti osuda licemjerestva per se, nego sipanje drvlja i kamenja na Islamsku zajednicu, Katoličku i Pravoslavnu crkvu i (nešto manje) na Jevrejsku zajednicu u Bosni i Hercegovini, njihove „čvrste veze“ sa bezdušnim tajkunima, njihovu „slogu“ kada se osuđuje (homoseksualna) ljubav, njihovu bezosjećajnost: ubistvo kćeri, članove Međureligijskog vijeća uopće ne uzbuđuje. Reis nad mejtom poslovično uči fatihu. Kako ga je prethodno dodirnuo (da osjeti ima li pulsa) na rukama mu je ostala krv. Kardinal ga pita je li završeno što se treba završiti jer on žuri, pozdravlja se se reisom čija ruka prilikom pozdravljanja okrvavi i njegovu, pa je ovaj (kardinal) hladnokrvno briše.

I ta jeftina simbolika „brisanja krvavih ruku“ jasan je pokazatelj da autor predstave nije imao za cilj otvaranje pitanja nego eksplicitnu i jasnu osudu vjerskih zajednica, kao izvora svih problema u našim društvima. Autor ima pravo da bude politički i društveno slijep kod očiju, producenti predstave, opet, nemaju to pravo jer se njihov rad plaća našim, novcem poreskih obveznika (no to je druga tema).

Predstava je ideološka, neskriveno. Potvrđuju to i izjave samoga autora i nekih učesnika, odnosno glumaca, datih medijima. A u tom kontekstu zanimljivom se našla očigledno nova narativna strategija ljevice: pozitivnom odnosu spram Boga i univerzalnih načela promoviranim kroz Svete Knjige. Naime, ne osuđuje se vjera, osuđuje se religija. Bilesi, ljevica u pomoć zove Uzivšenog Allaha: predstava završava pjesmom kojom se „prijeti“ da će „sići Allah sa brigadama meleka, crvenih meleka“. Jesu li u pitanju „crveni anđeli“ iz pjesme „Anđeli“ grupe „Azra“? Oni što su „kao krv crveni“, „kao znoj opori, oni „brutalni anđeli“?

Jesu li religijske institucije sklone kvarnim radnjama? Naravno, kao i sve – institucije. Priroda institucije koju grade ljudi je da bude kvarna, jer su ljudi nesavršena bića. S druge strane, ako nema institucija imamo anarhiju. To je agon drame koju zovemo život. I jedni će svjesno uzetli ulogu u takvoj drami, i pristojno slušati Režisera. Drugi će pokušati promijeniti scenarij, ne čitajući Režiserove upute, pa nam pod „umjetnički konstituiran dokument“ podvaliti ideju o Bosni čije je društvo zaostalo i zaslijepljeno religijom, što je djelimična istina, jer su predstavnici jedne religijske zajednice pozivali da se bezuslvno poštuju Božanska načela, a predstavnici jedne druge religijske zajednice kršili Božanska načela, o čemu, pak, nemamo „umjetničkog dokumenta“ u predstavi.

Piše: Adnan Pejčinović
Biografija: Adnan Pejčinović rođen je 7. 12. 1971. godine u Tuzli, gdje je završio Gimnaziju „Meša Selimović“ i diplomirao na Filozofskom fakultetu u Tuzli, Odsjek za bosanski jezik i književnost. Radio je kao novinar u studentskim i lokalnim listovima. Objavio je nekoliko stručnih radova iz historije književnosti i književne kritike. Predaje bosanski jezik i književnost u JU Mješovita srednja škola u Gračanici. Živi u Tuzli.