Piše: Adnan Ibrahimović
Datum: 03.05.2021. u 11:00
Kategorija: Kritika političkog uma
Da je istinski velemajstor ironije život nam je pokazao nebrojeno puta. Posljedni put je to bio primjer Janšinog „non papera“. Sadržaj istog je, manje-više, svima poznat; predmet je političkih debata i tema ozbiljnih novinskih i TV kuća, odnosno, uopšte, elektronskih medija.
A, šta je ironija?
Ironija je da u tom nezvaničnom dokumentu podjelu države Bosne i Hercegovine predlaže premijer Republike Slovenije, koja je kao savremena država, istina u okviru SFRJ, kada je ostalim republikama obnovljena državnost, nastala baš u Bosni, u njenoj srednjevjekovnoj prijestonici, kraljevskom gradu Jajcu. Bilo je to daleke 1943. godine, nakon viševjekovnog pa i više od milenijuma nestanka Karantanije, a područje tadašnje i današnje Republike Slovenije do tada bilo tek pokrajina ili provincija inih imperija. Zaista, par excellence primjer životne ironije, odnosno u ovom konkretnom slučaju političke ironije.
Začuđujuća je bila činjenica da to dolazi od slovenačkog premijera, ali ju je istovremeno činilo razumljivom, opet na osnovu činjenice, da je taj premijer politički desničar. I to, iz dana u dan, sve ekstremniji. Razumljivom se činila, prije svega, jer je odavno poznata i jasna njegova politička veza sa Moskvom, koja ide preko Budimpešte. S druge strane, dotični premijer se dovodi u blisku vezu sa političkom Banja Lukom, s tim da je ta veza osim političkog i značajnog finansijskog karaktera, a koji je, prema pisanju portala, u zoni ilegalnosti, odnosno kriminala.
Veze sa političkom Banja Lukom istovremeno se protežu opet ka Moskvi, kao i prema Beogradu, jer je politička Banja Luka, zapravo, politička falanga i Beograda i Moskve. Tako se u vezi ovog dokumenta pojavljuje još jedan protagonist, koji bi njegovom realizacijom ostvario ogroman političko-teritorijalni benefit, rekli bismo drevni politički cilj, koji se u posljednje vrijeme sve više imenuje kao „srpski svet“ – savremeni pojmovni ekvivalent velikoj Srbiji.
Veza Beograda i Moskve je općepoznata, a poznata je i obostrana simpatija Beograda i Budimpešte. Da, ta političko-finansijska mreža je potpuno jasna, ali se u njoj, ipak, ne može nazrijeti ishodište ideje koja se nalazi u tom Janšinom papiru. Za sada, svi prst upiru prema Janši, mada on može da bude samo neko kome je „grah pao“ da bude u ovom slučaju i na ovaj način eksponiran. Podsjeća na nekoga ko je posljednji u ovom svojevrsnom političko-diplomatskom strujnom nizu, a poznato je da je posljednji u strujnom nizu onaj koga struja ubija. Jedino što mu se može kazati, ako mu je za utjehu, je „sam pao, sam se ubio“, jer svoje mjesto možda i nije mogao birati zbog svih svojih bivših i aktuelnih aferima.
Novo svjetlo na cijelu priču baca otvoreno pismo bivšeg reisa, Mustafe Cerića, koje je uputio opet bivšem predsjedniku Republike Slovenije, Milanu Kučanu, u kojem javnosti otkriva da je Kučan, još 2011. godine, u svojstvu „specijalnog izaslanika slovenske vlade za Bosnu“ postavljao pitanja u vezi opstanka države Bosne i Hercegovine, dovodeći u pitanje mogućnost njenog opstanka sa političkom voljom iredentista.
E, to je već informacija koja je vrijedna pažnje i koja „ruši snješka“ o Kučanu kao neupitnom prijatelju Bosne, kakvim se decenijama doživljavao. Da stvar bude komplikovanija pojavljuje se još jedan slovenački političar, aktuelni predsjednik Republike Slovenije, Borut Pahor, koji dolazi u martu ove godine u Sarajevo i postavlja slično pitanje članovima Predsjedništva Bosne i Hercegovine, a prema navodima nekih portala znao je on to raditi i ranije. Komplikovanija je, jer je te 2011. godine slovenački premijer bio upravo Pahor.
Također, s obzirom na prethodne činjenice, kao i na činjenicu da je u Janšinom dokumentu predviđena tiha priprema spoljnjih i unutrašnjih sudionika u predviđenom procesu razlaza, odnosno razgraničenja, najpreciznije stvaranja novih država, ostaje nejasno da li je dolazak Pahora bio u svojstvu izaslanika, prethodnice, te tihe pripreme sudionika u Bosni ili je njegov dolazak motivisan željom da Bosni pošalje upozorenje šta joj i ko joj iza leđa sprema. Trenutno je to nepoznanica, koja svakome ostavlja mogućnost sopstvenog zaključivanja.
Kako god, nameće se legitimno pitanje, odnosno dilema, da li je odnos Slovenije prema Bosni i Hercegovini iskreno prijateljski i dobronamjeran? Teško je oteti se dojmu da u Sloveniji u kontinuitetu, za sve ovo vrijeme, postoji ideja o razaranju države Bosne i Hercegovine. Zašto, uopće, takva ideja postoji u Sloveniji i zašto se, uopće, Slovenija na takav način bavi Bosnom? Jasan odgovor, za sada, nije moguće dati.
U ovom politički neformalnom (Non paper) udaru Slovenije na Bosnu i Hercegovinu ne treba zanemariti ni uključenost Hrvatske i Albanije. Bolje rečeno, nisu ni one nevine. Što se tiče Albanije kod nje je potpuno jasno, a ništa drugo ne treba očekivati, da ne postoji nikakva empatija prema bilo kome niti solidarnost sa bilo kim, niti jedan politički cilj koji bi bili vrjedniji od njihovog, a u određenim političkim krugovima je i san o velikoj Albaniji. Sama tvrdnja Edija Rame, albanskog premijera, da je ranije vidio karte razgraničenja govore u prilog tvrdnji da se albanskoj politici u ovom slučaju ne može dodijeliti epitet naivnosti ili dobronamjernosti. Snaga ideje velike Albanije je istog intenziteta kao i ideje velike Srbije, a cijenu njenog stvaranja platili bi Crnogorci, Bošnjaci i Makedonci.
Što se tiče Hrvatske, ovaj Janšin dokument joj dolazi kao „kec na deset“, nakon zvaničnog „non papera“, kojeg je objavio hrvatski ministar vanjskih poslova Gordan Grlić – Radman. Jednostavno, Grlić-Radmanov dokument sadržajno-stilski djeluje kao „kamilica“ u odnosu na Janšin dokument, ali su duboko suštinski identični. Reklo bi se da je Janšin dokument samo krajnja, ekstremna verzija onoga što podrazumijeva provedba Radman-Grlićevog non papera. Drugim riječima, odlična prilika da se izvrši pritisak na bošnjačku stranu, odnosno sve one koji čine bosansku patriotsku stranu u pregovorima o Izbornom zakonu, koji bi po želji Dragana Čovića obezbijedio neupitnu političku dominaciju HDZ, kako na unutarhrvatskom nivou tako i na nivou države Bosne i Hercegovine.
Janšin dokument se može, u ovom kontekstu, iščitavati kao poruka: prihvatite naše želje o Izbornom zakonu, jer se može ili će se desiti otvoreno zagovaranje i realizacija disolucije države Bosne i Hercegovine. Uostalom, ne smije se smetnuti sa uma da i Hrvatska po Janšinom papiru ostvaruje određene teritorijalne benefite na račun države Bosne i Hercegovine, tako da njoj taj papir nikako nije mrzak, bez obzira što se ne ostvaruje velika Hrvatska, već tek nešto uvećana Hrvatska, koja, uz to, dobija i još nekoliko stotina kilometara granice sa eventualnom velikom Srbijom, a koja bi im došla gotovo pa pod Zagreb. Međutim, možda se u hrvatskoj politici smatra da poklonu ne treba „gledati u zube“, bez obzira što bi ih od njega u budućnosti mogla jako boljeti glava.
Ima li se, pak, u vidu da je Slovenija potpisnica Grlić-Radmanovog non papera (kojeg potpisuje i Mađarska!) s pravom se postavlja pitanje: Da li je sve ovo slučajno? Da li je ovo korištenje prilike ili je prilika smišljeno stvorena sa ova dva non papera, koji se, eto, pojavljuju u isto vrijeme? Ima li je i kolika je uloga Hrvatske u svemu ovome? Ne smije se zaboraviti snažna podrška Moskve hrvatskom pristupu izmjenama Izbornog zakona, što može pomoći kod davanja odgovora na ova pitanja, ali i što implicira da je i Hrvatska uključena u ranije spominjanu političko-finansijsku mrežu.
Potpuni smisao svemu prethodno napisanom daje osvrt na bosansku stranu u ovom slučaju; na njihovo dosadašnje ponašanje na diplomatsko-političkom polju čega je posljedica i ovaj slučaj, a bit će i eventualni budući slučajevi. Ne učiniti to bilo bi i nekorektno.
Možemo kazati da se bosanska patriotska politika i sada ponaša na način kako je to radila i do sada – ona igra crnim figurama, već decenijama. Ona ima reakciju, manje-više (ne)uspješnu, ali nikada nije učinila ništa da ima akciju i da nametne svoj tempo. Bosanska patriotska politika je u diplomatsko-političkim procesima uvijek i samo objekat, a nikada subjekat tih procesa. Takvo stanje je uzrok i ovoga u čemu se našla sa ovim papirima. Djeluje kao da nije svjesna svoje situacije, političkog okruženja u kome se nalazi; ne shvata da je neophodna grčevita borba – još puno vremena – da se sačuva država i sa njom i cijeli jedan narod.
Moglo bi se kazati, tj. oni koji bi željeli dati opravdanje za ovakvo ponašanje, da je bosanskoj patriotskoj politici smanjen manevarski prostor zbog kompleksnog političkog sistema, koji je pun mehanizama blokada, a koje iredentisti znaju da koriste i to čine maksimalno i kojima, k tome, pomažu političke snage koje su deklarativno bosanske, a zapravo ne doprinose stabiliziranju patriotske političke agende. Međutim, otežavajuće okolnosti ne znače i potpuno onemogućavanje djelovanja; bar ne kanalima na koje iredentisti ne mogu uticati. Naravno, radi se o diplomatskoj aktivnosti pojedinaca, kao i gradnji lobističke mreže (posebno u okolnostima kada iredentisti troše milione za lobiranje za svoje ciljeve, a savim bi bilo naivno misliti da svi ovi non paperi nemaju veze i sa lobiranjem!).
Koliko je izgrađena i koliko je uspješna naša lobistička mreža, teško je dati preciznu procjenu. Ako se ocjenjuje iz diplomatsko-političkih poteza koji dolaze od strane tzv. Međunarodne zajednice, odnosno najsnažnijih i najbitnijih njenih članica, onda je ta ocjena baš niska. Uvid u javnu diplomatsku aktivnost pojedinaca bosanske patriotske politike polučuje još nižu ocjenu.
Najupečatljiviji primjer je slučaj novoizabranog predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, Josepha Bidena. Sa bosanske strane ništa nije učinjeno ili bar nije poznato da je učinjeno kako bi se produktivno iskoristila njegova privrženost državi Bosni i Hercegovini, njegovo razumijevanje situacije u Bosni, kao i empatija sa žrtvom Bosne i žrtvama u Bosni u toku agresije na nju. A, ništa se ne podrazumijeva! Narodna izreka kaže: „Dok dijete ne zaplače, majka mu sisu ne daje.“ To što je Biden prijatelj Bosne i Hercegovine ne podrazumijeva da će išta za nas učiniti ako ne budemo od njega direktno tražili konkretnu pomoć. To znači da bosanski političari trebaju biti sami spremni na akciju i sami dati našim prijateljima prijedloge šta treba učiniti za Bosnu. Još jedna izreka kaže: „Ne možeš pomoći onome ko sam sebi ne želi pomoći“. Da bi očekivao pomoć, pomoć moraš direktno tražiti. Da bi je tražio moraš imati spreman plan; mora ti biti jasno šta ti je kao pomoć potrebno i to jasno izložiti. Zbog toga, vanjska politika se treba i mora kreirati u Sarajevu, ali se u njemu ne vodi, već se vodi u Washingtonu, Londonu, Berlinu, Bruxsellesu, Parisu… Na kraju krajeva i u Moskvi.
Diplomatsko prisustvo i aktivnost ne da je nužno na mjesečnom ili sedmičnom nivou, ono je prijeko potrebno na dnevnom nivou. Bosanska patriotska politika se mora naučiti da i sama piše non papere, mnogo non papera, koji će govoriti o načinima kako da se bosanska država učini funkcionalnom, pravno sigurnom, ekonomski stabilnom, politički poželjnim partnerom, pouzdanim partnerom u sferi globalne sigurnosti, a onda te papire, ne slati, nego nositi i objašnjavati prijateljima. Posebno onim moćnim prijateljima, kojima ćemo jasno kazati da s njima želimo strateško partnerstvo i ponuditi im dokaze, odnosno razloge da i oni to žele i stanu iza nas.
Možda da se ponovo vratimo Albancima i naučimo iz njihovog primjera kvalitetnog odabira strateškog partnera i intenzivne diplomatske aktivnosti: oni danas imaju dvije države, a možda dobiju i jednu veliku. Za nas će biti odlično ako sačuvamo ovu jednu i učinimo je stabilnijom i snažnijom, svjesni našeg okruženja. Zato, za nafakom moraš krenuti!
Adnan Ibrahimović rođen je 15. jula 1969. godine u Bratuncu. Doktor je tehničkih nauka iz područja Građevinarstva, smjer Geotehnika, a trenutno radi kao redovni profesor na Rudarsko–geološko–građevinskom fakultetu u Tuzli, UNO Mehanika sa geomehanikom i geotehnika. Objavio je više od 60 naučno-istraživačkih i stručnih članaka u časopisima i na naučnim skupovima, u zemlji i inostranstvu. Učesnik je u preko 40 naučno-istraživačkih domaćih i međunarodnih projekata, kao i stručnih projekata. Predsjednik je Udruženja građana Bosona kao i Heraldičkog društva Bosona Heraldika.
