Piše: Sanjin Salahović
Datum: 07.06.2021. u 18:40
Kategorija: Kritika političkog uma
Kao tinejdžer volio sam šetati Mostarom, onim poznatim krugom omeđenim sa sjevera Titovim mostom, a sa juga Starim. „Avenija kružno“ – kroz Stari grad, Fejićevom, preko Titovog i nazad. Ili obrnuto. Zavisi od slučaja i raspoloženja. Ne znam da li se Titov most i danas zove tako, a neću ni da provjeravam.
Volio bih da ne nosi Brozovo, već ime onoga ko stvarno zaslužan za njegovu gradnju: ”Podignut je 1882. godine troškom od 48.000 forinti, a 1888. godine u ornamentalnom duhu izgrađen, što je iziskivalo trošak od daljih 12.000 forinti. Most koji nosi ime Nj. Vel. Cara Franje Josipa I.” piše u knjizi Mostar und sein Culturkreis Ein Stadtebild aus der Hercegovina od Carl Peeza.
Šetajući u obrnutom krugu, prije nego ću naići na Titov most, s desne strane, iduć prema Neretvi iz pravca Avenije, ili danas „desne obale“, jednog dana sam naišao na knjižaru Svjetlost, glavna knjižara u Mostaru. Prije revolucije i otimanja imovine 1945 god., knjižarstvo u Mostaru držala je firma Pacher i Kisić, a od tada preuzela / oduzela socijalistička Svjetlost (od prosvjetiteljstva ime valjda)… Bješe to sedamdesetih godina prošloga stoljeća.
Uđoh u tu, za nas tada veliku knjižaru sa dugim pultom iza koga su, kao lutke u pozorištu, klizile stare dame ili drugarice, prodavačice. Iz pokrajne sobe, iz razloga nekog, izletio je visok, sijed, tanak čovjek uzdignute glave, kako ga vidim sad u mojoj vizualnoj dimenziji sjećanja. Ne bí mi teško u spomen zapisati da je poslovođa, a sad pomislim možda i potomak neki izdavača Kisića jer su Pacheri morali ići iz grada ’42. godine, sa slabim izgledom da se vrate – baš kao i demokratija i kapitalizam, a neumitno i kod nas nikad ostvarena socijaldemokracija, koja je nastajala uvijek u zajednici s njima.
Usred knjižare, uz pult prislonjena velika metalna korpa puna knjiga na rasprodaju. Niko ih neće, pa ko mačići pružaju nevidljive šapice i njuškice. Šarmiraju tražeći sebi gospodara i dom. I ja nisam ni prpo odveć, zavukoh ruku i izvukoh jednu: ”Da li je stvarnost stvarna?” Kupim. Pročitam, a ne shvatim. Tada… Teško je bilo shvatiti da postoji nešto drugo izvan stvarnosti „najbolje zemlje“ i „najboljeg sistema na svijetu“ sa „najboljim doživotnim predsjednikom“. Kamoli da postoji nešto što se može zvati kulturrelativizmom shvatanja, na šta se knjiga naslanjala u pokušaju da apelira na strpljenje u ljudi u traženju odgovora na to veliko ontološko pitanje u čovjeka: „Da li je stvarnost stvarna?”
Rušenje nelegalno sagrađenog objekta koji nije bogomolja, je se u njemu niko nije molio Bogu, slika je stvarne stvarnosti. Ma koliko se srpski retoričari trude da ostvare „srpski svijet“, ma koliko lagali, manipulirali, spinovali, proizvodili loša osjećanja kod susjednih naroda spram njihovih institucija, cilj neće ostvariti, jer je snaga Zapadnoga poretka pokrivena realnom moći, koju Srbi nemaju. „Srpski svijet“ jednog dana će završiti baš kao nelegalno sagrađen objekat. (Screen-shot fotografije Armina Durguta, izvor Klix)
Prvi potres percepciji nepogrješivo stvarne stvarnosti zadala mi je Isabela Varaso. Mislim da se tako zvala, Italijanka porijeklom, a turist iz Belgije, negdje tamo ’84. godine. Upitala me je jednostavno: „Zašto vam po svuda vise Titove slike?” Zatilt’o sam i odgovorio nemušto da je ujedinio naše narode. Po koju cijenu, tada nisam znao. Al’ na njenom licu samo vidio, kroz maglovit osjećaj, da naše stvarnosti nisu iste.
Paul Watzlawick, austrijsko-američki psiholog i filozof, teoretičar komunikacije, radikalni konstruktivist piše o faktičkoj „nemogućnosti komunikacije”. Opisuje primjer (ne)susreta „bliskih” kultura Amerike i Engleske. U vrijeme priprema za D-day mnogo je američkih vojnika došlo u Englesku.
Naravno, omladina, mora se družit’ i izlazit’ nakon radnog dana pa Watzlawick pokušava otkriti zašto je u to vrijeme stvoren mit o tome da su Amerikanci nasrtljivi i neotesani, dok su Engleskinje odjednom „postale” „lahke žene”!?
Ako uporedimo odnos između momka i djevojke sa stepenikom od recimo pet koraka, američkom momku je poljubac neobavezan i normalan već na prvom susretu. U engleskoj kulturi djevojka, pak, očekuje poljubac tik prije seksa. Djevojci se mladić sviđa, premda joj je stran poljubac na prvom koraku i doživljava mladića nasrtljivim. Boji se da ga ne izgubi pa ga poziva na seks i dobija reputaciju „lahke žene”. Tipičan kulturološki „kurcšluz”. Iz toga na kraju, koliko se sjećam, profesor Watzlawick satirički pita i da li mi uopšte možemo očekivati da komuniciramo sa vanzemaljcima? Ako bliske kulture imaju takve poteškoće, kakve su tek one u kulturama onih milionima svjetlosnih godina udaljenih komunicirajućih bića?! O, yes, professor, znamo mi to iz porodica i u onom ratu i u ovom, a i danas između dva brata rođena. Kao da je onaj interim Titovog doba bio samo uspavana stvarnost iz koje me Isabela prvi put trgnula ne dugo prije rata.
Živeći u nestvarnoj stvarnosti, bošnjačka ljevica u kulturi Bošnjaka vidi prepreku savršenom svijetu koji je, prema njihovom promišljanju, moguće kreirati. Ali, moramo se odreći islama, kako kaže guru bošnjačkih socijalista i moralista, Tarik Haverić. Citiramo: “Samorazumljivo je da Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini ističe islamsku, a ne neku drugu tradiciju Bošnjaka. No odsustvo protivteže, tj. ustanova jednakog ranga čija bi misija bila da na socijalno prihvatljiv način promiču odbacivanje islamskih tradicija, kao i nepostojanje svijesti da je takvo odbacivanje civilizacijski neophodno, jasno pokazuje da je bosanski muslimanski subjekt postavio svoje prioritete, i da će njegovo opredjeljenje “za Evropu” ostati na razini periodičnih deklaracija koje će, prateći ritam uvijek nekih novih tranši međunarodnih kredita, biti sračunate da zadovolje zapadne saveznike” (Tarik Haverić: „Kritika bosanskog uma“)
Ja sam i tad kao mlad lutao vremenom tražeći odgovore na koje možda nisam ni imao pitanja. Bila su ona više u osjećajnom registru no u racionalnoj jasnosti. Pa ipak, danas se susrećem sa jednim novim ontološkim problemom koji je zbilja u domenu problema same konstrukcije spoznaje onoga ko pokušava spoznavati svijet kod nas. Naime, da li je stvarnost stvarna?
Pitanje koje prati filozofiju od starih Grka i pratiće, kako stvari stoje, do samog kraja njenog. Veliki balkanski Homo philosophicus oličen u mnogom Bošnjaku, uglavnom mentaliteta lijeve i svetosavske provinijencije, po vertikali njegova kulturnog bića, često ukazuje na to da on „ne pripada ni Istoku ni Zapadu i da nije član ni jedne partije”, a da ima „svoje” mišljenje. Da tumačim dalje, ono je genuino, izvorno, „neiskvareno” uticajem bilo čega, ukratko slobodno i ljudsko i kao takvo namijenjeno „pravednoj” kritici. Posebno kritici svakojake nepravde na koju je Bošnjak multipotentno osjetljiviji od ostatka svijeta – osim možda Srba na čiju ljubav se on hvata k’o muha na med kad god se ona podgrije da može obećati vječnu pravdu i sevdah među ljudima i narodima.
Nije balkanskom Homo philosophicusu važna sva literatura o moći kulture koju ona ima nad čovjekom. Nije mu važan ni Sigmund Freud koji je, kroz svoje djelo Das Unbehagen in der Kultur ostavio svoj trag čovječanstvu postavši znalcima više filozof nego psiholog, niti svi ini autori koji su pisali o neumoljivoj zatvorenosti čovjeka u pojmu kulture i potrebi da se sloboda pronalazi upravo osvješćivanjem njene moći i učenjem o njoj, ne gajeći a priori loša osjećanja prema njoj.
Naš balkanski, meni zanimljiviji bošnjački Homo philosophicus je odlučio da se proglasi posjednikom izvornoga mišljenja koje ne zavisi od kulturkonteksta, odnosno nadkulturnim nadčovjekom. I sa takvim svjetonazorom u odnosu na spoznaju i komunikaciju, krenuo je da objašnjava pojavnost kroz kritiku svega i svačega sa univerzalnim alatima nadmoralnosti strukturirajući superiorno svijet oko sebe poput Hitlera koji tumači Nietzschea. Svijet je upravo onakav kakvim ga on vidi iz paradigme vlastitog osjećaja vlastite dobrote, a stvarnost, bez imalo sumnje, je stvarna. Onakva kakvom je on vidi sumorna i turobna iz kobne balkanske perspektive iz koje on gleda taj ”nerazumljivi” i ”nepravedni” svijet oko sebe. Da li je stvarnost stvarna? Tog pitanja, nema.
Primjer koji može ići u prilog stajalištu da Bošnjaci sa lijevog ideološkog spektra doživljavaju sebe kao uzvišena, nadkulturna bića, jeste geslo pod kojim je u Sarajevu jula 2017. održan književni festival „Bookstan“: „No East, No West“. U fokusu festivala bila je tema, citiramo: „susjedstva te fluidnih identiteta kao jedne od dominantnih odrednica savremenog življenja“.
I u toj stvarnosti koja je njemu potpuno stvarna, postoje jednako jasne i stvarne prepreke koje čine da ona ne može da se realizira u projiciranu ljepotu i postane upravo onakvom kakva treba da bude – jasna, vidljiva, pravedna, zaljubljena, baš kako to treba bit’ prema njegovom neovisnom, jedinstvenom mišljenju.
Kolika je patnja tako živjeti u svijetu koji je tako jasan i koji bi mogao biti perfektan, bez svih nesporazuma o kojima profesor Watzlawick piše? A ako se samo ukloni ono što kvari, sputava stvarnu stvarnost, a to su prepreke oličene u ljudima koji su drugačiji, sve bi bilo, naravno, bolje.
Nebrojena majka il’ otac slomili su šipku ili izlizali kaiš o djetetu koga je trebalo utjerivati u suru i spremiti da nepogrješivo odgovori zahtjevima moralno perfektnog balkanskog svijeta. Nekako tako dedukcijskim procesom u iščašenoj logici mišljenja, došao je jedan dio Bošnjaka i do jedne presudne, mitološke spoznaje: sama bošnjačka kultura stoji na putu sreći i prosperitetu. Nesporazume sa njom u onih pet Watzlawickovih koraka proizveli su iz zabave, onako usput, tokom preklapajućih velikoprojekata, srpska hegemonija i socijalizam. Žestoko zavadili Bošnjake silujući predodžbe o progresu i ugrađujući ih takve bijedne u predrasude spram bošnjačke tradicije. Tako se i SDA, kao stranka koja bazira svoju egzistenciju na bošnjačkoj tradiciji, proglasila neprijateljem u 21. stoljeću koje bi trebalo pripadati svima osim njoj i Bošnjacima na balkanskom putu u Europu. Kao da sav odnos između strana u komunikaciji koja se u Watzlawickovoj perspektivi, za pokaz susreta srodnih anglosaksonskih kultura mjeri sa pet koraka, treba reducirati na diskvalifikaciju jedne strane umjesto na proces učenja i uvažavanja egzistencije sugovornika u njoj.
Rekao bih zato da onima koji tvrde da nisu ni tamo ni ovamo i da ne pripadaju ni ovom ni onom, ne treba vjerovati. Po meni, ta je filozofija „nepripadanja” ontološki pripadna pojmu božanskog jer samo Bog kao omnipotentna moralnost i inteligentnost može biti neovisan od ičije volje, a time imati i samo svoju za sebe. Za nas obične smrtnike, pak, ostaje neminovnost vršenja izbora i prihvatanja posljedica svojih djela u dubokom shvatanju da uvijek i svugdje bivamo dio nečega – poricali mi to ili ne.
Izjava Wesley Clarka (na slici) da je vrijeme da se, citiramo: „kultura preusmjeri sa 19. vijeka i korupcije na Balkanu na nešto što više doprinosi ličnim slobodama i ekonomskom razvoju”, samo potvrđuje nužnost razumijevanju balkanskih zbivanja unutar šireg geostrateškog konteksta u kojem Bošnjaci i Crnogorci jesu politički subjekti, odnosno zasebni etno-nacionalni entiteti, na kojima počivaju dvije države (Bosna i Hercegovina i Crna Gora) čija budućnost će ovisiti o njihovoj stvarnoj, a ne nestvarno stvarnoj percepciji.
Ne pomaže nikakvo izvlačenje, a niti stvaranje misaonih tehnika s kojima se može misliti bez obaveze vršenja izbora i prihvatanja posljedica. Tipično za naše krajeve, možda za poziciju seljaka koji ore svoju njivu i ne zna koja će vojska izbiti pa mora svoju priču prilagoditi preživljavanju od tako uzvišeno tužno, a temeljito u našoj literaturi opisane kame ili kuršuma koji uvijek i svugdje traže nečiju glavu. Zar nije bolje napraviti jednu priču koja paše za sve pa da ne može otić glava zbog obične greške u kojoj su zamijenjene priče? Sigurno, dostojan filozofski poduhvat, ali dajte… Ne možete sa njom nastaviti i ući u kritiku stvarnosti među ljude i narode koji su navikli na suprotno i koji zajedno čine tu masu koja i čini kulture Zapada i biva formirana obavezama izbora. A birati se mora. Ako ne u Jugoslaviji, ono sad, poslije nje… Ne izabrati ništa, do li se praviti boljim od svih i kritikovati, nije posao za neperfektnu zemaljsku stvarnost. Barem ako hoćete učestvovati u njoj i u njoj graditi bilo šta, a bogatstvo posebno.
Na kraju, iz norveške perspektive u kojoj sam sad, i Pacher i Kisić su izgubili nešto. Izgubio sam i ja. Ne spominjem mladost u kojoj sam bio lakši, pokretljiviji, bezbrižniji, a vrijeme doživljavao u tempu mnogo sporijem i sa cijenom daleko manjom od one s kojom ga vrjednujem sad. Izgubio sam onaj grad u kojem je postojao onaj krug kojim sam mogao hodati u jednom ili drugom pravcu pa je odveć često podsjećao na osmicu u kojoj sam mogao ostati doživotno.
Izgubio sam i knjižaru, baš kao što ju je neko izgubio prije mene 1945. godine. Ali sam u njoj našao knjigu – baš kao što je neko ponio svoje knjige tada da bi nastavio negdje drugdje. Ona me je povela u svijet – pitanja. A rat me je samo gurnuo nogom u stražnjicu da odem tamo gdje mogu naći odgovor. Možda je vrijeme i balkanskom Homo philosophicusu da okrene koji krug i ispali sam sebe u svijet prava i obaveza, neminovnosti prihvatanja izbora i posljedica koje proizlaze iz njih na ovoj Zemlji na kojoj rastojanja nisu tako velika kao u Svemiru.
Sanjin Salahović rođen je 1965. u Mostaru. Diplomirao je na Univerzitetu u Oslu „BA historiju ideja, mentaliteta i duha“, te studirao „Generalnu psihologiju i problematiku ovisnosti od narkotika“ na Univerzitetu u Bergenu. Od 2008. radi psihoterapiju kao hipnoterapeut u EF „Hypnoterapi Mobilis“ sa posebnim interesom za tretman anksioznosti i depresije uzrokovanih postraumatskim stres sindromom PTSS.
