Individualna i kolektivna odgovornost za budućnost Bosne i Hercegovine

Piše: Maida Šljivić
Datum: 24.03.2020. u 22:39
Kategorija: Kritika političkog uma

Svakodnevno slušamo priče o stanju u našoj državi, različiti mediji nam serviraju sadržaje svaki iz svoje perspektive. Ne otkrivamo toplu vodu kada kažemo da su onim čime su preplavljeni naši portali preplavljene i naše misli, ali o posljedicama koje iz njih proizilaze rijetko razmišljamo, posebno novinari. „Vječna“ tema je problem odlaska ljudi (posebno mladih) iz naše države. Istina, pandemija je donekle skrenula pažnju sa tog gorućeg problema, ali ona će proći i mi joj se, svakako, moramo vratiti.

Radikalni individiualizam – istina ili ideologem?

Kao mlada osoba, studentica, razmišljam ko je odgovoran za odlazak ljudi iz Bosne i Hercegovine. U kakvim uslovima se mi to nalazimo kada nam je jedini izlaz iz ovakve situacije izlaz iz države? Da li se pretjeruje u svemu tome? Da li je odlazak postao trend? Zapravo, sama globalizacija sobom donosi veću slobodu kretanja i migriranja, neovisno o tome da li neko odlazi iz svoje zemlje zato što su uslovi života u njoj, ili samo zato što neko, jednostavno, želi promjenu.  Ako je ovo prvo u pitanju, logično je zapitati se šta svako od nas čini da bi doprinio poboljšanju stanja, a kakve rezultate od svog rada ili nerada očekuje?  I koliku odgovornost ima pojedinac, a koliku državne institucije, te koliko je do našeg mentaliteta naučenog da „neko od gore“ vidi i rješava sve?

Progresivnost cjelokupnog čovječanstva leži u težnji za opstankom. Težnja za opstankom od ljudskih početaka navodi ljude na djelovanje, na borbu. Zahvaljujući tehnološkom progresu,   dostignućima i napretku u oblasti emprijskih znanosti lahko i samu prirodu prilagođavamo ljudskim potrebama, osvajamo svemir… Sve što nam je danas vidljivo i opipljivo, ili bar razumom pojmljivo i dokučivo, djelo je ljudskog razuma iz kojeg proizlazi niz sposobnosti pomoću kojih čovjek napreduje, a koje sveukupno pokreće ona ista, spomenuta težnja za opstankom.

Posmatramo li društvo u kontekstu težnje za opstankom, nasuprot prijetnji propasti, uvidjet ćemo da jednakomjerni zakoni vrijede kako za pojedinca, također i za društvo u cjelini.

Naš opstanak kroz historiju proizvod je kolektivnog djelovanja u svrhu očuvanja države. U kontekstu današnjice, kao da je neporeciva obaveza razumijevanje pojedinca kao apsolutne individue, odnosno kao autonomne „cjeline“ koja nema nikakvu vezu sa kolektivom, odnosno društvenom zajednicom. Univerzalna datost je da je pripadnost društvu nužnost, a zbog čovjekovih društvenih uloga koje su mu dodijeljene kao pojedincu i njegove težnje za opstankom koju nije moguće afirmisati isključivo individualnim nastojanjima.

Afirmiranje individualizma kao društvena uslovljenost

Govorimo li o mogućnostima koje u demokratskom društvu ima individua, želim istaći da je svaki pojedinac podjednako (što nalaže demokratija) moćan i posjeduje ista prava, koja ima mogućnost uživati ih i pozvati se na njih, u odnosu na svakog drugog pojedinca. To bi, naime značilo da za stanje u Bosni i Hercegovini ne mogu i nikako nisu odgovorni samo pojedinci koji formiraju trenutnu vlast na državnom, entitetskim, kantonalnim ili pak općinskim nivoim. Nisu samo odgovorne ni manje društvene zajednice koje propagiraju određena vjerska, kulturna ili ideološka uvjerenja.

Odgovornost je na cijelom društvu, sačinjenom od društvenih aktera od kojih svaki ima jednaka prava (pravo izbora, pravo pripadnosti određenoj društvenoj zajednici, pravo pristanka na slijeđenje određenog kulturološkog ili ideološkog pravca itd.), ali i obaveze, odnosno snosi podjednaku društvenu odgovornost kao pripadnik tog društva.

U tom kontekstu pojedinac kao individua svoju individualnost i moć koju posjeduje ostvaruje kroz kolektivitet, u zajednici.

Danas ne možemo govoriti ni pisati o budućnosti, a da zabrinuto ne spomenemo problem koji ima sve veći utjecaj, kako na politički tako i na privatne živote – odlazak stanovništva iz Bosne i Hercegovine, posebno mladih ljudi.

Odlazak mladih predstavlja značajan problem za društvo u kome živimo, ako uzmemo u obzir da smanjenjem broja stanovnika dolazi do smanjenja šansi za njegov (društveni) opstanak.

Drugim riječima, odlaskom mladih ljudi odlazi pokretačka snaga mehanizma za opstanak bosanskohercegovačkog društva.

Medijski narativi u funkciji negiranja važnosti kolektiva

Dominantni narativi u medijima i svakodnevna tzv. obična komunikacija među ljudima, motivira pojedinca da više misli o sebi, a manje ili nikako o zajednici koja ga je, u konačnici, dijelom i formirala kao ličnost. U tom smislu, pojedinac se bori za vlastitu afirmaciju, čak i pod cijenu nepripadnosti svojoj specifičnoj društvenoj zajednici tj. bosanskohercegovačkom društvu. Pojedinci se odlučuju na pripadanje drugim društvenim zajednicama (migracije) zarad individualnog opstanka, čime se radikalni individualizam, koji je postao mainstream nekih medijskih narativa doslovno obesmišljava. Naime, odlazak iz jednog društva u drugo ne negira važnost kolektiva / drušva kao takvog, nego samo potvrđuje da je jedno društvo (za određenu individuu) ostvarilo bolje uslove za život.

No, šta bi se desilo kada bi se svijest o važnosti i kolektiva kojem pripadamo podigla na viši nivo? Ukoliko bismo se svi okrenuli ka težnji za individualnim opstankom unutar svoje države (unutar zajednice), postigli bismo zavidne rezultate u mnogim sferama koje čine naše živote. Istina je da su zemlje Zapada, u koje masovno hrle građani naše zemlje, bolje uređene od Bosne i Hercegovine. Ali je istina i da mi svoju državu ne smatramo dovoljno svojom, da ne razumijemo dovoljno uzajamnu uslovljenost prava i obaveza, ali ni važnost proceduralnog rješavanja problema koje imamo. Zakoni Bosne i Hercegovine nisu toliko loši, ali naša svijest o zakonima i poštivanju zakona naše države nije dovoljno razvijena. Izlaz za pošast odlaska ljudi iz zemlje u budućnosti bi bio da našu državu, naše zakone i naše dužnosti shvatimo kao zaista naše.

Migracije neće riješiti pitanje ni individualne ni kolektivne težnje za opstankom. Čovjek, kao društveni akter, ne može opstati ako se društvo raspada. Stoga budućnost Bosne i Hercegovine vidim u ulaganju napora za pravilan razvoj kolektivne,  društvene svijesti, buđenje interesovanja mladih ljudi za društveni opstanak kako bi time pospiješili i individualno stanje i svijest.

To naravno ne znači da izražavam potpuno nerazumijevanje i da iracionalno kritiziram ljude koji su odlučili otići i iz svoje države, jer svi mi težimo ka zadovoljavanju naših vlastitih socijalnih potreba. Razumljivo je da ljudi odlaze ukoliko ne osjećaju da ovdje imaju prostor i prilike za svoj lični  razvoj i napredak. Međutim, smatram da odlazak nije definitivno rješenje ni za one koji odlaze, ni za one koji ostaju.

Prilike za bolji život možemo stvarati i u našoj državi kako bismo ispunili i zadovoljili svoje socijalne potrebe. Na taj način sami stvaramo prostor za kolektivni opstanak u kome ostvarujemo individualni razvoj. Budućnost Bosne i Hercegovine niti je mračna, kako se vidi iz pesimističke perspektive, a ni toliko svijetla, kako bi željeli optimisti. Budućnost Bosne i Hercegovine predstavljaju mali koraci jednakih ljudi koji su ipak različiti, što i čini bosanskohercegovački specifikum.

Uslov za boljitak je jednakost pojedinaca pred zakonima države u kojoj žive. Na taj način se svakom pojedincu daju jednaka prava da istovremeno zadovoljava lične potrebe, ali i učestvuje u kreiranju društvenih odnosa. Mali, individualni koraci u tom pravcu trebali bi doprinijeti većem društvenom koraku ka boljem sutra. U pravcu ostvarenja tog cilja – opstanka i progresa društva, najveću ulogu imaju rad i djelovanje mladih ljudi. Mladi ljudi moraju shvatiti da na njima ne leži odgovornost za ono što je bilo prije, nisu u tolikoj mjeri odgovorni ni za trenutno stanje koje je, evidentno, proizvod prošloga stanja, ali da je njihova odgovornost budućnost Bosne i Hercegovine.

Svi smo pojedinačno potrebni ovoj državi u jednakoj mjeri u kolikoj je ona nama potrebna za kolektivni život u njoj, kao i našu individualnu afirmaciju. Naša država je relativno mlada država, stoga ona i treba mlade ljude koji će se razvijati zajedno sa njom.

Maida Šljivić, rođena 26. 06. 1999. godine u Tuzli. Osnovno obrazovanje je stekla u Živinicama, a Srednju medicinsku školu završila u Tuzli. Od 2018. godine studira na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli, studijski program Politologija usmjerenja međunarodnih odnosa i diplomatije. Trenutno je studentica 2. godine. Aktivan je član i sekretar Studentskog vijeća Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli.