Piše: Anela Mulahmetović Ibrišimović
Datum: 28.02.2020. u 01:18
Kategorija: Diwan
Za „Bosansku misao“ govorio je Američki sociolog Keith Doubt, profesor na Univerzitetu Wittenberg u državi Ohio (Sjedinjene Američke Države). U fokusu istraživanja profesora Doubta su sociološke teorije, sociologija mentalnog zdravlja, sociologija rata, američki sociološki karakter i druge teme. Urednik je dvojezičnog interdisciplinarnog časopisa Duh Bosne u kojem se manifestuje Doubtovo zanimanje za Bosnu i Hercegovinu i njeno kulturno naslijeđe. Objavio je nekoliko knjiga: Towards a Sociology of Schizophrenia: Humanistic Reflections (University of Toronto Press), Sociology after Bosnia and Kosovo: Recovering Justice (Rowman & Littlefield), Sociologija nakon Bosne (Buybook), Understanding Evil: Lessons from Bosnia (Fordham University Press), Through the Window: Kinship and Elopement in Bosnia-Herzegovina (Central European University Press), Ethnic and National Identity in Bosnia-Herzegovina: Kinship and Solidarity in a Poly-ethnic Society (Lexington Books), u koautorstvu sa Adnanom Tufekčićem. Kao Fulbrightov stipendista, Keith Doubt boravio je na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu i Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli.
Kada ste i kako odlučili da istražujete i pišete o Bosni? Zašto baš Bosna?
Kada je rat u Bosni i Hercegovini počeo 1992. godine, živio sam u državi Misuri i radio kao profesor sociologije. O ratu se tada dnevno izvještavalo u medijima tako da sam i ja slušao o ratu putem radio stanica BBC-ja i Radija Holandije. Nisam mogao da vjerujem da se stvaranje države apartheida nasilnim putem tolerisalo i prošlo nezapaženo, kao ni da je bezobzirno ubijanje civila postala norma. Pričao sam o Bosni i Jugoslaviji i dešavanjima na tim prostorima na mojim časovima sociologije i koristio sam ta dešavanja da ilustrujem različite sociološke koncepte. Čitao sam Bosnet, ostavljao komentare, čak i vodio raspravu sa antropologom Robertom Haydenom. Ta rasprava je pretvorena u poglavlje u knjizi Sociologija nakon Bosne i Kosova; oporavak pravde. Nakon završetka rata, Džemal Sokolović me je pozvao na konferenciju u Konjic. To je bila moja prva posjeta Bosni.
Kada biste trebali izdvojiti nekoliko ključnih specifičnosti Bosne koje su Vas lično fascinirale, šta bi to bilo?
Pluralitet kultura i tradicija, iskrenost ljudi, smisao za ironiju, iskrenu i domišljatu ironiju, koji posjeduju mnogi Bosanci.
Ove godine bili ste na Maršu mira do Potočara. Kazali ste da je to “vrlo ozbiljan događaj”? Možete li objasniti kako ste doživjeli Marš mira 2019.?
Rekao bih da je po meni glavna stvar kad je u pitanju „Marš mira“ to da je ozbiljan, a pod riječju „ozbiljan“ mislim da nema prostora za glumu i igru. Ljudi koji učestvuju u Maršu preuzimaju ulogu i perspektivu ostalih učesnika u Maršu, ulogu onih koji su preživjeli genocid i onih koji su stradali u genocidu, ulogu međunarodne zajednice koja je bila pasivna i nije spriječila genocid, i na neki način ulogu Boga, tj. svjedoci su svemu što se dešava i desilo kao što je Bog svjedok tome. Ozbiljan je u smislu da Marš konfrontira ostale i zahtijeva da preuzmu ulogu ljudi koji su prošli taj put, da prođu kroz Marš na način kao što se to originalno desilo.
„Javni diskurs negatora genocida je ozbiljno neozbiljan“, napisali ste u Vašem opisu aktivnosti koje su sprski nacionalisti u Srebrenici provodili u vrijeme Marša mira i komemoracije? Vi smatrate da istina i ozbiljnost učesika Marša mira mnogo više vrijeđa srpske nacionaliste, nego što njihovi neozbiljni postupci vrijeđaju žrtve. Možete li kazati nešto više o ovom svome stavu, na čemu ga temeljite?
Negatori genocida se igraju. U ovom smislu, oni su ozbiljno neozbiljni. Fokusiraju se radije na posebno nego na univerzalno, na relativno umjesto na principijelno, na banalno umjesto na inteligentno. Negatori genocida su nesposobni da preuzmu ulogu bilo koga osim sebe samih, i na ovaj način su njihove ličnosti nerazvijene.
Osim genocida, često pišete i o sociocidu koji je počinjen agresijom na Bosnu i Hercegovinu. Možete li pobliže objasniti na što konkretno mislite kad kažete sociocid, kako i kojim metodama je vođen, te koji je bio konačan cilj sociocida?
U Bosni je genocid bio sredstvo da se počini sociocid. Ova izjava se kosi sa izjavama eksperata o genocidu koji vide genocid kao najveći zločin u ljudskoj historiji. Ali u Bosni se desilo nešto iznad genocida, a to je sociocid. José Saramagov roman Sljepoća govori o smrti jednog društva kada svi osim jedne osobe, žene jednog doktora, oslijepe. Roman opisuje rezultirajuću i rastuću anomiju i energiju instikta smrti na kolektivnom nivou. Sljepoća je upotrijebljena kao stilsko sredstvo odsustva pojma društvenog, zajedno sa propašću svake društvene institucije. Na kraju, roman prikazuje kako se ljudska solidarnost ponovo rađa, kao i otpor ljudskog duha. Skromna sahrana, ritual karakterističan za ljudska bića, obavlja se za susjedu koja nije omiljena, ali koju poštuju kao ljudsko biće. Vid se polako vraća. Društvo se ponovo razvija. Koncept društvenog ima nenadmašnu otpornost čak i u najtežim vremenima. Hobsova džungla je tako haotična, tako okrutna, a ljudski život tako bolan i kratak da, kao odgovor na ova nepodnošljiva stanja, ljudska bića (čija suština ne obuhvata samo razum već i empatiju) kolektivno prestaju koristiti nasilje jedni nad drugima da bi ostavrili svoje ciljeve. Voila! Društvo.
Keith Doubt u posjeti Muftijstvu tuzlanskom Izvor: muftijstvotz.ba
Na Vašem portalu, između ostaloga, pišete: „Dok su Hrvatska i Srbija nastojale izgraditi nacionalne države suprotne modelu građanskog poretka, zdraviji i progresivniji model stvoren u Bosni postao je prijetnja njenim susjedima.“ Jeste li uspjeli dokučiti šta je to u suštini Bosne i njene ideje zasmetalo negatorima Bosne?
Bosna je progresivniji model jer je njeno kulturološko i društveno nasljeđe rezultat polietničkog društva čija srž je zdravo društvo, zajednica i jedinstvo. Bosanski autori su dosta pisali o ovoj tematici.
Napisali ste knjigu nazvanu Sociologija nakon Bosne. Da li je sociologija nakon brutalne agresije na Bosnu i Hercegovinu kao nauka o društvu moguća?
Rekao bih da sociologija, kada objašnjava agresiju na Bosnu i Hercegovinu, mora proširiti svoje okvire, postati jača i bolja nego što je sada. I iz ovog razloga smatram da Bosna čini više za sociologiju nego što sociologija čini za Bosnu.
Za Bosnu se često kaže da je „Jugoslavija u malom“. Vi se ne slažete s tim. Po čemu se, po Vašem mišljenju, Bosna razlikuje od Jugoslavije?
Ovo je tvrdnja Ive Banaca, historičara. Ali mislim da je validnost ove tvrdnje više sociološka nego historijska. Bosanskohercegovačko društvo i njegovi pripadnici se sa jedne strane opiru asimilaciji, a sa druge etničkom partikularizmu, i tako borave u kontinuumu. Uzimajući u obzir njegovu povezanost sa tradicijom, lokalnim običajima, i uobičajenim društvenim i političkim običajima, bosanskohercegovačko društvo se ne razvodnjava uranjajući u široku kategoriju sa univerzalnim pečatom. Niti se manifestuje u vidu nadnacionalnog identiteta, a što je jugoslavizam učinio za neke.
Mnogo volite i često pišete o bosanskoj poeziji, prozi i bosanskim piscima. Koji su Vaši omiljeni pisci, omiljena djela bosanskohercegovačke književnosti?
Nedavno sam čitao Sušićev roman Uhode koji je preveden na engleski. Svidjela mi se Sušićeva ljubav prema Bosni. Prošle godine sam čitao roman Semezdina Mehmedinovića Autoportret s Torbom i uživao u svakoj stranici. Svidjela mi se fenomenološka narav romana, i možda to što smo autor i ja ista generacija.
Da li je Mak Dizdar zaista u svojim pjesmama uspješno izrazio srž bosanske duše? Šta čini tu srž po Vama, jer evo i Vaš portal zove se duh Bosne, a često se pozivate i na esej Muhameda Filipovića Bosanski duh u književnosti – šta je to? Pa evo, možete li objasniti šta je po Vama taj bosanski duh, šta ga čini?
Teško je reći više od onoga što je rekao Muhamed Filipović, a čini se redukcionistički pokušati dati tumačenje Dizdarove poezije. Moje mišljenje je da Dizdar pravi primjer Grka. Njegova djela su u duhu književne tradicije, filozofije i kozmologije Starih Grka, odnosno tradicije koja je izvor većine onoga što je neprevaziđeno i autentično u zapadnjačkoj misli danas. Bez osporavanja Dizdarovog identiteta kao bosanskog pjesnika ili univerzalnosti utisnosti u ovaj integritet, vjerujem da Dizdar utjelovljuje starogrčki duh jednako snažno i duboko kao bilo koji drugi moderni pjesnik. Zbog toga Dizdar zaslužuje poštovanje kao ugledan svjetski pjesnik.
Budući da i sami često pišete tekstove o Bosni i Hercegovini, agresiji, genocidu, nacionalizmu, da li nailazite na poteškoće prilikom objavljivanja tih članaka izvan Bosne i Hercegovine, ili u samoj Bosni i Hercegovini?
Akademici iz Srbije i Hrvatske, kao i evropski i sjevernoamerički akademici koji su naklonjeni Srbiji i Hrvatskoj cenzurišu radove ili studije koje prikazuju Bosnu i Hercegovinu u pozitivnom svjetlu. Mogu reći da su vrata ka objavljivanju radova u nekim od vodećih časopisa čvrsto zatvorena.
Gdje vidite Bosnu i Hercegovinu u budućnosti? Kakav će ona po Vama biti, i kakva bi trebala da bude?
Bošnjaci imaju dva panetnička identiteta, južnoslavenski panetnički identitet i islamski panetnički identitet. Turisti iz arapskih zemalja, sa kojima Bošnjaci dijele muslimanski panetnički identitet, odbijaju Bošnjake svojom grubošću. Ovo podstiče potrebu Bošnjaka da čuvaju svoj južnoslavenski panetnički identitet, a što je teško nakon genocida koji su počinili drugi Južni Slaveni, ali važan za budućnost Bosne i Hercegovine.
