Piše: Azur Delić
Datum: 26.04.2020. u 23:35
Kategorija: Kritika političkog uma
„Draško Stanivuković je sve ono što ne očekujete od političara sa brdovitog Balkana“, „Mlada nada politike dolazi“ – smjenjivali su se kako naslovi u medijima, tako i statusi na društvenim mrežama u BiH. No, nakon što je u intervjuu na postavljeno pitanje:„Da li se u Srebrenici desio genocid?“ Draško dao svoju kvalifikaciju, te odgovorio da je to „bio zločin i tragedija“, zatim na ponovni upit novinara: „i Vi negirate genocid?!“ ponovio stav: „zločin i tragedija“– bh. javnost se na trenutak „zamrzla“ i osvijestila!
Bosanskohercegovačka javnost nakon teškog ratnog iskustva i genocida ima način da otkrije velikosrbina u povojima. Historijsko iskustvo nam pokazuje da velikosrbin može biti i uglađena, visokoškolovana osoba. To nisu samo „zatucane“ ruralne osobe, kako dio bh. javnosti želi i sebe i druge uvjeriti da jesu.
Sjetimo se, naprimjer, šekspirologa Nikole Koljevića, čovjeka iz ugledne trgovačke porodice. Na čelu Karadžićeve hunte stajala je sama krema srpskog društva u Bosni i Hercegovini uz masovnu podršku Srba u BiH i elite iz Srbije. Ova činjenica koja se može iščitati analizirajući taj period nije usvojena, ignorisana je ili pak potisnuta – da se neko slučajno ne uvrijedi.
Ipak, porazno je da je bio potreban ovako direktan odgovor Draška Stanivukovića mnogim intelektualcima i medijima da bi shvatili da mladi političar Draško nije ono što bi oni voljeli da jeste…
Logičke greške i laži Draška Stanivukovića (Na čas Ljubavi u četničkoj zastavi)
Draško Stanivuković prilikom javnih nastupa koristi različite tehnike za samopromociju i persuaziju. Vrlo uspješno koristi društvene mreže za promociju i prenošenje poruka. Analiza njegovih javnih nastupa i intervjua ukazuje na logičke greške, manipulaciju, ali i iznošenje laži. Pa krenimo redom…
Oduševljenje javnosti je, kao što smo kazali, splasnulo nakon očitog negiranja genocida i njegove relativizacije. Draško se o genocidu u Srebrenici očitovao nekoliko puta i koristio je različite pristupe, ali sa istim ciljem. Naime, 2018. godine, kada je njegova popularnost tek bila u povojima, na vrlo jasno pitanje novinarke Minele Jašar Opardija „Da li ćete poštovati odluke Međunarodnog suda?“ Draško odgovara: „Bavio bih se drugim temama… Vidite… u RS ima onih koji pripadaju različitim strankama i primaju tri ili četiri plate iz Budžeta…“
Ovakav odgovor je tipično skretanje s teme, odnosno logička greška Crvena haringa – svrha ove logičke greške je skrenuti pažnju na nešto drugo, na nešto što zvuči smisleno, a ide u korist onome ko govori. Na taj način se izbjegava odgovor na konkretno pitanje. Svakako, radi se o manipulaciji, a ciljevi su različiti; izbjegavanje odgovora, reklama…
Draško koristi, prilikom razgovora o prošlosti, i taktiku Whataboutism – Sovjetsku taktiku skretanja s teme i izbjegavanja odgovora. Naime, tokom hladnog rata predstavnici SSSR-a na optužbe za masakre, gulage, deportacije nisu odgovorali argumentima nego su navodili negativne pojave u drugim zemljama, npr: „a šta sa rasizmom u Americi?“. To ruski zvaničnici i mediji rade i danas.
Kada je posrijedi priča o prošlosti ova tehnika uvriježena je u javnosti. Draško tu ne odstupa niti milimetra: „Radovan Karadžić je osuđeni ratni zločinac“, rekao je novinar N1, Draško odmah pita: „Šta je sa drugima?“, dok u drugom momentu kaže: „Neki ljudi koji su trebali biti presuđeni nisu… možemo govoriti o Gotovini, Oriću…“, ali i „nemoguće da narod kome ja pripadam ima na hiljade godina presuđenog zatvora, dok neko drugi…“. A logika bi bila da su oficiri i vojnici ARBiH, HVO-a i VRS-a dobili jednak broj godina zatvora?!
Pogrešnost ovog zaključka, kojim se vodi i Draško, jeste netačna premisa: sve strane su bile iste u ratu. Kada presude i činjenice ospore ovaj zaključak, onda nije upitna interpretacija rata, nego sam Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). Zato Draško kaže: „Haški sud je politički sud, a ne sud koji sudi jednako…“.
Stanivuković osim što koristi tehnike Crvene haringe i Whataboutisma, prilikom javnih nastupa manipulira emocijama.
Pozivanje na emocije je također logička greška, koristi se kada se kod publike želi izazvati sažaljenje, koristi se i kada se govornik pozicionira u ulogu žrtve ili kada želi publiku (narod) predstaviti kao žrtvu. Cilj je javnost dovesti u stanje prihvatanja neke tvrdnje bez kritičkog sagledavanja. Tako je Draško nakon negativnih reakcija javnosti jer je negirao genocid i slikao se sa četničkom zastavom, upravo koristio emociju „…razmišljao sam da ne dođem ovdje (u Sarajevo) poslije toga, moj odbrambeni mehanizam je govorio: ovo nije mjesto gdje trebam doći, ali eto svaki dan se trudim da odem na viši nivo duhovnosti…“. Igranje na kartu populizma i emocija primjetno je i u sljedećoj izjavi: „Zalažem se za reformu obrazovanja gdje će biti predmet ‘Ljubav’. Idem da dobijem peticu iz ljubavi…“
Draško nasamo sa svojim glasačima… (Vidovdan ilitiga: Ko da mi otme iz moje duše Brčko?)
„Danas uoči Vidovdana, kad je naš narod vodio najjače i najteže bitke. Mi krećemo u našu bitku uoči Vidovdana“ – Nije ovo dio govora Slobodana Miloševića sa Gazimestana. Ovo su riječi „mlade nade bh. politike“ u Banjoj Luci. Nakon njih Draško Stanivuković je dodao: „Krećemo u ono u šta vjerujem, dok još nisam bio rođen, kad je 1992. godine poginuo moj stric, onaj po čijem sam imenu godinu dana kasnije dobio ime“. – Tipičan primjer transgeneracijske traume koja se ogleda u transgeneracijskom slijepom negiranju činjenica.
A šta je bilo uoči Vidovdana i za vrijeme Vidovdana u prošlosti? Draško se u suštini referiše na vojnu operaciju VRS „Koridor 92“ i slavi njene uspjehe. U drugom govoru kritikuje vlast što više ne postoji VRS – vojska koja je zajedno sa HVO uspjela ubiti više civila nego vojnika ARBiH. Ali… Ako želite biti politički Srbin i kvalifikacija „odbrambeni“ vam mora zvučati logično. Kako se ovakvo razumijevanje karaktera rata uklapa u koncept „školstva ljubavi“ koji Draško tako srčano promovira?
Žal što VRS nije ostvarila sve ciljeve, a prvi je bio: razdvajanje srpskog naroda od druge dvije nacionalne zajednice, Draško je istakao na jednoj od tribina: „Ali od te 1995. godine naišli smo na prvu prepreku, izgubili smo Distrikt Brčko. Republika Srpska je tada do dana današnjeg podijeljena na dva dijela, nije cjelovita… Ostali smo bez Distrikta Brčko odmah. Tako je bilo. Znate šta znači za jednu zemlju, jednu Republiku Srpsku, jednu teritoriju kada se podijeli na dva dijela? Više niste cjeloviti, više niste vi ti. Al’ to smo imali u Dejtonskom sporazumu.“
Draško Stanivuković je ovdje izrekao laž! Distrikt Brčko nije nikada bio dio RS-a kao što to Stanivuković tvrdi. U dijelu Dejtonskog sporazuma pod nazivom Sporazum o međuentitetskoj liniji razgraničenja i spornim pitanjima, u članu 5. za područje Brčkog bila je predviđena arbitraža. Konačna arbitražna donesena je 1999. godine od Arbitražnog tribunala, a od 08. 03. 2000. godine uspostavljen je Brčko distrikt Bosne i Hercegovine.
Sve navedene logičke greške, taktike i laži koristi i Milorad Dodik, a koristio je i Slobodan Milošević. Istina, prednost Stanivukovića u odnosu na Dodika kada su logičke greške i retoričke taktike u pitanju jeste što Draško ne koristi ad hominem argumentaciju. Pojednostavljeno rečeno, Draško ne vrijeđa. „Za mene hodža nikada neće arlaukati, kao za Dodika, ja poštujem…“– istakao je Stanivuković. No, njegove stranačke kolege su, kada je u pitanju ad hominem argument, na istom fonu sa Dodikom.
Tako Nebojša Vukanović poklanja fes Zoranu Tegeltiji da mu „ne ozebe glava kada bude išao u Sarajevo“. Da bi diskreditirao SNDS kaže da bi ih „trebao pozdraviti svaki put sa Bismillah ir-Rahman ir-Rahim, braćo i sestre iz SNSD-a. Treba vas pokriti crnom plahtom“. Ovo je jako simptomatično jer je očito da Vukanović simbole islamsko-orijentalne kulture koristi kada upućuje na izdaju.
Stanivukovićevo negiranja genocida i veličanje VRS u suglasju je sa njegovim ideološkim uvjerenjima izraženim fotografiranjem sa četničkom zastavom. U objašnjenjima takvog čina pravdao se istim argumentom kao i pri negiranju genocida u Srebrenici: „Znam da se neke stvari u ovoj zemlji tretiraju na različite načine.“ Da je četništvo blisko političkim nadama u RS-u pokazala je ipak Draškova kolegica Jelena Trivić, naglašavajući da Draža Mihajlović može biti zvijezda vodilja.
Ko te inspiriše Draško?! (Otac nacije ponosan na mladu nadu)
Istina je da suočavanje sa prošlošću u Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata nije išlo tako lako. Tek od 1960. godine Nijemci su bili spremni suočite se sa nacističkim zločinima. Njemačko iskustvo pokazuju da je treća generacija (unuci nacista) bila spremna na istinsko suočavanje s prošlošću i „kopanje po prošlosti“. Druga generacija je osjećala krivnju i stid. Stid se kod druge generacije Srba u BiH ne vidi, osim kod pojedinaca. Također, ona nije vidljiva ni kod Stanivukovića, čak je isticao ponos zbog poduhvata VRS. U njegovom govoru je očita relativizacija – „imamo tri istine o prošlosti“, skretanje s teme „ja gledam ono što je danas i ono što treba biti sutra…“.
Draško Stanivuković je mlad i odlučan i to je njegova prednost u odnosu na oponente, a zbog toga je pobrao i simpatije bosanskohercegovačke javnosti. Zato, kada Dodika više na političkoj sceni ne bude, imat i ćemo i dalje političkog Srbina uvjerenog u istinitost svojih tvrdnji, sa mesijanskim sindromom. Draško Stanivuković inspiraciju crpi iz knjiga Dobrice Ćosića, to je dirljivim glasom kazao u intervjuu prisjećajući se trenutaka iz zatvorke ćelije kada se družio sa Ćosićevim djelima.
Ćosić o prošlosti
A evo šta je Ćosić govorio i pisao o prošlosti:
„Muslimani su Srbima objavili rat do potpunog osvajanja Bosne i istrebljenja Srba iz prve muslimanske republike u Evropi.“
„Ne težiti etnički čistoj Srbiji, ali osloboditi one koji se sa Srbima ne osećaju slobodnim i koji Srbima ograničavaju i zagađuju slobode na njihovoj zemlji.”
„BiH nema ni istorijsko, ni etničko utemeljenje.“
„BiH je veštačka tvorevina kojoj su komunisti i Tito dali istorijsku egzistenciju.“
„Multietnička država Bosna i Hercegovina je neodrživa.“
„Moguća su planska preseljenja i razmena stanovništva, što je najteže, najbolnije, ali i to je bolje od života u mržnji…“
„Karadžić je najdarovitiji srpski političar.“
„Tu gde živi narod, gde postoji srpska kuća i srpska njiva, gde se govori srpskim jezikom, tu će biti srpska država.“
„Nepostojeće ‘nacističke’ logore su smislile i slike su montirale njihove televizije i novinari.“
„Ti zločini mene ne užasavaju manje nego tebe… Znaš li ti šta radi Tuđmanova vojska po Hrvatskoj i Bosni?!“
(Citati navedeni prema knjizi Smaila Čekića “Genocid”)
Azur Delić rođen je 22. 10. 1995. godine. Gimnaziju je završio u Živinicama, a diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Tuzli, Odsjek za žurnalistiku. Tokom studiranja bio je aktivan u nevladinom sektoru, ali i kao predstavnik studenata u Vijeću Odsjeka za žurnalistiku. Učesnik je različitih seminara. Po završetku studija zaposlen je na RTV Slon u informativnoj redakciji. Od 2019. godine dopisnik je Omladinskog programa BHR 1.
Trenutno je student II ciklusa studija Odsjeka za žurnalistiku.
