Piše: Ermin Zec
Datum: 22, 06.02.2020. u 20:26
Kategorija: Kritika političkog uma
Francuski kralj Luj XIV. je 1655. godine izjavio „Država – to sam ja“ obraćajući se pariškom parlamentu. Bilo je to vrijeme apsolutnih vladara u Evropi, koji su smatrali da im legitimitet potiče ne iz naroda već od Boga. Kraljevi su zaista bili personifikacija države dok je uloga prosječnog stanovnika na društveno-politička dešavanja bila marginalna, skoro pa i nepostojeća.
Prosvjetiteljski preokret, ne i na Istoku
Luj XIV bio je kralj Francuske i Navare od 1643. do 1715. godine. Za vrijeme svoje vladavine dobio je nadimak Kralj Sunce i simbol je apsolutizma, jer je bio centar svih dešavanja u državi u kojoj je imao neograničenu vlasti. Foto: Wikipedia Commons
Prosvjetiteljstvo krajem 17. i tokom 18. stoljeća promijenilo je ovu paradigmu, nakon čega preovladava mišljenje da vlast pripada narodu kroz demokratski izabran parlament. Nakon ove krucijalne promjene za političku povijest Evrope, razvija se sloboda izražavanja, sloboda okupljanja i udruživanja kao i jednako biračko pravo što su osnovni temelji modernih demokratskih država.
Paralelno sa ovim institucionalnim promjenama mijenja se i uloga građana. Nad njima se više ne vlada, oni aktivno sudjeluju u demokratskim procesima kroz svoje političke predstavnike, ali i kroz nevladine organizacije. Drugim riječima, vladaju sami sa sobom. Vladar više ne vrši doživotno svoju funkciju koju je naslijedio od oca, već građani od sada imaju mogućnost svake četiri godine promijeniti vlast ukoliko nisu zadovoljni svojim vođom.
Ovakva konstalacija odnosa, pak, važi samo na evropsko teritoriju zapadno od „željezne zavjese“, ne i u istočnom dijelu, koji je pao pod utjecaj Staljina i SSSR-a. Iako Jugoslavija nije zvanično bila dio ovog bloka njen ekonomsko-politički sistem je bio sličan „demokratskim“ narodnim republikama, koje su bile uređene kao jednopartijske, totalitarne države. Posljedice ovog sistema vidimo i dan danas u državama bivše Jugoslavije.
Država subjekt, građanin posmatrač
Socijalistička percepcija pojedinca, individue, koji je svetinja liberalnih država, bitno je određena materijalističkim razumijevanjem svijeta. Građanin, per se, važan je onoliko koliko je funkcionalan u sistemu, od njega se, slikovito rečeno, tražilo da žrtvuje duh kako bi sačuvao tijelo. Država mu je zato osigurala stan i radno mjesto, ali on, pojedinac, nije imao pravo da kritizira vlast, osniva političku stranku ili privatno preduzeće. K tome, država je kontrolirala društveni život, umjetnost, kulturu tj. težila ja ka apsolutnoj vlasti kao i kraljevi prije prosvjetiteljstva.
Ovakav pristup je stvorio jake države, a slabe pojedince, što je evidentno kad se analiziraju postsocijalistička društva, koja uglavnom imaju legitimno i legalno izabrane autokrate, medije pod kontrolom vlasti i nepostojeće civilno društvo. Iako su ove države formalno-pravno demokratski uređene, suštinski uloga pojedinca u društveno-političkom životu je marginalna.
Socijalizam je kroz historiju svoga razvoja unazadio ekonomski i mentalni razvoj ljudskih zajednica. Iako danas živimo manje-više u slobodnoj ekonomiji naši umovi su djelomično i dalje zarobljenici socijalističkog načina razmišljanja. Foto: Medium.com
Posljedice socijalističkog mentaliteta osjetimo i danas u bosanskohercegovačkom društvu i javnom diskursu, u kojem se na državu gleda kroz prizmu paternalizma. U poznatoj rečenici ”Država treba nešto da uradi.”, vidimo da je država aktivni subjekt a građanin pasivni posmatrač. Građanin, kao u socijalističkom totalitarizmu, tek je objekat koji ne donosi vlastite odluke niti kreira vlastitu budućnost.
Ovoj anomaliji doprinose i političke stranke. U predizbornim kampanjama političari obećavaju radna mjesta ili povećanje prosječne plate, stvari koje bi trebali biti definisane isključivo na tržištu. Umjesto da se okrene sebi, u ovakvom društvu građani traže od vanjskog faktora, u ovom slučaju političke stranke, da mu obezbjedi nešto u životu. I kada ne dobije očekivano, logično je da čovjek ne krivi sebe, već vlast, odnosno državu, za svoju lošu socio-ekonomsku situaciju. On nije navikao na odgovornost, jer je odgovornost u socijalistiškom mentalitetu na državi. On traži da država, a ne on, otvara fabrike.
Slobodni od socijalističkog sistema, ne i od njegovog mentaliteta
Vitalan duh socijalizma najlakše je prepoznati kada je u pitanju odnos prema najboljim studentima, koji su osvojili razne priznanje i zlatne značke. Nakon završetka studija slijedi razočarenje, jer ne mogu naći radno mjesto, a uglavnom ga traže u – javnom sektoru. ”Stalni posao” u nekoj od javnih ustanova, san je mladog čovjeka. No, u današnjem svijetu globalizacije, robotizacije, automatizacije i slobodnog tržišta radna mjesta su dinamična; ljudi danas zarađuju svoj hljeb u poslovima koji prije 20 godina nisu postojali i niko ne može garantirati da će posao za koji si školovan postojati u budućnosti.
Omjer individualnih sloboda i državnog aparata određuje moć pojedinca u društvu. U totalitarnim državama pojedinac je često marginaliziran bez mogućnosti da aktivno sudjeluje u društvenom životu, dok u liberalnim demokratijama, gdje su individualna prava zaštićena Ustavom, građani imaju široke mogućnosti da utiču ne samo na vlastiti život, već i na život cijelog društva. Foto: Wikipedia Commons
Jasno je da u ovakvom svijetu ne može prosperirati zajednica, koja gleda na državu kao na roditelja koji mu mora osigurati materijalnu sigurnost. Države su dužne da obezbjede ustavno-pravni okvir, unutrašnju i vanjsku sigurnost, kvalitetno zdravstvo i obrazovanje i infrastrukturu, dakle sistem u kojem će se pojedinac realizirati samostalno. Ali ništa više od toga. Odgovornost pojedinca je da sa svojim znanjem i trudom ostvari svoje mjesto pod nebom.
Nakon raspada bivše Jugoslavije oslobodili smo se socijalističkog sistema, vrijeme je da se oslobodimo i od socijalističkog mentaliteta. Država je zapravo samo skup pojedinaca koji kroz formalno-pravne mehanizme formira institucije. Ako je država loša to samo znači da sa nama nešto nije uredu. Ne možemo mijenjati državu ako prvo nismo spremni da mijenjamo sebe.
Ukoliko želimo aktivno participirati u okvirima Zapadne civlizacije, nužna je promjena okvira kroz koji vidimo sebe i svijet oko sebe. To nije niti ugodan, niti lahak proces, ali zasigurno vodi boljitku. Bolna istina je da smo sami odgovorni za vlastiti uspjeh i neuspjeh. Očekivanje od drugoga, posebno političkih partija, da nam urede život ništa je drugo do svjesno ili nesvjesno negiranje vlastitih potencijala. Poštivanje zakona, prirode i vođenje računa o tome da li su naši postupci u skladu sa univerzalnim etičkim principima, kad-tad dat će rezultat. Jer svijet ne možemo promijeniti, ali sebe možemo. Kad promijenimo sebe promijenili smo i jedan dio svijeta. Jer država – to smo mi.
Ermin Zec rođen je 27. 4. 1993. godine u Prozoru. Magistrirao je na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Helsinkiju, odsjek politologija. Tokom studiranja radio je u odgojno-obrazovnom sektoru. Pripravnički je radio u Finskom predstavništvu pri Vijeću Evrope. Trenutno živi u Sarajevu i radi kao freelancer.
