Piše: Sanjin Salahović
Datum: 08.03.2021. u 20:35
Kategorija: Kritika političkog uma
Kultura, kao specifikum s kojim čovjek proizvodi stvarnost, fenomen je koji se skladišti u njegovom emocionalnom registru i izvan je dometa racionalnog kritičkog uma. Njena suštinska priroda, neuhvatljiva logičko-analitičkoj metodologiji, dakle, nesumnjivo jeste tle na kojem će ove ili one ideologije imati manji ili veći uspjeh.
Socijalizam, kao ideologija, u praksi je realizovan u ruskoj, carskoj, imperijalnoj kulturi, u vremenu još svježem nakon njenog napuštanja feudalnog sistema u drugoj polovini 19. stoljeća. Takav, prenesen je na južnoslavenske prostore. Otuda s pravom možemo reći da jugoslovenski socijalizam, koji nikad nije uspio apsolvirati kulturološke vrijednosti Zapada i pohraniti ih u emocionalni registar dugoročnog pamćenja kod nas, po sebi biva „pokrivna operacija“ za promicanje ruske kulture i njenog imperijalnog interesa na Balkanu.
Po liniji panslavizma i pravoslavlja, zastupnik ruskih interesa i dominantno kulturološki predstavnik Rusije kod nas je Srbija. Njeni se interesi i u geostrateškom smislu poklapaju sa ruskim. U tom smislu izgradnja državnosti Bosne i Hercegovine i Crne Gore na premisama filozofije staroga jugoslovenskog socijalizma čini lošu uslugu projektu jačanja samosvijesti kod njenih naroda i stvara konfuziju kod njihovih patriota.
Jedan od znakova paradoksa dijela bosanskohercegovačkih patriota je, recimo, karikatura u sarajevskom „Oslobođenju“ koje je, poslovično, u vrijeme referenduma za nezavinost Bosne i Hercegovine bilo na strani političkih opcija koje su bile za nezavisnost naše države. Ipak, istovremeno je promicala ideju anuliranja nacionalnih razlika, što je duhovno nasljeđe jugoslovenskog socijalizma. Karikatura objavljena dan poslje referenduma šalje jasnu poruku: nezavisnosti teže samo militantno raspoloženi, „oni koji ne žele mir“, a među njima su podjednako prisutne i Bosna (i Hercegovina) i Hrvatska i Srbija. Drugim riječima, „Oslobođenje“ je poslalo poruku: protivimo se onima (građanima BiH koji su glasali za nezavisnost Bosne i Hercegovine) jer su „za rat“ iako smo, kao list, na njihovoj (bosansko-independističkoj) strani.
Narodi zapadnog Balkana, a u skladu sa njihovim političkim opredjeljenima izraženim na referendumima o nezavisnosti država u kojima su većina (ukoliko su bliski više lijevim, a manje desnim ideologijama) trebali bi prihvatiti socijaldemokraciju koja se filozofski gledano, kao idejni produkt nastao u specifikumu zapadnih kultura, veoma razlikuje od ruskog / srpskog, odnosno jugoslovenskog socijalizma. Socijaldemokracija je vrijednost Zapada koji podržava samostalnost Bosne i Hercegovine i Crne Gore što dijelu suverenista u ove dvije države predstavlja problem, jer, budući odgojeni u jugokomunističkom sistemu, podsvjesno poštuju ideološke vrijednosti staroga socijalizma koje su u biti promotor velikokultura Srbije i Rusije.
Teško je to kognitivno raspeće koje, u našoj neodlučnosti i neukosti u shvatanju pojma, uloge i snage kulture u gradnji stvarnosti u ove dvije države, velikoprojekat zna vješto koristiti u okretanju ljudi u njima, čak i patriota, protiv samih sebe.
Ovo je paradoks koji čini ranjivim mlade demokratije koje graniče sa Srbijom i koji na vlast dovodi likove poput Dritana Abazovića u Crnoj Gori ili političara „četvorke“ u Bosni i Hercegovini. Svi oni u svom „patriotizmu“ vide vrhunske moralne vrijednosti u odricanju od nacionalizma. Negiraju ulogu religije u gradnji kulture i u biti, upadaju u paradoks zlog kruga u kome vlastitom voljom, kako bi ostvarili moralne vrline na način na koji ih razumijevaju, uništavaju vlastite države stavljajući ih pod uticaj i vlast ruskosrpske kulture na Balkanu.
Ta ista kultura, u perspektivi njenih panslavenskih osvajača, u početku apelira na podsvijest jer je tamo, još kroz historiju od 19. stoljeća, ugrađena u osjećanja naših ljudi. Ali čim joj se stvori prilika ona teži da se realizira u stvarnosti i veže za teren na kome odmah pokušava likvidirati svoje protivnike. A protivnici su im ljudi koji, možda još ne u potpunosti, ali u biti, žele svoju sudbinu vezati za kulture Zapada i njegovu civilizaciju.
Veliki rat između Istoka i Zapada, u nedostatku mogućnosti Srbije da ga (zbog prisustva NATO-a) vodi na terenu, vodi se u glavama naših ljudi. I to je kulturološki, psihosocijalni rat koji na Balkanu, zbog kompleksnosti odnosa ideja na njemu, pravi veliki kaos i pretapa se u čudne, konfuzne amalgame misli.
Jedan od mitova koji je i danas vitalan, a koji uspješno koristi velikosrpska propaganda u destabiliziranju država koje graniče sa Srbijom, jeste mit o radu. Svoje izvorište ima u jugosocijalističkim vrijednostima, pa nije ni čudo što su građani, koji su u aprilu 1992. godine demonstrirali protiv rata (iako je uveliko trajao u državi), na transparentima pisali parole koje slave rad, ne slobodu naroda / građana. Jedini adekvatan simbolički odgovor u značenjskom polju koje grade pojmovi „rad“, „ekonomija“ i slični, do sada je dala samo satirična FB-stranica VOX pitanjem: „Kako nam je korupcija postala važnija od genocida?“ Foto: portal Patria
Bošnjaci i Crnogorci, prije svih na zapadnom Balkanu, u domenu osjećaja, trpe stres, koji istočni psihološki ratnici namjerno proizvode u njima. Mnogi Bošnjaci i Crnogorci opravdano imaju bolnu potrebu za duševnim mirom. Zato su, zarad njega, spremni praviti čudnovate kompromise koji se lahko okreću protiv njih samih – njihove slobode, države i identiteta.
Pri tome, kao institucija koja bi trebala biti zadužena za dekonstrukciju ovog problema i njegovog predočavanja ljudima, naša akademija, potpuno je paralizirana staroljevičarskom misli i na taj način kulturkolonizirana velikoprojektima velikokultura Srbije i Rusije. Ono što daje otpor jesu stubovi kulture koji su tradicionalno bliski narodu, a među njima je religija možda najvažnija. Zato i jesu Crnogorska pravoslavna crkva i Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini objekti najvećega napada i destrukcije od strane velikoprojekta. I upravo zbog važnosti religije kao stuba u pojmu kulture, Srspka pravoslavna crkva (SPC) tako uporno i tvrdoglavo brani svoju logistiku u Crnoj Gori. Bez SPC u Crnoj Gori srpski velikoprojekat bi bio lahko slomljen upravo zato što bi njegova velikokultura izgubila svoj najvažniji i možda i jedini preostali stub u toj zemlji.
Pored religije, pak, otpor pružaju literatura, poezija, i sve što je blisko kulturi narativa u koju falsifikatorska velikokultura i njena religija, korištenjem pisanog jezika, simbola i medija koji bilježe kontroliranu istinu, u svome osvajačkom pohodu nisu uspjele napraviti potpun nered i izvršiti podčinjavanje. Naravno, ima i medija koji pokušavaju da uhvate priključak na postmoderni duh Zapada, odnosno ubrzaju buđenje samosvijesti malih naroda na Balkanu te pomognu njihovim kulturama, sada zaštićenim od strane NATO, da se izvuku iz ralja kulture velikoprojekta. Jedan od njih je možda i ovaj koji čitate upravo sad. Do nas je!
Sanjin Salahović rođen je 1965. u Mostaru. Diplomirao je na Univerzitetu u Oslu „BA historiju ideja, mentaliteta i duha“, te studirao „Generalnu psihologiju i problematiku ovisnosti od narkotika“ na Univerzitetu u Bergenu. Od 2008. radi psihoterapiju kao hipnoterapeut u EF „Hypnoterapi Mobilis“ sa posebnim interesom za tretman anksioznosti i depresije uzrokovanih postraumatskim stres sindromom PTSS.
