Piše: Igor Radulović
Datum: 23.01.2022. u 16:55
Kategorija: Kritika političkog uma
Ako bismo latinsku izreku Quidquid id est, timeo Danaos et dona ferentes primijenili na aktuelni politički trenutak u Crnoj Gori, ista bi mogla glasiti: “Ne vjeruj Dritanu ni kad darove nosi.”
Šalu na stranu, iako crnogorska opozicija nedvosmisleno, kao što je uostalom i najavila, na sjednici Skupštine zakazanoj za 4. februar ove godine treba da glasa za nepovjerenje, ili žargonski rečeno pad aktuelne Vlade Crne Gore, čitavoj priči mora se pristupiti sa velikom dozom opreza. Jer, potpuna je nepoznanica na kakvim osnovama bi bila postavljena manjinska Vlada koju predlaže Dritan Abazović. Koji bi bili njeni programski ciljevi? Kakav bi odnos te Vlade bio prema Zakonu o slobodi vjeroispovjesti? Kako bi bio koncipiran Temeljni ugovor sa Srpskom Crkvom koji Abazović najavljuje kao prioritetan posao manjiske Vlade? I navjažnje pitanje u ovom trenutku – kakav bi stav takve Vlade bio u odnosu na projekat “Otvoreni Balkan” pošto se Abazović već izjasnio da podržava tu inicajativu, koja bi, to ne vide jedino totalne političke analfabete i oni koji rade za tuđe interese, Crnu Goru gurnuo u čeljusti dva gladna velikodržavna nacionalizma. I tako trajno sahranio njene šanse, ne samo da uđe u Evropsku uniju, nego i da na duži rok opstane kao nezavisna država.
Mnogi su ljudi sa političke scene, ne samo iz Crne Gore nego i njoj susjednih država, upozoravali Abazovića i rukovodstvo URA-e da su velikoj zabludi, te da mogu napraviti nepopravljivu štetu, ako misle da mogu kontrolisati zahuktali velikosrpski nacionalizam sa svojim insuficijentnim kadrovskim kapacitetima i veoma skromnom podrškom biračkog tijela. Na šta se oni se nažalost, ali može se reći i očekivano, nijesu nimalo obazirali.
Vladimir Božović, novoizabrani rektor Univerziteta Crne Gore, predsjednik je izvršnog odbora Matice srpske u Podgorici . Suosnivač je i siva eminencija radikalnog desničarskog portala In4s koji nerijetko promoviše govor mržnje. Poznat je po svojim proruskim stavovima i kao veliki protivnik i kritičar NATO pakta. Pa je, između ostaloga, znao iznijeti stavove tipa: „Socijalizam i američki filmovi i muzika krivi su što Crnogorci više nijesu većinom proruski Srbi.” O crnogorskom jeziku ima stav da su “posljednjih 20 godina inžinjeri novog identiteta Crne Gore osmislili i novi jezik i ime novog jezika.” Takođe, veliki je poštovalac nelegalne Podgoričke skupštine i pobornik ujednjenja Crne Gore i Srbije.
Kako sad vjerovati ljudima koji su u Skupštini digli ruku za Zakon o slobodi vjeroispovjesti kojim se u vlasništvo crkve druge države predaje više od 50 hiljada kvadratnih metara crnogorske teritorije, kao i neprocjenjivo sakralno i kulturno nasljeđe. Kako vjerovati čovjeku koji je, pored većinskog protivljenja Glavnog odbora Građanskog pokreta na čijem je čelu, podržao upotrebu brutalne sile policije zarad nasilnog ustoličenja Joanikija Mićovića na Cetinju. Kako vjerovati čovjeku koji je izjavio da ga ne interesuju neuralgične tačke crnogorske istorije, prema kojima se ne pokazuje samo odnos prema prošlosti, nego u mnogome i prema njenoj budućnosti. Čovjeku koji je građane koji su bili na patriotskom skupu nazvao “lelekačima po trgovima koji su izašli da štite privatni interes”. Kako se pouzdati u ljude koji su na čelo Univerziteta Crne Gore postavili Vladimira Božovića. Onima koji su dopustili da ruski agenti vršljaju ANB-om, i imaju pristup klasifikovanim podacima. Kako vjerovati ljudima koji su učinili mogućim da najveća državna priznanja dobijaju “djela” u kojima piše da su Crnogorci “nule od ljudi”…
Moglo bi se ovako nabrajti do sjutra, ali suština je da ljudi koji sad predlažu koncept manjinske Vlade svojim dosadašnjim ponašanjem i činjenjem, blago rečeno, ne zaslužuju podršku u “neviđeno”. Pogotovo jer im je praktično istovjetan koncept javno nuđen poslije 30. avgusta, koji su, “uzneseni” pobjedom, glatko i sa prezrenjem odbili, potrošivši nam svima godinu života. Ponešeni sopstvenom “veličinom” nijesu shvatali da je svaki ustupak koji će učiniti velikosrpskom projektu, njega samo još više hraniti i jačati. Ta “neman”, poput kakvog Marvelovog negativca, od svakog ustupka, od svake slabosti pod kojom mu se popusti, samo raste i postaje neutaživija. Iskusio je djelić toga neku noć i sam Abazović, kad su ga ispred Javnog servisa prosrpski demonstranti krajnje ružno i primitivno vrijeđali, govoreći mu “nećete vi šiptari nama komandovati”. Što je sigurno malo koga iznenadilo, jer je bilo samo pitanje trenutka kad će se to desiti. I kad će Abazović u vizuri “srpskog sveta” od heroja postati “izdajnik”, a od “poštenog Albanca” – “šiptar” .
Koji god da je razlog prevagnuo da URA pokrene priču oko uskraćivanja podrške Vladi – unutarpartijski pritisak, takozvani međunarodni factor (čak je i, poslovično naklonjena aktuelnoj Vladi, Trampova ambasadorka u Crnoj Gori izrazila zabrinutost zbog imenovanja sveštenika Crkve Srbije u Upravni odbor Univerziteta CG,) “igre prijestolja” unutar parlamentarne većine, ili je, po mišnjenju nekih ovu “čorbu” skuvao specijalni američki izaslanik za evropska i evroazijska pitnja, Gabriel Escobar, svakako je treba podržati. Jer svaki dan opstanka ovakve Vlade Crnu Goru nemjerljivo skupo košta. Čije negativne posljedice ćemo sigurno osjećati godinama.
Milutin Mićović, brat mitropolita Mitropolije crnogorsko – primorske Crkve Srbije, dobitnik je ovogodišnje najveće državne nagrade za književnost Miroslavljevo jevanđelje, za knjigu “Luče u tami Crne Gore”, u kojoj piše: „A kad Crnogorci isprazne iz sebe svoj duhovni sadržaj, koji drži nacionalno-kulturna matrica srpstvo, postaju – niko, ili nula-ljudi. To je ontološki i matematički tačno, a empirijski vrlo provjerljivo. Nula od čovjeka, nule od ljudi.“ U istoj knjizi Mićović smatra da: „Srbi sad imaju mnogo razloga, s obzirom na najezdu nultih Crnogoraca, da im ne dozvole nošenje crnogorskog imena.“ U istoj knjizi, Mićović piše i sljedeće: „Od Srba su nastajali srpski Muslimani, srpski Hrvati, pa i srpski Albanci. To je i tema ‘Gorskog vijenca’ i ‘Luče’ – otpadništvo od svog porijekla, otpadništvo od istine, otpadništvo od svjetlosti, i pad u bezobrazije, smrtni zaborav i izdajstvo.“
Za jedno im se ipak mora odati priznanje. U svom destruktivnom djelovanju, vladajuća većina je uspjela ukinuti svaki smisao javnog vođenja politike. Što se prenosilo na sve slojeve društva poput koncentričnih krugova izazvanih kamenom bačenim u duboku vodu. Pa je netrpeljivost između suprotstavljenih političkih polova nikad veća, međureligijska distanca nikad izraženija, a tolerancija na najnižoj tački od uvođenja višestranačja. A, koliko juče, stranke aktuelne većine obećavale ne samo smanjenje podjela u društvu, nego maltene njihov potpuni nestanak.
Bilo da smisao posmatrate kao čisto filozofsko pitanje ili ga tumačite sa psihološkog stanovišta, njegovo odsustvo čini da se ljudi ili društvo osjećaju frustrirano, apatično, zabrinuto pa čak i bijesno. Manifestacija njegovog nedostatka kroz pojačanu agresivnost se već prilično osjeća u reakcijama kod pristalica članica vladajuće koalicije. Za to vrijeme opozicione stranke uglavnom tihuju, pogotovo najjača od njih, a manjinske stranke potpisuju memorandume sa dijelovima vlasti. Oglušujući se za sad svi zajedno o sve učestalije zahtjeve procrnogorskih i građanski orjentisanih snaga za potrebom pravljenja jednog velikog, zajedničkog bloka koji bi sačinjavali osim stranaka i nezavisni intelektualci, organizacije, novinari, sportisti… Ukratko sve suverenističke i građanske snage, što, naravno, ne znači da moraju nasupiti u toj formi na izborima.
Možda se radi o smišljenoj strategiji ili pak o stihiji, ne znam. Nadam se da je ovo prvo a bojim se da je durugo. Kako god, sve su prilike da se Crna Gora nalazi pred vanrednim parlamentarnim izborima, ne manje važnim od referenduma 2006. za koje je manje bitno hoće li biti održani na proljeće ili na jesen, ali koji će sudbinski odrediti ne samo ko će vršiti vlast u narednom periodu, nego i hoće li uopšte opstati kao nezavisna država. Hoćemo li biti dostojni potomci onih koji su kroz vjekove davali živote kako bi mi imali priliku živjeti u slobodi i sopstvenoj državi, ili ćemo biti generacija koja je sve to u bescijenje bacila?
Rođen u 08. 05. 1973. u Podgorici. Živi u Kolašin, gdje je zaposlen u Osnovnom sudu.
