Politička katastrofa u Crnoj Gori

Piše: Adnan Pejčinović
Datum: 23.07.2024. u 17:00
Kategorija: Kritika političkog uma

Desila se politička katastrofa u Crnoj Gori, na koju sam upozoravao u feburaru ove godine. Bošnjačka stranka je ušla u Vladu Crne Gore zajedno sa deklariranim (Nova srpska demokratija, Demokratska narodna partija) i prikrivenim (Evropa sada, Demokrate) velikosrpskim partijama. Pridružili su im se i Albanci (Demokratska unija Albanaca), koja će “dobiti mjesto po dubini”. Dubina i širina institucija sistema u Crnoj Gori su jedino političko mjerilo. Dakle, pare iz budžeta, kao i socijalna moć, koja se gradi na znoju privatnih poduzetnika i radnika koji se svakodnevno teško bore za kruh nasušni. To, pare, budžetske plate, a nikakvi nacionalni, ideološki, politički ciljevi, u mislima je i srcima političkih lidera. Osim srpskih… Srbi su, za razliku od Bošnjaka, ozbiljan narod. Nacionalno svjestan, iako u vlastitom ludilu, ipak dostojanstven, tačno znaju šta hoće, znaju šta rade, rade to strpljivo i predano, oblače sve dresove koje je potrebno obući kako bi se ostvario njihov vjekovni san – svi Srbi u jednoj državi, bez nesrba u njoj, a ako koji i ostane, neka ga, ali neka stavi bijelu traku na rukav ili čaršaf na prozor kuće u kojoj živi, čisto da se zna koga treba likvidirati, ako se ukaže potreba.

Lomljenje kičme velikosrpskoj ideologiji, vojno, politički, diplomatski, ekonomski, teritorijalno, trebao bi biti glavni cilj ne samo Bošnjaka, Albanaca i Crnogoraca, nego i Zapada. Mir na Balkanu neophodan je i potreban uslov za mir u Evropi i jačanje zida prema rusko-pravoslavnoj kulturi. To je tako. To Zapad neće da vidi, jer ima svoje ekonomske interese i ne odustaje od destruktivne političke prakse – podrži jačeg u regiji, nije bitno kakav je (Srbija na Balkanu, Izrael na Bliskom Istoku). Zato svjedočimo i njegovom stradanju. To ili ne mogu ili neće da vide bošnjački i crnogorski suverenisti. Zato se ne trebaju iznenaditi ako se za nekoliko godina ili decenija počnu kopati nove masovne grobnice za njih.

Ulazak Bošnjačke stranke u Vladu Crne Gore politički događaj je u nizu mnogih koji potvrđuju da ni Bošnjaci ni Crnogorci nemaju svoju političku strategiju, za razliku od Srba. Bošnjačka i crnogorska politika svela se na verbalne reakcije (“svijete, vidiš li šta nam rade”) na konkretne, jasne, dobro promišljenje političke akcije Srba. Nikoga ne treba čuditi potpuni kolaps nacionalnih politika čiji su nacionalni interesi i države ugroženi od Srbije.

Ulazak Bošnjačke stranke u Vladu Crne Gore kratkoročno je dobar za visoke dužnosnike te političke organizacije, te članove njihovih porodica, prijatelje, poznanike. Dugoročno, politička je katastrofa čije ćemo posljedice tek osjetiti. Šta je uradila Bošnjačka stranka ulaskom u Vladu Crne Gore? Odgovor je sljedeći:

1. Dala je legitimitet velikosrpskom projektu u Crnoj Gori. Elementarno politički pismenoj osobi je jasno da je od Dritanove URA-e do danas vlast u Crnoj Gori – ne crnogorska, no srpska.

2. Pomaže razvijanju narativa o srpskoj politici koja nema loše namjere prema Bošnjacima, što samo glup čovjek može povjerovati, a što će političari sa Zapada podržati: aplauzi za Srbe koji su dozvolili “nacionalnim manjinama” da uđu u Vladu.

3. Pomaže razvijanju narativa o Crnogorcima kao nepostojećem narodu, odnosno komunističkom projektu, koji je štitio “orgranizovani kriminal” s Milom Đuakonovićem na čelu. Jer, da tako nije, Crnom Gorom bi vladali Crnogorci, a ne Srbi.

4. Jača uvjerenje da je smisao politike ući u vlast, raspolagati novcem koji stvaraju privatni poduzetnici i radnici, biti sposoban da obezbijediš mjesta za svoje “po širini i dubini”.

5. U konačnici, a najvažnije – jača institucionalnu poziciju Srba da nastave sa razgradnjom crnogorskog etno-nacionalnog korpusa i crnogorske države, a Crna Gora je ključ…

Crna Gora je ključ za stabilnost Zapadnog Balkana u cjelosti, jer Crna Gora raspolaže strateški ključnim dijelom obale Jadranskog mora. A treba li ponavljati da su desetine hiljada mrtvih, srušeni gradovi, politička nestabilnost ništa drugo do posljedica nastojanja Rusije da preko Srbije uđe u stomak NATO-savezu preko svojih vojnih baza na Jadranskom moru. Zato je bošnjački nacionalni interes očuvanje crnogorskog kulturnog i političkog identiteta, bez kojeg Crna Gora postaje srpska država. Mogli bismo reći da je sudbina Crnogoraca i Crne Gore u bošnjačkim rukama, ma koliko to paradoksalno izgledalo. A na ovom mjestu, vrijeme je da se osvrnemo i na ponašanje samih Crnogoraca.

Šta rade crnogorski suverenisti, njihove političke partije…? Pjevaju partizanske pjesme i kukaju po društvenim mrežama. Bore se protiv fašizma, a ne vide totalitarizam u vlastitim narativima. Ismijavaju i vrijeđaju religiju, pa nije ni čudo što im se ionako slaba Crkva podijelila na dva dijela. Crnogorci na narod koji je mirno, bez građanskih nemira, čak i nasilnih, propratio predavanje kulturne baštine neprijatelju u ruke (potpisivanje tzv. Temeljnog ugovora Crne Gore sa Srpskom pravoslavnom crkvom). Potpuni kolaps crnogorskog nacionalnog projekta razvidan je i u činjenici da je mnogo veći grijeh od ulaska Bošnjačke stranke u Vladu Crne Gore upravo to što crnogorske suverenističke (ako bi se uopće mogle nazvati suverenističkim) partije, listom nasljednice raspale socijalističke ideologije (DPS, SDP) ili novoljevičarskih ideologija (SD), sjede u klupama Skupštine kojom predsjedava četnički vojvoda. Vrijeme za nacionalnu revoluciju u Crnoj Gori je bilo prije četiri godine, svakim danom koji prođe, a crnogorski aktivisti sa društvenih mreža ne izađu na ulice, Crna Gora će sve više postajati obalom srpskog mora, što nije bošnjački nacionalni interes. Drugim riječima, odgovornost za ulazak Bošnjačke stranke u Vladu Crne Gore je i na crnogorskim suverenističkim partijama i njihovim glasnogovornicima. Niko ne želi biti s nekim ko ne želi biti svoj, a politički predstavnici Crnogoraca više su internacionalci i građani, a manje Crnogorci, dakle ne-svoji. Te foteljoljupci, ni manje ni više od onih iz Bošnjačke stranke.

Politički potez, koji atribuiram kao katastrofu, podržao je predsjednik SDA, Bakir Izetbegović. Zašto je to uradio? Dva su moguća odgovora. Jedan je da ne vidi posljedice te odluke, u što sumnjamo. Drugi je više vjerovatan – nastoji ne unositi nemir u bošnjačko političko tijelo na regionalnoj razini.

SDA od svoga osnivanja ulaže maksimalne napore da očuva političko jedinstvo Bošnjaka, što je mudro i odgovorno. Ali postavlja se pitanje postoji li granica za takvo što. Da bi se očuvao mir u “bošnjačkoj političkoj kući”, i u Bosni i Hercegovini i van njenih granica, mnoge su se gorke pilule morale progutati. Posljedicama glađenja krmka niz dlaku, kako se ovaj ne bi oteo i napravio haos, kratkoročno je dala rezultate (Bošnjaci još uvijek imaju stabilnog političkog predstavnika – SDA), ali je očito da se s takvom praksom treba prestati i početi donositi rizične odluke. Politička pošast otjelovljena u Elmedinu Konakoviću i njegovom NiP-u, te njegovim satelitima, bizarnim ličnosima i partijama poput Rame Isaka, Elzine Pirić i njihovih partija, nije pala s neba, nego je došla iz SDA. Nastojanjem da se udovolji svakome ko je u SDA, kako bi SDA ostala stabilna i imala legitimitet u institucijama sistema, ako je nekada i bila opravdana, više nije. Podilaženjem gladnima funkcija i moći u Bošnjačkoj stranci, bojimo se, bošnjački politički korpus će se na regionalnoj razini samo dodatno atomizirati.

Ervin Ibrahimović nije se dokazao kao dobar učenik bošnjačkog političkog lidera i crnogorskog državnika, rahmetli Rafeta Husovića. Podlegao je, kao i mnogi prije njega, slastima kratkoročne institucionalne moći. Ohrabrivanje njega da uđe u vlast sa velikosrbima, samo će ga, sa svojim istomišljenicima, ohrabriti da dalje djeluje samostalno, bez koordinacije sa centralom (Sarajevom), a očito je da politički i ideološki nema kapacitet da prepozna kakve su posljedice savezništva sa Srbima. Jer nije isto ući u vlast s njima u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. U Bosni i Hercegovini mi smo Ustavom prinuđeni koalirati sa Srbima, u Crnoj Gori nismo. Zato stav Bakira Izetbegovića da je “Crna Gora zemlja u kojoj su Bošnjaci konstitutivan i ravnopravan narod, to je i njihova zemlja, a time i njihova država, njena vlada i institucije”, te da zbog toga “Bošnjaci imaju pravo, ali i obavezu da participiraju u radu crnogorske vlade bez obzira na političke stranke koje se u njoj nalaze, njihovu retoriku i političke stavove.” jeste politički korektan. I samo to. Ali nismo sigurni da drugačiji i može biti, a zašto?

Zato što, pomirimo se s tom činjenicom, ni “po širini ni po dubini” nemamo politički kapacitirane pojedince (da ne kažemo lidere) koji su u stanju osvijestiti da je nacionalni interes konstanta, a ideologije i političke odluke odijela za njih. Nije lahko biti komandant nedovoljno obučenim vojnicima.

Nacionalni interes Bošnjaka, Crnogoraca i Albanaca je odbrana od velikosrpske ideologije i njen konačan poraz, a ne savezništvo s njom. Zato je odavno bilo vrijeme za formiranje političkog saveza Bošnjaka, Crnogoraca i Albanaca protiv velikosrpske politike, na koji je blagovremeno pozivao Albin Kurti. Niko, doslovce niko od bošnjačkih i crnogorskih političara nije čuo njegov poziv. Odlukom BS-e da uđe u vlast sa velikosrbima, taj savez je još dalji i manje moguć. A to nije srpska, nego bošnjačka i crnogorska odgovornost.

Adnan Pejčinović rođen je 7. 12. 1971. godine u Tuzli, gdje je završio Gimnaziju „Meša Selimović“ i diplomirao na Filozofskom fakultetu u Tuzli, Odsjek za bosanski jezik i književnost. Radio je kao novinar u studentskim i lokalnim listovima. Objavio je nekoliko stručnih radova iz historije književnosti i književne kritike. Predaje bosanski jezik i književnost u JU Mješovita srednja škola u Gračanici. Živi u Tuzli.