Piše: Adnan Pejčinović
Datum: 08.07.2021. u 23:16
Kategorija: Savremeni odjeci
„Ja ću izleć’ pticu / bodljikava oka / gnijezdo ću joj sviti / od trnja i žaoka, / Ptići moje ptice / neće roblje biti / gdje god sviju krila / zemlja će im biti. / Pomiluj me, Lucy.“ (Damir Avdić: „Lucifer“)
Roman „Na krvi ćuprija“, bosanskohercegovačkog rokera Damira Avdića Grahe, vrhunac je njegovog muzičko-književnog izraza. Dodajem u polusloženici atribucije „muzičko“ jer je ovaj tekst vezan za album „Od trnja i žaoka“, jednako vrijedno ostvarenje koje u kombinaciji sa verbalnom dimenzijom (romanom) osvještava bol stradanja bosanskog čovjeka i u ratnom i u postratnom vremenu.
Skoro naturalistički, Avdić govori o mladiću iz Višegrada i njegovom prijatelju iz Tuzle koji traže svoje mjesto pod suncem u društvu moralnog sunovrata. Glavni lik, Abdulah (čije se ime ne spominje u tekstu, ali ga saznajemo iz pjesme „Abdulah“ sa spomenutog albuma) sa svojim mlađim bratom Arifom protjeran je iz Višegrada, u kojem su mu ubili roditelje i sestru i kao dobrovoljac se sa nepunih osamnaest godina prijavljuje u Armiju Republike Bosne i Hercegovine. U jedinici upoznaje Adnana, Tuzlaka, sa kojim sklapa prijateljstvo. Izgubivši vjeru u „vladavinu pravde“, bave se preprodajom droge i postaju žestoki momci u gradu. Na kraju romana Adnana ubijaju tri mladića, tipična predstavnika nove turbo-folk generacije („majmuni“), a Abdulah ga sveti i, ne zbog toga, nego zbog preprodaje droge, završava u zatvoru.
Visok nivo (pod)svijesti o jeziku
Iako svojom strukturom pripada postmodernom književnom izrazu (slaba fabula, fragmentarnost, jezički eksperimenti…), moglo bi se reći da je roman i realističan iz dva razloga.
Prvi je sam jezik. Avdićeve pjesme i romani pisani su tuzlanskim idiomom, pa kvalitet njegovog književnog izraza mogu najbolje razumjeti upravo Tuzlaci. Jezik je, inače, jako oružje Damira Avdića, zbog čega ga se može svrstati među najbolje savremene bosanske pisce. On nikada neće dobiti nagradu „Cum grano salis“, zbog (opravdane ili ne) podjele na kulturu i subkulturu, jer pripada potonjoj. Ne mislim ni da treba ni da je ne treba dobiti, ali stajališta sam da njegova književnost zaslužuje ozbiljnu pažnju.
Naslovna strana romana “Na krvi ćuprija”.
Jer književnost jeste svijest o jeziku, a Avdićeva svijest (ili podsvijest?) o njemu je neosporna. Problem se hoće nametnuti zbog govora Tuzlaka sa margine, na koje je pisac poslovično fokusiran, preopterećenog sočnim psovkama, od kojih ne preza. Što nas vodi drugom razlogu zbog kojeg bih njegovu književnost atribuirao kao realističnu.
Avdić govori o tipovima. Svi njegovi likovi, u pjesmama i romanima, su tipski likovi za ovu ili onu socijalnu grupaciju. „Fakat je ovako kako piše!“ uobičajena je reakcija čitatelja njegovih romana.
Nezahvalno je za svakog pisca, pa i Avdića, govoriti o njegovim intencijama. Pitanje „Šta je pisac htio da kaže?“ postavljaju književne neznalice. Da intencija postoji, svakako je više nego izvjesno, ali da ulazimo u misli i emocije pisca, za književnu komunikaciju je nepotrebno i besmisleno. Jezik (teksta) govori sam za sebe, kreira se po vlastitim pravilima, neovisno, čak, i o autorovim intencijama. Čitatelj odlučuje kako s njim komunicira i šta dobija iz takve komunikacije.
Tipski likovi
Okvirna priča o životu dva prijatelja u romanu je poslužila kao podloga za slikanje ratnog i postratnog društva kroz opise i refleksije na tipične predstavnike različitih socijalnih grupa: vehabije (mudžahedine, islamiste), tuzlanske malograđane, ratne profitere, veterane koji su se našli u finansijskoj nemilosti, novu turbo-folk generaciju… Uglavnom u formi atipičnog dijaloga (često su replike na iskaze lika u romanu, misli, a ne govor pripovjedača / lika) Avdić slika vrijednosne temelje na kojima počiva određena socijalna grupa, a koji su građeni, i nastavljaju da se jačaju okoštalim jezičkim izrazima, tipskim formulacijama, naracijom koja se nesvjesno repetira i postaje ostvarenje krajnjeg cilja kreatora novogovora iz Orwelovog romana „1984“ – „govoriti ne iz glave, nego iz grla“.
Ili kroz Adnana, ili kroz spomenute misli pripovjedača / lika, uglavnom ironične, ogoljava se besmisao novogovora islamista, malograđana, profitera, časnih ljudi kojima je učinjena nepravda. A upravo su te replike u javnosti na neki način zabranjene, budući politički nekorektne. „Običnom“, „malom“ čovjeku je zabranjeno da kaže šta osjeća i šta misli. Ne od državne vlasti, nego od samoprozvanih pravednih misionara, od islamističkih misionara do ljevičarskih „mislilaca“. Upravo su konstrukcije moralističkog nadahnuća ono što priječi „običnog“ insana, pa i onoga na poziciji moći, da iskreno kaže šta osjeća i šta misli.
Ali ne i Adnana, čiji dijalog s mudžahedinima na frontu plijeni nedostatkom otrovnog stida. Slijedi dio u kojem Adnan opisuje šejha, vođu mudžahedina, nakon što ovaj ne odgovara na prosto pitanje:
– Šta je to što nam želiš reći?
Šejh nije rekao ništa. Adnan je odgovorio za njega.
– Želi ti reći da su ti sestru četnici silovali zato što je bila loša muslimanka. I da su je rasporili zato jer je griješila. Puno čovjek griješi sa dvanaest godina.
Boljelo je. Ali bilo je lijepo znati da boli. I da su tu. Sjećanja. Netaknuta.
– Kaže ti da su ti i majku danima držali u kasarni zato što je bila loša muslimanka. I da je Drina odnijela preklanu zato jer Drina odnosi samo loše muslimane.
Čuo sam je kako teče boje koja je lijepa samo na ružama.
– I želi ti reći da su ti oca zapalili zato jer je bio loš musliman.
Tišina.
– Želi ti reći kako nisi drag Allahu je se pozdravljaš na svom jeziku. … Želi ti reći da Allah voli samo probrane. One koji silom selame. Priučene sluge sile i utoke. Mraka i bezdana. One koji Kur’anom vatre prizivaju. Koji lažu. Kradu. Pa abdest uzimaju.
Tišina.
– Želi te naučiti da mrziš Allaha onako kako ga oni mrze. A najbolje se Allah mrzi kad mrziš onoga koji nije kao ti. Jer Allah je u svakome koji nije kao ti. Čeka da vidi koliko ljubavi za drugačijeg imaš. Jer to je najviše što ćeš i njemu dati. Da. Allah čeka tvoju ljubav. A šejh ti kaže da mu vatru daš. Allahu.
Zanimljiv je i dijalog, praktički monolog, jednog Tuzlaka u kafiću u kojem sjedi Abdulah, koji je Tuzlaku „cool“, pa zato neskriveno otkriva averziju spram netuzlaka:
– Ovo je rat seljaka. Oni su nam ga donijeli. Oni su izabrali svoje. Glasali da nas se riješe.
Opustio se. Toliko sam mu bio cool.
– I sada svako sa svojom familijom pravi po državicu. Malu smrdljivu državicu. Nikome potrebnu osim njima. I njihovim seljačićima koji su bez daha dotrčali ostavljajući za sobom prljave selendre sa samo jednom željom. Da ih nikada više ne vide.
A gradić je bio lijep. Imao je lijepe avlije. Naša najljepša. Sestra je s mamom, zimi, stavljala kese preko ruža. Da ne smrznu. Mi nismo htjeli nikud.
Nasuprot vehabijskoj i malograđanskoj dehumaniziranosti, a uprkos sočnim psovkama, duhovitošću se izdvaja „dijalog“ sa ratnim veteranom, patriotom:
– Kažu, jebo ovo treba ići odavde. Pa idi, jebo ti svoju mater u pičku. Idi.
Fakat je bio ljut.
– Al’ kite moje će ić’. … Nema tamo mame da im razvije pitu. Nema mame da im složi maslenjak. Nema, care.
U, kako se ljutio.
– Kite će im Njemica razvuć’ pitu. Kite će im moje Amerikanka složit maslenjak. Reći će, mrš u MacDonalds, jebo ti svoju mater u pičku. Valja glodat’ hamburgere, care moj.
Valja
– A pljuju po državi.
Pljuju.
– A kurcem nisu mrdnuli.
Nisu.
– Drkali su dok sam ja ratov’o, care moj, drkali.
Jesu.
– Znaš kako se drka?
Znao sam.
– Uzmeš kitu u šake i hopa. E, tako su ratovali.
Tako.
…
– Care. Bio si.
Bio sam.
– Vidio si kol’ko je krvi bilo.
Vidio sam.
– I onda dođe ušljo i jebe državi mater.
Dođe. Jebe
– A kad mu pičku razbijem kaže nisam ja to Bosnu.
Nije. Bosnu.
– To ja vlast
To.
…
– Kad mu pičku razbijem onda sam seljak. Papak. Ker.
Seljak. Papak. Ker.
– A kad on državi jebe mater, on je dingospo.
Ovako opisana bosanska stvarnost, koju, kroz tipske predstavnike, kreiraju opisane socijalne grupe, siječe krila nadi da će „sutra biti bolje“. Otuda je jedini izlaz za Abdulaha i Adnana prekid saveza sa “društvenim ugovorom” što dalje korespondira sa, nazovimo ga, novoromantičarskim razočarenjem u čovjeka, kao takvog, u njegovu sposobnost racionalnog promišljanja. Taj nedostatk razuma opisan je kroz poglavlje o Kosmičkoj alijansi koja odlučuje pomoći našoj planeti, kojom vlada „Retardni sklop“. Iako duhovito, nalazim da je slabije mjesto u romanu, zbog semantički providne aluzije na tri dominantne monoteističke religije u svijetu, a čijim sljedbenicima se pripisuje odgovornost za sve nevolje kroz koje prolazi ljudska civilizacija.
Nadogradnja semiotičke mreže
Sam naziv romana, „Na krvi ćuprija“, više je nego jasna aluzija na poznati roman „Na Drini ćuprija“ Ive Andrića. Značenjski, strukturalno, veza između ova dva romana ne postoji. No, sam simbol „ćuprije“ upleten je u semiotičku mrežu koju grade Andrićev roman i naracija velikosrpske ideologije. Transponirajući „ćupriju“ sa „Drine“ na „krv“ Avdić deromantizira samoga Andrića, a indirektno šalje jasan signal o opasnosti književnih / fiktivnih svjetova, ukoliko se recipiraju po nalogu oficijelne (bivše jugoslovenske) kulture. Roman „Na krvi ćuprija“ redefinira, možda je bolje reći, ogoljava semiotičku mrežu nastalu jugokomunističkim inžinjeringom, a u kojoj je jedno od ključnih mjesta pripadalo upravo značenjskom nivou Andrićevog romana. Zato ne vjerujem da pretjerujem ako kažem da je Avdićev doprinos u tom smislu od nacionalnog interesa.
Abdulah / pripovjedač je, kako rekosmo, iz Višegrada, i zbog iskustava koje je proživio i proživljava prihvata pravila džungle u kojoj živi, ali nije dehumaniziran. Naprotiv!
Opozicija sumornoj ratnoj i postratnoj stvarnosti slika je sjećanja na ruže iz bašče u Višegradu, nipošto izražene patetičnim solilokvijima; kratke refleksije na predratni život u svojoj kući, u svome gradu, pojavljuju se kao potpuna suprotnost sumornosti (i egzistencijalnoj i moralnoj), kao neki znak da su toplina, nježnost, čednost, ipak, uprkos svemu, smisao i istina, a život, opisan u romanu, devijacija uzrokovana odsustvom racionalnog i etičnog. Abdulah ne želi da bol prestane, jer ga upravo bol čini čovjekom:
„Volio bih da ruže ostanu. One nose naše prezime. One su nam familija. Dok je njih, avlija će se čut’ po nama. A mi ćemo se vratiti. Tako Arif misli. Al’ Arif je mlad. Tek mu je šesnaest. Meni je osamnaest. Al’ nek’ Arif vjeruje. Lijepo je vjerovati. Ja to znam. Ja ne vjerujem. Od kad smo došli ovamo. Među naše. Naši su nam poput vaši. Zovu nas bagrom i stokom sa sela. A nije selo. Gradić je. I ruže u avlijama. Al’ neka. Nek’ boli. Čovjeka boli. Zbog bola živi. A sestra je iskrvarila da bismo ja i Arif došli ovamo. Kako ikad da se vratim? Ako se vratim zamrzit ću i ruže. Ako zamrzim ruže, neće ostat’ ničeg do boli. A moram umrijeti kao čovjek. Kako bi’ inače sestri na oči. Majci. Ocu.“
Nepatvorena energija koja isijava iz „bosanskog psiha“, artikuliranje emocija nesputano otrovnim stidom i potpuni nedostatak potrebe da se svidi publici, osnovne su značajke Avdićeve umjetnosti, na koju je teško ostati imun. Iako, lično, ne dijelim njegov svjetonazor, koji probija i kroz roman „Na krvi ćuprija“, nisam ostao imun na ovaj tekst.
U konačnici, ideološki okvir u koji bi se mogao pozicionirati Damir Avdić nije ni bitan. Bitno je što je Graha slobodan. A samo slobodni mogu stvarati umjetnost poslije koje nismo isti. „Na krvi ćuprija“ obavezno je štivo za svakoga ko želi dotaći suštinu bosanske boli, onakve kakva stvarno jeste. Osjetiti je treba, kako bi se napravio sljedeći korak – dalo racionalno objašnjenje. Tek u komunikaciji osjećajne i racionalne percepcije bosanske boli, moći ćemo joj dati mjesto koje joj pripada i sa kojeg neće smetati koraku dalje.
Adnan Pejčinović rođen je 7. 12. 1971. godine u Tuzli, gdje je završio Gimnaziju „Meša Selimović“ i diplomirao na Filozofskom fakultetu u Tuzli, Odsjek za bosanski jezik i književnost. Radio je kao novinar u studentskim i lokalnim listovima. Objavio je nekoliko stručnih radova iz historije književnosti i književne kritike. Predaje bosanski jezik i književnost u JU Mješovita srednja škola u Gračanici. Živi u Tuzli.
