Divanska poezija kao kulturni fenomen u bošnjačkoj književnosti

Piše: Amira Banjić
Datum: 28.02.2020. u 20:41
Kategorija: Kameni spavači

Dolazak Osmanlija na prostore srednjovjekovne Bosne označio je početak prve ozbiljnije kulturno-civilizacijske promjene Bosne i njenih žitelja. Život naših predaka, očekivano, mijenjao se u skladu sa islamsko-orijentalnom paradigmom koju su pripadnici skoro svih društvenih slojeva vremenom apsorbirali u svakodnevni život. Pod takvim okolnostima razvijala se  umjetnost i književnost u pravcu orijentalno-islamskih načela, što je bilo potpuno suprotno od tokova tada dominantnih na kulturnoj i književnoj sceni Zapada. Književnost u osmanskoj Bosni razvijala se u nekoliko pravaca. Estetski najzanimljiviji je poezija Bošnjaka na orijentalnim jezicima ili divanska poezija o kojoj ćemo govoriti.

Čija je književnost Bošnjaka na orijentalnim jezicima?

 Promjena koju smo spomenuli Bošnjacima je u prvim decenijama bila teško prihvatljiva, što zbog jezika koji su im strani, a koji su bili u službenoj i književnoj upotrebi, što zbog mentaliteta naroda koji im je bio potpuno nov. Međutim, evoluiravši u islamsko-orijentalnom kulturno-civilizacijskom krugu počeli su se isticati kako u književnosti tako i u drugim oblastima, prihvativši sve bitne sadržaje umjetničkog izraza svojevrsnog za civilizaciju i kulturu koju su usvojili, ostavljajući iza sebe značajna imena, kao što su Ziaija Mostarac, Vahdetija Ahmed Bošnjak, Muhamed Karamusić Nihadija, Husein Bošnjak, Mula Mustafa Bašeskija, Muhamed Nerkesija i drugi. S tim u vezi, počelo se nazirati pitanje pripadnosti ove vrste književnosti, budući da je stvarana na stranim jezicima (turskom, arapskom i perzijskom).

Priviligeiju bavljenja književnošću ima li su bogatiji slojevi bošnjačkog društva koji su sebi mogli omogućiti školovanje u glavnim centrima Osmanskoga carstva. Upoznavajući se sa arapsko-perzijskim klasicima, polahko počinju usavršavati i jezik, odnosno jezike.  Da li nas sama činjenica što pripadnik jednog naroda stvara na jeziku drugog naroda obavezuje da to stvaralaštvo uvrstimo u književnost jezika na kome se piše? Pitanje je na koje nije jednostavno odgovoriti. Međutim, s obzirom na to da ovu književnost nisu stvarali samo Turci nego svi narodi koji su pripadali Osmanskom carstvu, možemo zaključiti da je ona, pošto je stvarana na bosanskom tlu i nju su stvarali njeni stanovnici, dio bosanske kulturne baštine. Tu ne bi trebalo biti dileme jer pjesnici koju su se izrodili u ovakvom književno-povijesnom kontekstu, dio su tradicije bosanskog jezika ali i jezika istočnjaka. Važnost isticanja pripadnosti zasebnoj kulturi uviđali su upravo i bošnjački pjesnici koji su uz svoje ime dodavali pridjeve i imenice kako bi označili pripadnost Bosni, Bošnjacima ili gradu iz kojeg potječu,  i time sebe diferencirali od Turaka i ostalih istočnih naroda. Evo samo nekoliko primjera: Zijaija Mostarac, Alaudin Sabit Užičanin, Vahdetija Ahmed Bošnjak, Husein Bošnjak, Medžazija Šanija Mostarac…

Divanska poezija i njene poetičke osobine

Najveći dio književnosti stvarane na turskom i perzijskom jeziku a koju su pisali Turci, Bošnjaci i svi narodi u Carstvu koji su prihvatili islam, imenuje se kao divanska poezija. Ona ima svoje zakonitosti, precizno definirane, a ishodište joj je u perzijsko-arapskoj poeziji. Zato je, kako ističe Lamija Hadžiosmanović, „stvaranje ove književnosti od autora zahtijevalo ne samo poznavanje filozofije, filozofije islama, tradicije i historije, nego i perzijskog i arapskog jezika.“

Kako u svojoj knjizi Divanska književnost Bošnjaka bilježi jedan od naših najvažnijih orijentalista, Fehim Nametak,  „sama riječ DIVAN ušla je u jezik islamskih naroda iz perzijskog jezika, u osnovnom značenju SKUP, ZBIR“, a isto tako ušla je i u naš jezik i označava zbirku pjesama jednog pjesnika koji stvara po poetičkim načelima orijentalno-islamske poezije, tražeći svoje uzore u perzijskoj književnosti među kanonskim pjesnicima čiji su glavni predstavnici Omer Hajjam, Hafiz, Rumi i drugi perzijski klasici.

Važno je napomenuti da je divanska poezija namijenjena visokointelektualnim krugovima zato što u svom poetičkom obrascu obuhvata arapsku i perzijsku tradiciju, kao i fraze i termine iz tih jezika. To je jedan od razloga zboh kojih ona uz unaprijed određene pjesničke elemente postavljala težak zadatak kako pjesniku tako i čitaocu.

Islamsko-orijentalna estetika, općenito, fokus stavlja na detalje, na mikrocjelie. Cijela ta estetika stavlja akcenat na pojedinačnost, zbog čega se ona suštinski razlikuje od evropske estetike koja detalj podređuje cjelini. Drugim riječima, neki segment unutar književnog teksta, izdvojen izvan njega, sam za sebe, neće dati neki smisao, nego se mora iščitavati unutar cjeline, zajedno sa drugim dijelovima teksta. A to nije slučaj sa divanskom poezijom. Ne samo zbog toga, osnovni element strukture književnog teksta u orijentalnoj poetici je distih, odnosno bejt. Bejt je osnovna semantička jedinica jedne pjesme i, za razliku od već pomenutog evropskog insistiranja na makrocjelinama, potpuno autonomna značenjska jedinica, koju možemo izdvojiti i premještati unutar pjesme a da ona ne izgubi svoju semantičku vrijednost. Naprimjer, stihovi  „Ko opčara, ja ne znadem moje oči pune sanka,/ Da od plača ja ne mogu do bijela zaspat danka.“ neće izgubiti svoj smisao ukoliko se čitaju izvan cjeline pjesme, jer izdvajanjem postaju cjelina za sebe.

Divanska poezija bila je podložna mnogim promjenama tokom stoljećā, ali osnovni motivi erotike, hedonizma i misticizma zadržali su se i to najčešće istovremeno u jednoj pjesmi. Temeljna ideja ovog pjesništva leži u islamskoj mističnoj filozofiji poznatoj kao sufizam ili tesavvuf, učenju po kome  je sav materijalni svijet odraz apsolutnog duha, odnosno Boga. A jedini smisao kojim su islamski mislioci ovog učenja zaokupljeni jeste sjedinjenje sa tim bitkom, te povratak prvobitnom iskonu iz koga je sve proizašlo. U pjesničkom smislu, ovakvo stajalište u osnovnom poetsko-doživljajnom pokretu – ljubavi  prema Bogu i neprestanoj težnji  ka sjedinjenju s Njim. Za razumijevanje takve tematike u ovim pjesmama neophodno je poznavati tzv. poetske šifre. To su statični simboli kazivanja kojima se pjesnik koristi kako bi svaki pojam imao svoje alegorijsko-mističko tumačenje, prema kojem ništa u tim pjesmama ne treba shvatiti doslovno.

Divanska poezija i njene metaforičko-simboličke šifre

Postoji čitav niz šifriranih metaforičko-simboličkih značenja koje određen pojam iz materijalnog prenose u duhovno. Tako je vino simbol za opijenost ljudske duše u njenom uznesenju ka Božanskim visinama. Ono postaje mističko-simbolička veza između mistikove duše i bezgraničnog traganja za Apsolutnim Bićem. Takvu opojnu tekućinu pjesniku nudi krčmarica u krčmi, odnosno, na sekundarnom nivou riječ je o šejhu koji predvodi zikr u tekiji  i daje upute i znanja kojima se stiže do cilja. Pijanice su zaljubljenici, koji su zaneseni tom Božanskom ljubavlju i koji su nesvjesni ovozemaljskog konvencionalnog ljudskog bivstvovanja. Navedeni simboli: vino, krčmarica, krčma, pijanice, samo su dio niza poetskih šifri, kao i karakteristične metaforičke skupine sjedinjenja sa Apsolutom, koje ovi pjesnici najčešće upotrebljavaju: kaplja-more, slavuj-ruža, leptir-svijeća, praška-zemlja. Korištenjem ovih oprečnih konstrukcija, ljudska duša uspijeva se  promatrati samo kao dio Božanskoga duha, koja, kada Mu se približi postaje jedno, poput kaplje u moru, praške naspram zemlje;  izgara u ljubavnom žaru, poput leptira kada doleti na plamen svijeće.

Takve poetičke osobine prethodno navedene u tekstu, možemo prepoznati u stihovima poznatog divanskog pjesnika Vahdetije Ahmeda Bošnjaka (XVI st.). Svoje pjesničko ime i cijelu poetiku izveo je iz filozofije vahdeta – jedinstva, na kojoj se temelji sva poezija perzijskih klasika. Naime, ljudski duh je kaplja koja se spaja sa morem koji simbolizira Božiji duh. Ovakvu interpretaciju ljudskog života možemo pronaći u njegovoj pjesmi Kad u more dospije kaplja:

„Kad u more dospije kaplja, tad iščezne
Kaplja je doista voda, odvojena od vode.
Kad padne u vodu opet je voda
I ašikova ljubav je kaplja mora
apsolutne ljepote
Kad stigne do voljenog, nestane je.
Ako na svijeću leptir dođe, koji je u ljubavi
za danom rob
Njegovo tijelo izgori i on sa svojim
ljubljenim postane jedno.“

(S turskog preveo: Mehmed Handžić)

Pjesma, dakle, govori o Božanskom jedinstvu, u kome je ljudska duša predstavljena kao nedovršeni djelić kojoj treba Božije prisustvo kako bi bila cjelovita, kao jedna kaplja, koja kada se spoji sa morem, odnosno Božanskim duhom, sa Njim postaje jedno, jer je od njega i stvorena. To je upravo ta težnja ka sjedinjenju sa Bogom, koje daje smisao ljudskom bivstvovanju.

Zanimljiv metaforički prikaz leptira i svijeće često je prisutan kod divanskih pjesnika, a kod svakog ono simbolizira isto – Božansko jedinstvo i izgaranje u ljubavnom Božanskom žaru. Nije bez razloga uzet leptir kao simbol ljudskog duha, jer leptira uvijek možemo vidjeti kako se neprestano kao slijep baca na plamen svijeće. Baš kao i leptir koji leti iznad svjetlosti u nadi da se približi plamenu, tako i ljudski duh nemirno luta ovozemaljskim prostranstvima uporno tražeći onu žuđenu ali nedostižnu svjetlost. Kako kaže Vahdetija, leptirovo tijelo izgori u plamenu „i on sa svojim ljubljenim postane jedno.“Jedino izgaranje u ljubavnom žaru sa Svevišnjim, prema Vahdetiji, postaje smisao i cjelovitost ljudskog života.

Razvijajući poetiku univerzalnog i transcendentalnog idući filozofijom koja kaže da su čovjek i cijela priroda koja ga okružuje sadržani u Jednom Vrhovnom Biću – Bogu, te da se svi odgovori kriju u spajanju s Njim, mistične pjesme sa ovakvom sadržinom i tematikom uvijek se mogu dvojako čitati. Za primjer ćemo uzeti pjesnika Huseina Lamekaniju, koji svojim gazelom Pjesma zaljubljenih očituje upravo tu mogućnost semantičke ambivalencije:

 

Mi smo potpuno pijani od očiju
naše ljubavnice,
Zaljubljeni smo u njene solufe.
Poput onog solufa na njenu licu
Mi izludjeli od ljubavi mira nemamo.
Poput njena oka uvijek smo pijani,
I kao svemir uvijek smo u okretanju.
Zaneseni smo u vrtoglavici kao svemir
Zaljubljeni smo kao vrijeme.
Oprali smo ruke od oba svijeta,
O Ti, koji pojiš vječnim pićem,
Pogledaj samo kakvi smo ljudi.
Do ljubavi da stignemo kao Lamekani
Iako smo, prijatelju, kao atom sitni.

(S turskog preveo: Mehmed Handžić)

Upotrebom već spomenutih poetskih šifri, pjesnik nam omogućava da njegove stihove razumijevamo na primarnom, nemetaforičkom nivou, u kojem je lirski subjekt opijen ljepotom djevojke kojoj se i obraća. Pored toga, omogućava nam iščitavanje i na sekundarnom, metaforičkom nivou kao izraz ljubavi i predanosti Bogu. Žena kao ljubavni objekat ovdje postaje izvor skrivene svjetlosti Vječnog Apsoluta u kome lirski subjekt pronalazi osjećanje nježnosti, plemenitosti ali i blagi stupanj melanholije.

Bogatsvo divanske poezije, koje još uvijek nije u cjelosti otkriveno, danas prepoznajemo zahvaljujući njenim prevodiocima, poput Safvet-bega Bašagića, Mehmeda Handžića, Fehima Nametka, Smaila Balića, Lamije Hadžiosmanović, Muhameda Hadžijahića i drugih.

Objavivši svoju doktorsku disertaciju Bonšjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti 1912. godine, Safvet-beg Bašagić postaje prvi književnik koji se ozbiljnije bavi književnošću Bošnjaka na orijentalnim jezicima. Naime, Bašagić ističe kako su ovi pjesnici stajali pod uplivom naše narodne poezije: „Umjesto da pozajmljuju sve pjesničke ljepote od Arapa i Perzijanaca, kao što su to uobičavali tuski pjesnici, naši bi posegnuli kadkad i za bogatom riznicom naše narodne poezije, pa iz nje u finoj formi izložili na turskom jeziku novu dragocjenu umotvorinu.“ Ima li ova Bašagevićeva opservacija i legitimitet, dokazat će književna znanost. Tek, teško se oteti dojmu da, bez obzira na dosljedno poštivanje islamsko-orijentalne poetike, u stihovima bošnjačkih pjesnika ponekad probije upravo narodni duh.

Bašagićeva disertacija bila je znamenita studija koja je privukla pažnju ljubitelja i istraživača književnosti na ovu oblast književnog stvaranja u Bosni. Divanska poezija neiscrpan je izvor književno-historijskog interesovanja, a ako pažljivije čitamo čak i bošnjačke prozne pisce 20. stoljeća, poput Meše Selimovića, Skendera Kulenovića, Derviša Sušića i drugih, zasigurno ćemo prepoznati  i njene odjeke.

Piše: Amira Banjić
Biografija: Amira Banjić rođena je 22. 10. 1998. godine u Tuzli. Živi u Klokotnici, Doboj Istok. Osnovnu školu završila je 2013. godine u Klokotnici, a Srednju medicinsku školu, smjer farmaceutski tehničar u Gračanici, koju završava 2017. godine. Trenutno boravi u Tuzli, gdje pohađa treću godinu Filozofskog fakulteta, na Odsjeku za bosanski jezik i književnost.