Otrovni stid u procjepu između neba i zemlje

Piše: Sanjin Salahović
Datum: 16.03.2020. u 23:43
Kategorija: Kritika političkog uma

Čovjekove misli sastoje se iz tri dimenzije: vizualna, audio-verbalna i kinestetička. Kinestetička dimenzija misli vezana je za tijelo – kretanje i zbivanje u prostoru. U njoj se nalaze osjećanja. Ona su nedjeljiva od tijela i upravo čovjek, osjećajući tijelo, može prepoznati i stvarno stanje svojih osjećanja. Metaforički silazak Isusa sa križa gdje je on u visini između neba i zemlje prostorno predstavljao kariku izmedju božanskoga nebeskoga i ljudi, te njegovo pozemljivanje i poljuđivanje u toku tri faze srednjega vijeka stvara čudnu situaciju odgovornosti koju su ljudi u tom periodu i tražili i osvojili.

Umjetnost kao pojavni oblik kulture ili fina kultura po definiciji prati taj proces u vizualnome, audio-verbalnome i kinestetičkome prostoru čovjekovih misli. Ona ovjekovječuje čovjekove predodžbe o osvojenoj samosvijesti, a kultura odnosa između čovjeka i čovjeka, te čovjeka i prirode, u svojoj rutinskoj svakodnevnici odvaja se od nebeskog idealizma i usmjerava se na stvaranje sposobnosti potrebne stvaranju svakojaka bogatstva na Zemlji.

U ovome kretanju čovjekovih predodžbi i misli od nebeskoga ka zemaljskome dešava se i jedan poremećaj: ideal Nebeske Pravde, po sebi, ima sposobnost proizvodnje virusa perfekcije u ”Windowsu” čovjekove misli; taj virus u čovjeku, koji mora prihvatiti pravila igre carstva zemaljskoga, trajno pali nadu i očekivanja per se, te usljed nekritičkog promišljanja Zemaljskog i Nebeskog (bilo da ih se ćuti kao dvije potpuno odvojene datosti ili kao dva dijela jedne cjeline), s vremena na vrijeme vodi sebe i druge u autodestrukciju.

Moral i moralizam

Zapravo, postoji razlika između morala i moralizma, a njihova differentia specifica je u svijesti o percepciji mogućega u čovjeka. Onoj percepciji koja stvara naše predodžbe, želje i pokreće radnje.

Moral jeste pojam koji pokušava realizirati dobrotu na zemlji, ali on je savršeno svjestan svoje nedorečenosti i manjkavosti. Zbog toga, moral ima svoju teorijsku nauku – etiku. Ona se bavi svakodnevnim poslom promišljanja razlika kvaliteta izmedju dobra i zla te fluidnih procesa na granicama gdje se ova dva fenomena dodiruju i pretapaju. U tom smislu etika priznaje ideal dobroga, ali shvata da ga primarno ne može ostvariti u potpunosti, do li samo raditi na boljitku u zemaljskome domenu. Ona je tako indirektno dualistička nauka koja prihvata postojanje suprotnosti te samim time i nemogućnosti postojanja dobra na zemlji bez njenoga ogledanja u suprotnosti zla.

Moralizam ne poznaje dualizam u ovom pogledu i ovakve granice ne priznaje. Moralizam je zaglavljen u kinestetičkoj dimenziji čovjekove misli u samom osjećaju nekritičke dobrote. Time oni koji ga posjeduju za sebe traže i pravo moralnoga suda ne samo u poslu odjele dobra od zla na Zemlji nego i ultimativnoj vjeri u praktičnu mogućnost pobjede dobra i eliminacije zla. Moralizam je u korijenu svih ”konačnih” rješenja, a moralistički osjećaj dobroga je poseban fenomen nastao kao derivacija neriješene i terapeutski neobrađene traume u čovjeku.

Njegov duboki pokretač je, pak, jedan drugi osjećaj, neželjen proizvod stida, tog civilizacijskoga korektiva u ljudima. Zove se ”otrovni stid”. Pretjerani stid. Onaj koji nije u funkciji dovoljnoj i neophodnoj da ljudi, u procesu realizacije sebe, ne smetaju drugima, nego onaj koji taj isti proces aktivno priječi. Nemogućnost ljudi da realiziraju sebe stavlja ih u dilemu u kojoj moraju izabrati – ili da urade nešto sa otrovnim stidom i promijene ga kako bi sebi mogli vratiti za životnu realizaciju potrebnu snagu i samopouzdanje ili da učine težim život ljudima oko sebe. Spuste ih na svoj ili ispod svoga nivoa i tako se, u novoj usporedbi, osjećaju bolje.

Uravnilovka socijalizma je jedan primjer. Drugi je negativnost ponuđena pod “kritičko” mišljenje gdje takva, umjesto orijentacije u procesu traganja za istinom, biva prepreka napretku. Moralizam je psihosocijalna nesreća, a otrovni stid psihički virus, poremećaj koji je najteže popraviti. On stvara osjećaje bezvrijednosti i nedostojnosti blagodeti i psihe i svijeta te priječi psihoterapiji i sam prilaz problemima i njihovom rješavanju u čovjeku. Otprilike, kao ”super-virus” koji bdije u čovjeku i pazi da virusi i bakterije svih mogućih bolesti slobodno i neometano rade svoj posao.

Ova mala digresija na unutrašnje u čovjeku pomaže mi da pokušam objasniti (super)virus u programu misli čovjeka, virus koji je ostao poslije srednjega vijeka, odnosno nakon što je evropski čovjek vastite predodžbe i očekivanja spustio sa neba na zemlju. Radi se, dakle, o virusu perfekcije u našem zemaljskom Windowsu. Da li je perfekciju neba moguće ostvariti na zemlji?

Naravno, rijetko ko će rizikovati svoju reputaciju racionalnosti i tvrditi da jeste, ali u kinestetičkoj dimenziji čovjekove misli, u osjećajnome registru, u kome je naš intelekt diskretno pohranjen i zastićen od kritičke provjere, pohranjena je drugačija informacija. I ona je tu da dogmatski vjeruje, djeluje i utiče na našu percepciju svijeta. Bilo da čitamo Bibliju, Kur’an ili Marksova djela!?

Prirodna težnja čovjeka za nalaženjem nekad davno izgubljenog mira, pretočena u rajske predodžbe, djeluje kao nevidljiva podloga ili boja koja boji sve njegove misli i očekivanja. Jedan virus koji briše nijansirane razlike izmedju neba i zemlje i stapa ih u jednu predodžbu. On bdije i održava nepromjenjivima naše misli i očekivanja o Zemlji identičnoj Nebu. Te misli su ispunjene predodžbama o mogućnosti ultimativne pravde koja u svakom trenutku za vječnost proizvodi mir, sklad ili raj na zemlji.

Socijalizam, nacionalsocijalizam / fašizam, svetosavlje – ideologije koje zlouptrebljavaju ljubav

U svijetu osjećanja, ovakve predodžbe se mogu reducirati na jedno jedino univerzalno osjećanje ljubavi koje u sebi nosi sve dobre poruke odjednom. Ljubav je rajsko osjećanje koje zbilja liječi nevolje svake negativnosti i ima moć da vlada skladom nad svakolikom raznolikošću, ali ona je u isto vrijeme i osjećanje koje se koristi u proizvodnji otrovnog stida. I kao takva ona može služiti i da se vlada ljudima koji dobrovoljno, u bespomoći da realiziraju sebe, pristaju da budu roblje svakojakom autoritetu.

Najvještiji u proizvodnji otrovnog stida i zloupotrebi ljubavi u ljudima kod nas pokazali su se socijalizam staroga kova (ne socijaldemokracija koju naši ljudi još uvijek probaju apsolvirati i koja je sinonim za fini balans između razuma i osjećanja), nacionalsocijalizam / fašizam i svetosavlje.

Socijalizam kao derivacija pozadinskih priča abrahamskih religija o dobru i zlu, prepisao je religijsku priču i postavio je isključivo na zemaljsku scenu. Zamijenio je samo junake, pa je umjesto Isusa stavio generalno jaku ličnost (Staljin, Tito…) za obožavanje, a umjesto Boga državu. Kapitaliste i bogataše je uzeo za zlo, radništvo i siromahe za dobro te opravdao diktaturu i svima obećao da je isključiva egzistencija samo dobroga (radništva) moguća i na Zemlji. I na kraju, sam pojam ”odlučnoga i teškoga boja” sinonim je za ”sudnji dan”, a komunizam predstavlja milenarističke predodžbe o rajskome životu na zemlji nakon njega.

Ne ulazeći u raspravu o fluidnoj prirodi dobra i zla i kod vlasti i podanika, mogu reći još da je ovaj virus u socijalizmu, insceniranom u Rusiji, potpuno zanijekao međusobnu zavisnost kod suprotnosti koje potencira. Da li bi ičega bilo na ovome svijetu da nema vlastitu suprotnost? Dualna priroda, odnosno jedinstvo suprotnosti u socijalizmu ne postoje. On je svoju dijalektiku u ovom smislu potpuno isključio i kao takav može se razumijevati kao tipičan (pre)nosilac virusa isključivosti, odnosno kreator onog svjetonazora koji je rajski perfekcionizam u mislima ljudi, koji je po sebi sasvim legitiman za monoteiste, greškom pretvorio u iluziju o mogućnosti njegovog ostvarenja na zemlji.

Sa tom apsolutističkom i nerealnom predodžbom o mogućnosti uspostave raja na zemlji, sagorio je socijalizam živote neznanih miliona ljudi, a njegova vatra tinja i danas iako mu svijet u četvrtoj tehnološkoj revoluciji stvara duboko zbunjujući kontekst kvalitativno mijenjajući pojmove koje je sam stvorio u 19. stoljeću.

Nacionalsocijalizam / fašizam je partner socijalizmu u načinu na koji se zloupotrebljava religijska utopijska priča u političkim projektima na zemlji. Stvarno pogonsko gorivo u emocionalnome kinestetičkome registru Nijemaca prve polovine 20. stoljeća bila je kršćanska percepcija vremena u historijskom toku u kome vrijeme ide pravolinijski od rođenja Isusa prema Sudnjem danu. Nacističko preuzimanje vlasti preuzima metaforu rođenja Isusa kao granice novoga doba i novoga vremena. Ideologija nacizma predstavlja sebe kao snagu koja uvodi čovječanstvo u ”novu eru” i ”novi svjetski poredak”, a percepcija Sudnjega dana i njegova eshatologija (gr. eschaton – grčki korijen riječi koji referira na klimaks historije uređen božanskim planom u Sudnjem danu) ili milenarizam (lat. Mille – značenje potiče iz Ivanovog otkrovenja u Novom zavjetu, u kojem se Isusovo tisućljetno carstvo  na Zemlji, nakon Sudnjega dana, opisuje kao uvod u konačnu i ultimativnu pobjedu nad Sotonom).

Milenarizam (ili eschaton) igra presudnu ulogu i u predodžbama o tisućljetnom 4. Reichu i Berlinu – Germaniji kao nasljedniku Rima i prijestonici Zapadne civilizacije, kako se on trebao zvati nakon eventualne pobjede Njemačke u 2. svjetskom ratu. Rajska percepcija 4. Reicha daje sami smisao velikom odricanju i žrtvi Nijemaca u 3. Reichu i 2. svjetskom ratu. Ovdje se jasno preklapaju milenarističke, eshatološke predodžbe u nacionalsocijalizmu kroz rajske predodžbe o 4. Reichu sa istim takvim predodžbama o životu u komunizmu gdje je on sam smisao i cilj odricanja radništva u revoluciji, a postavljen je u perspektivu iza posljednjeg i odlučnog teškog boja – sinonimu Sudnjega dana.

No, na našim prostorima rame uz rame sa socijalizmom u proizvodnji otrovna stida i zloupotrebe ljubavi u svrhe mentalnog porobljavanja ljudi djelovalo je i svetosavlje. Koincidencija nije da su socijalizam i svetosavlje ideologije potekle iz pravoslavnih kultura.  Pravoslavlje ili ortodoksija jeste religija koja je u predodžbama ostala zaglavljena u ranom srednjem vijeku. Ono je ispunjeno osjećanjima kojima zrači ”opasni” Isus u svojoj ulozi disciplinovanja i konsolidacije raspuštenoga evropskoga društva nakon pada Rimskoga Carstva.

Ljubav koju svetosavlje zahtijeva je ultimativna, nekritička, bezuslovna, netjelesna. Ona je izvan dometa ljudskoga promatranja i razmatranja. To potvrđuje i poznati psihoanalitičar, pokojni Vladeta Jerotić, koji je rekao da je, parafraziram, “islam prirodna, a hrišćanstvo neprirodna, odnosno natprirodna religija”, i kao takva nije dostupna provjeri. To nije ljubav koja se poima u priči o Isusu na kraju srednjega vijeka. To nije ona, kroz tri faze evoluirana, sa razumom izbalansirana ljubav koja je u fundamentu civilizacije i kultura demokratije Zapada pronašla svoj put kroz renesansu u modernu.

Sa svojom snagom i ultimativnošću takva ljubav plijeni i šarmira, mira i sigurnosti željna traumatizirana balkanskoga čovjeka. Ljubav je duševni lijek i tražena valuta za ispunjenje svakojakih očekivanja koja čovjek upućuje idealiziranome životu. Jednom prihvaćena, u svojstvu sredstva za anesteziju kritičke misli, ona postaje sredstvo koje daje svakoj vlasti, bilo kolektivnoj ili individualnoj, mogućnost da se koristi sociopatijom te vlada bezuvjetno diskretno, kroz osjećanja, nad mislima pojedinca ili grupe.

Otrovni stid u Bošnjaka prepreka je nužnom stjecanju znanja, mudrosti i strpljenja

Naši ljudi, živeći intenzivnu ideologiju socijalizma u skoro pet decenija prošloga vijeka, izgubili su vezu sa religijom. Ona je proglašena ”opijumom za mase” ismijana kao osnovni stub tradicionalne kulture koju je, tehnologizacije željan socijalizam, učinio objektom teškoga srama u Bošnjaka. No, u želji za ”velikim skokom” koji tehnološki aspekt socijalističkih revolucija u slabo razvijenim zemljama nosi u sebi, socijalisti su također učinili znatnu nevolju humanističkim i društvenim naukama u SFRJ. Čovjek je biće narativa i mora imati pozadinsku priču po kojoj će se nesvjesno voditi i razvijati.

Socijalizam je pokušao biti i sama ta priča, ali nije uspio. Ostao je ipak derivacija priča abrahamskih religija. Insceniran na zemlji pokušao je nemoguće. Nije uspio. Ali jedna bitna posljedica koja je ostala iza njega u našoj tranzicijskoj zbilji danas je ta da naši ljudi, odsječeni od shvatanja religijske priče u humanističkim i društvenim naukama, jednostavno nisu u stanju da spoznaju stvarnost Svijeta poslije pada Berlinskog zida, raspada Jugoslavije i njene socijalističke paradigme misli u kojoj su bili zatvoreni. Ta se nevolja prenosi na generacije i čini veliku nedaću u tranziciji i dan danas skoro tri decenije poslije posljednjeg rata.

Nažalost, iskustvom suživota sa Srbima, bošnjačka kultura je neminovno ušla u interakciju sa socijalizmom i svetosavljem. Dobar dio Bošnjaka je navukao naočale napravljene od njihova materijala i uspio u kur’anskoj priči pronaći fakta koja rezoniraju sa moralizmom ova dva fenomena. Podsjetimo, religija je stub kulturi, a Bošnjaci su dugo živjeli pod srpskom kulturom koja je veoma utjecala na njih. Pitanje danas je koliko ta kultura promišljanja, u povratnom smislu, utiče na samo bošnjačko viđenje i tumačenje islama.

I danas, u Bosni se vodi velika borba u samom shvatanju islama i njegovoj primjeni u svakodnevnici i svakodnevnom promišljanju, razapetom između mudra cjelovita pogleda s jedne i moralističkoga ideološkoga partikularizma, s druge strane. Zato su učenost i mudrost, koji se stiču u infrastrukturi institucionalna obrazovanja i promišljanja islama koju pruža Islamska zajednica Bosne i Hercegovine, od presudne važnosti i za sami opstanak bošnjačke kulture i naroda te bosanske države u kojoj se svijest i podsvijest ljudi i dan danas teško snalaze u okvirima  srpske kulture fundamentirane u starom socijalizmu i svetosavlju.

U odbrani i izgradnji Bosne, institucija Islamske zajednice BiH poseban doprinos daje u kinestetičkoj dimenziji misli Bošnjaka u kojoj se vodi nevidljivi rat za njihove misli i radnje koje mogu odlučiti o opstanku ili propasti naše države. Od političkih preferansi Bošnjaka puno zavisi i sudbina prozapadnjaštva Crne Gore i Kosova, a posebno Bosne i Hercegovine. Mudro promišljanje religijske priče pazi na prostor između obećanja i mogućnosti ostvarivih na nebu i na zemlji i ne obećava više nego može dati ovdje i sada. K tome, ne pada se u zamke ideologijskih obećanja, a lijepi balans između razuma i osjećanja bdije nad dobrim izborima u budućnosti koje treba izvršiti zarad dobra bošnjačkoj kulturi, narodu, bosanskoj naciji, jeziku i državi. Jedan beskrupulozan kulturrat vodi se u osjećanjima kinestetičke misli u Bošnjaka i za odbranu u njemu, barem za sada, potrebno je više od oružja.

Sanjin Salahović rođen je 16. 1. 1965. u Mostaru. Diplomirao je na Univerzitetu u Oslu „BA historiju ideja, mentaliteta i duha“, te studirao „Generalnu psihologiju i problematiku ovisnosti od narkotika“ na Univerzitetu u Bergenu. Od 2008. radi psihoterapiju kao hipnoterapeut u EF „Hypnoterapi Mobilis“ sa posebnim interesom za tretman anksioznosti i depresije uzrokovanih postraumatskim stres sindromom PTSS.