Piše: Sanjin Salahović
Datum: 30.07.2021. u 18:05
Kategorija: Kritika političkog uma
Kultura partijstva ili partikularizma u kojoj se nema osjećaja za cjelinu ili konkretnije nema se ni konsenzus o cjelini, čini težim i posao u izgradnji bosanskog društva. Bošnjaci se ne mogu složiti oko osnovne postavke koja definiše cjelinu, a tiče se načina na koji se konstruiše idejna predodžba o državi Bosni i Hercegovini.
Jedan dio, u slijedu sa shvatanjem izuzetno mudrog Alije Izetbegovića, vidi redoslijed bošnjačka kultura/narod – država pravilnim, a drugi pak vide obrnuto i misle da je fokus na državu sinonim za dobrobit i bošnjačkog naroda.
Prvo je shvatanje odlika konzervativcima i priznaje ulogu religije i tradicije u gradnji pojma kulture. To znači da bošnjačka kultura jeste krovna konstrukcija hrama u kome je islam najvažniji stub. Taj hram ulazi u pregovore sa „hramovima” ostalih kultura u Bosni i Hercegovini, koje počivaju na stubovima svojih religija i pokušava dogovorom stvoriti novi veći hram ili ʺmetakuluturu” bosanstva koja će biti dovoljno široka i velika da u sebi objedini sve, historijski izvana uvedene različitosti. Zato je za ovu opciju, u akordu sa vrijednostima USA, sloboda vjeroispovjesti jedna od osnovnih temeljnih vrijednosti misli o državi kod sljedbenika Alije Izetbegovića.
Kod onih koji se fokusiraju na državu i u njoj vide izvor moći koja proizvodi specifičnost stvarnosti, u njihovom slučaju bosanske (jer sebe zovu prvo Bosancima, a tek onda Bošnjacima), ako ikako, svijest o postojanju kultura osim „bosanske” u BiH je vrlo mala. Oni ne vide Bošnjake, Srbe i Hrvate kao narode koji imaju svoje kulture i smatraju njihovo insistiranje na samorealizaciji „neprijateljskim” činom prema bosanstvu i državi Bosni i Hercegovini.
Ova fotografija sa protesta u Sarajevu, organiziranim protiv mise za žrtve Blajburga, održane prošle godine, postala je viralna. Zanimljiv je tekst na portalu Radio Sarajevo (inače neformalnog medija sarajevske ljevice) kojim je ona propraćena. Citiramo: „A, da Bosna i Hercegovina ima i mlade antifašističke snage, koje se ne libe pokazati otvoreno šta misle o neprijatelju, pokazuje i fotografija našeg reportera Dženana Kriještorca, zabilježena danas, pored Vječne vatre.“ Kao da od 1992. nismo dokazali da ne ljubimo niti jedan oblik totalitarizma i kao da na dnevnom nivou nemamo slobodnu promociju simbola jugokomunističkog totalitarizma u javnosti, pa se ova djevojka tretira kao neko čudo. Izvor: Radio Sarajevo.
U tom smislu kreiraju i politiku, možda i ne shvatajući da je njihov način shvatanja kulture recidiv socijalističke marksističke misli koja socijalizam vidi kao kulturu, a marksizam / lenjinizam kao religiju, pa joj stvarne kulture i njihovi religijski stubovi predstavljaju konkurenciju. Kako bi zatvorili oči pred zbiljom, stubove svojoj “sockulturi” nerijetko traže u kulturno-historijski nedovoljno ispitanim faktima predosmanskog perioda Bosne. Naravno, treba naglastiti da nedovoljna kognitivna i emocionalna veza Bošnjaka sa srednjevjekovnim periodom na neki način otežava sveokupnu percepciju vlastite povijesti. Otuda je hvale vrijedna svaka aktivnost koja osvještava vezu sa našim srednjovjekovljem, ali ne na način da se pozicionira kao nepomrljiva opozicija islamsko-orijentalnom kulturnom nasljeđu.
Pogled na socijalizam kao fenomen koji će stvoriti novu kulturu, koja će stvoriti novog čovjeka, naravno nije prošao historijski i glavni je idejni uzrok njegove propasti. Jer socijalizam je uprkos svom grandioznom apelu na ljude druge polovine 19. i skoro cijelog 20. stoljeća samo ideologija koja je drsko pokušala mijenjati svijet. Nije uspjela, a iza sebe je ostavila pustoš i duhovnu i materijalnu.
Pa ipak, kao nusprodukt globalizacije i jačanja i desne i lijeve krajnosti na političkoj osi, radom filozofa nove ljevice, od kojih je jedan Slavoj Žižek, direktan proizvod odrastanja u socijalizmu Jugoslavije, ulazi ova ideologija u misli ljudi nezadovoljnih neravnomjernom raspodjelom bogatstva u neoliberalizmu. No, šta mi Bošnjaci imamo sa tim? Mi smo mali narod, na jednom malom mjestu koje je nezgodno za život sa nezgodnim susjedima i moramo postavljati prioritirate kako bismo preživjeli. Pozicionirani smo na vjetrometini svjetskih globalnih geostrateških smjernica sa egoističnim susjedima koji ne odustaju od megalomanskih romantičarskih zamisli iz doba nacionalne renesanse 19. i prve polovine 20. stoljeća, iskompleksiranih nezrelim iskustvom egzistencije u kompleksnim multikulturnim carstvima Habzburga i Osmanlija.
„Tradicionalna gradska nošnja Bosne i Hercegovine je nastala u 19. stoljeću. Praznikom su djevojke, obučene u svečane haljine, izlazile na pendžer (prozor), ili na kapiju (dvorišna vrata), dok bi momci šetali sokakom i oprezno se javljali djevojkama u koje bi se zagledali. Ako se i momak svidio djevojci, brzo je nastao razgovor koji je obično počinjao momak, a ako je ovaj bio suviše sramežljiv, otvorenija je djevojka preuzimala inicijativu. Jednom započeto ašikovanje, ako su se mladi međusobno simpatizirali i zavoljeli, nije prekidano bez ozbiljnijeg razloga.“ Foto: Amar Dela Delić, Izvor: ZDICIinfo
Dakle, “kultura (narod) pa država” ili „država pa narod”, pitanje je sad?
Ova dilema podsjeća me na onu staru prosvjetiteljsku anegdotu o dva fratra koja sofistički raspravljaju sa željom da utvrde broj magarećih zuba dok magarac pase pored njih i jednostavno ih mogu prebrojati. Ili dva čovjeka u nevolji na brodu koji raspravljaju o detaljima koji jesu zbilja važni i za brodogradnju i nevolju po sebi, ali ne i za moguće spasenje od baš te nevolje u kojoj su se našli pa im uluda rasprava, pored nesumnjiva dokazivanja vlastitih potencijala, može pomoć da lijepo nadrljaju.
Hiljadu je riječi koje referiraju na saradnju. Treba naći onu koja emocionalno odgovara, a priziva konsenzus i riješiti problem. Kultura / narod pa država ili država pa narod, pitanje je sad?! Ni jedno ni drugo.
Može oboje. „Gdje mornari nisu bijesni, brod im nije usud tijesni.ˮ Tako uvijek biva na kraju kad se prihvati da je kuća u pitanju. Ili brod? Svejedno. Bosna se zove.
Sanjin Salahović rođen je 1965. u Mostaru. Diplomirao je na Univerzitetu u Oslu „BA historiju ideja, mentaliteta i duha“, te studirao „Generalnu psihologiju i problematiku ovisnosti od narkotika“ na Univerzitetu u Bergenu. Od 2008. radi psihoterapiju kao hipnoterapeut u EF „Hypnoterapi Mobilis“ sa posebnim interesom za tretman anksioznosti i depresije uzrokovanih postraumatskim stres sindromom PTSS.
