Piše: Azur Delić
Datum: 22.05.2020. u 22:35
Kategorija: Kritika političkog uma
”Nesuvislost nesuvislosti” naziv je filozofskog djela koje je napisao Ibn Rušd kao kritiku Gazalijevog prigovora filozofima i filozofiji. Potpuno neočekivano, ali Rušdove knjige se sjetim svaki put kada vidim proteste ili skupove jugonostalgičara. Gledajući simbole koje nose i kojima ponosno mašu uvijek mi u glavi bruji riječ nesuvislost. Odnosno, probudi se u meni Rušdova želja da kritikujem kritiku, odnosno želim da problematiziram simbole ”antifašizma” u BiH i sam jugonostalgičarski pogled na stvarnost.
Jasne kulturološke razlike i lakoća diferencijacije u odnosu na Srbiju i Jugoslaviju čini Kosovare pozitivnim u poimanju sadašnjice i nezavistnosti u kojoj žive. (Izvor: dagbladet.no)
Sam prevodilac Rušdovog djela Daniel Bučan kazao je da mu se riječ nesuvislost činila boljom varijantom prevoda arapskog termina tahafut, koji doslovno znači samorazaranje. To je još jedna riječ koje se sjetim gledajući navedene skupove.
Prema istraživanju koje je uradio Gallup jugonostalgija je i danas rasprostranjena u nezavisnim državama koje su nekada bile dio SFRJ. Posebno je prisutna u Srbiji i Bosni i Hercegovini. Srbi jugonostalgiju osjećaju, baš kao i Rusi kada je u pitanju stav o raspadu SSSR, zbog gubitka centralne uloge koju su igrali u nekadašnjim državama.
U Bosni i Hercegovini ona je, pak, prisutna zbog, navodi se u istraživanju, frustracije koju građani osjećaju prema načinu vladanja elite, pa 60% građana smatra da se životni standard pogoršao.
S druge strane vrijedi primijetiti da jugonostalgija nije prisutna na Kosovu, 75% građana smatra da je raspad Jugoslavije bio koristan za njih. Parole i vapaji jugonostalgičara: ”neće proći”, ”ustani Tito vidi šta nam rade…”, ”neće nikad bitp k’o što je bilo” u diskursu su prisutne decenijama.
Riječ je svakako o nostalgiji za prošlim vremenima koju je Fred Davis u svojoj knjizi objasnio ovako: ”nostalgija za prošlim vremenima odgovor je društvenih grupa koje misle da je ugrožen njihov identitet u vrijeme društveno – ekonomskih promjena”. Tako je jugonostalgija bijeg od loše stvarnosti, neprihvatanje civilizacijskog napretka, ali i kriza identiteta.
Problem jugonostalgičara je što ne žele pogledati činjenicama u oči i zauzeti jasan stav u sadašnjosti kojim bi stvari i pojave morali nazvati pravim imenom; čak i sami sebe. Prošlost ne opažaju na osnovu istraživanja historijskih podataka već njenim suprotstavljanjem sadašnjosti: „danas je život tako neizvjestan, mora da je nekada bio izvjestan“.
Nije li Titova raskošna pojava i način života koincidencija ili sinonim prirodnog vitaliteta vlastite mladosti kod obožavaoca perioda SFRJ? Ona se bitno razlikovala od stvarnosti u kojoj je većina živjela, ali je, u očima naših ljudi, ispunjavala predodžbe o uspjehu i blagostanju. Malo dalje na istok, sto dalje od Zapada, estetika je bivala skromnija, ali predodžbe o moći, uspješnosti i sigurnosti, igrale su istu ulogu u izgradnji samopouzdanja dominantno kolektivističkoga slavenstva. (Foto: War History Online)
Također, jedan od razloga jugonostalgije je tendencija ljudi da prošlost gledaju kao ”zlatno doba” i da dane iz mladosti pamte u ljepšem svjetlu. Zato je pisac Milan Kundera jednom zapisao kako je gledao stare novine sa Hitlerom na naslovnici i osjetio nostalgiju. Tada je, ipak, bio mlad.
Globalno gledano vrijedi istaći da danas živimo u puno boljem svijetu nego što je to bio slučaj prije 30 godina, a broj siromašnih je sve manji, dok nikada nisu postojale mogućnosti za razvoj talenta i znanja kakvim danas svjedočimo. S druge strane situacija u BiH u dobroj mjeri je ovakva zbog vjere u stare zablude na polju ekonomije.
Simboli ubistva, a ne bratstva i jedinstva
Sjetimo se samo Protesta za mir u Sarajevu 1992. godine kada su okupljeni građani RBiH mahali zastavama Jugoslavije, nakon čega je Karadžićeva hunta otvorila paljbu. Po građanima su pucali oficiri Jugoslovenske narodne armije, u odijelima JNA, dok su na tenkovima bile istaknute zastave SFRJ. Pod zastavom SFRJ napadnuta je i međunarodno priznata Hrvatska, uništen Vukovar.
Simboli Jugoslavije diskreditirani su do temelja; petokraku je s radošću nosio i Ratko Mladić, general VRS osuđen na doživotnu robiju zbog genocida i etničkog čišćenja u BiH.
No, simbolima se nakon zloupotrebe mijenja značenje. Uzmimo za primjer svastiku – stoljećima je označavala sreću, nakon što je korištena u nacističke svrhe svastika postaje simbol najvećeg zla. (Izvor:24sata.hr)
Također, smatramo da je baš autoritativan način vladanja tokom Jugoslavije, izražen militarizam, te kažnjavanje političkih neistomišljenika bio podloga za ono što će uslijediti 90-ih. Etnička čišćenja i genocid proveli su i osmislili generali odgojeni i izgrađeni u onom sistemu.
Panslavizam kao put do Velike Srbije
Zastava Jugoslavije simbolizuje ujedinjenje južnih Slavena pod vođstvom Komunističke partije. Ideja ujedinjenja južnoslavenskih naroda bila je živa i stoljeće prije.
Prvi Slavenski kongres održan je 1848. godine u Pragu gdje je predložena i zastava sa plavom, bijelom i crvenom bojom, čime one postaju panslavenske boje. Iako je kongres prekinut zbog revolucije, na njemu je proklamovano i pravo naroda na samoodređenje.
Koncept ujedinjenja južnoslavenskih naroda ima u sebi ideju koja se dobro prima na naše tlo: zastupa slobodu naroda od velikih sila, a pogodna je za realizaciju planova brojčano malih naroda koji imaju teritorijalne aspiracije prema susjednim zemljama.
Čeh František Zach, načelnik generalštaba kneževine Srbije od 1876 do 1877, jedan je od zagovornika ideje o ujedinjenju južnoslavenskih naroda, a ovu ideju je preoblikovao Ilija Garašanin u svom „Načertaniju“; ideja Velike Srbije je stupila na scenu i dobila svoj politički program. Već tada je bilo jasno da ideja ujedinjenja južnoslavenskih naroda ima potencijal da postane platforma i prelazna faza do ispunjenja sna o velikoj Srbiji. (Izvor: Wikimedia Commons)
Vidljivo je to bilo i tokom perioda Kraljevine Jugoslavije. Vidljivo je to bilo i tokom raspada SFRJ. Ovu anahronu ideju, očito neuspješnu, i dalje propagiraju politički centri u Srbiji, a živa je itekako i u Bosni i Hercegovini. Zaogrnuta plaštom antifašizma ideja panslavizma ponovo se prima i kod novih generacija, iako je, kao što smo već rekli, u ratovima 90-ih pokazala istinsko lice fašizma. Paradoksalno, iako se u svom govoru jugonostalgičari ”bore” protiv svih nacionalizama sami nisu svjesni da su vođeni idejom romantičarskog nacionalizma.
Ljiljani – simbol državnosti, demokratije, građanske države…
Nostalgija podržava one politike koje su se, prema njihovom subjektivnom mišljenju, dobro pokazale nekada. Nostalgija je opasna jer je nazadna, slijepa je na razvoj i rezultate koje je određena politika dala, te se ne prilagođava savremenosti. Nostalgičari se uglavnom žale, njihova reakcija je emocionalna, racionalno ne sagledavaju društvena kretanja.
Sama riječ nostalgija potiče od grče riječi nostos koja označava povratak i algos koja znači patnja – nostalgijom označavamo žalost zbog nemogućnosti povratka kući. Sve nam to govori da se jugonostalgičari ne osjećaju kao kod kuće. U njima tinja ideja panslavenskog ujedinjenja koja ne može biti plodotvorna za daljnji razvoj državnosti Bosne i Hercegovine.
Za razvoj državnosti značajan je ZAVNOBiH, AVNOJ, a za nezavisnost najznačajniji je referendum 1992. godine kada je Bosna i Hercegovina međunarodno priznata kao nezavisna i suverena država. Njen simbol ljiljan pokazao se tokom rata kao jedini antifašistički znak.
Na današnji dan, 22.05.1992. godine BiH je postala članica Ujedinjenih nacija. Zastava sa ljiljanima se vihorila ispred zgrade UN-a. Tri godine poslije, 09. 05. 1995. godine za Dan pobjede nad fašizmom Bosna i Hercegovina je prvi put u svojoj historiji dobila poziv da učestvuje u vojnoj paradi.(Izvor:radiosarajevo.ba)
Zastava sa ljiljanima vihorila se na paradi za Dan pobjede nad fašizmom jer je simbol antifašizma i jer je Armija RBiH jedina nasljednica i zastupnica antifašističke borbe na ovim prostorima. Neukaljan simbol antifašizma danas je okružen, baš kao i tokom rata, simbolima različitih totalitarizama. Mnogi su građani u priči o antifašizmu podložni staroj kako jugoslovenskoj, a prije svega sovjetskoj mantri koja glasi: antifašizam je komunizam. Na ovoj premisi pravdane su i pravdaju se brojne promašene politike. Tako je čak i Berlinski zid u Istočnoj Njemačkoj nosio naziv Antifašistički zid; slavilo se razdvajanje i izolacija ljudi, pod krinkom antifašizma.
Proslava ”Antifašističkog zaštitnog zida” kako su Berlinski zid zvali u negdašnjoj Njemačkoj demokratskoj republici. (Izvor:gettyimages.dk)
Istinski položaj onih koji zagovaraju građansku, demokratsku, sekularnu Bosnu i Hercegovinu najbolje bi bio objašnjen biblijskim riječima iz Pjesme nad pjesmama: ”Ljiljan među trnjem”. To je ujedno i objašnjenje geopolitičkog položaja BiH. No, dobro je što se maše i drugim zastavama: da su ideologije označene drugim simbolima izvojevale pobjedu, teško da bi sloboda u javnom diskurzu naše zemlje bila na ovom nivou. No, to i jeste razlika između društava i država predanih liberalno-demokratskim načelima i onih koja to nisu.
Na ulicama glavnoga grada naše države imali smo priliku vidjeti kako se slobodno promoviraju simboli ideologija koje nisu priznavale kulturnu i političku autentičnost naše države. Takvi simboli su i dalje aktuelni, a Bosna i Hercegovina je svakim danom stabilnija. Ta činjenica pokazuje veličinu same ideje i države Bosne. A oni koji pak drže do nje, gledaju u budućnost – ljudi smo jer smo sposobni gledati u daleke horizonte i planirati bolju budućnost, radeći predano u sadašnjosti za civilizacijske vrijednosti onoliko koliko možemo. To je za razliku od jalove nostalgije i s psihološke strane mnogo bolje za pojedinca, ali i za društvo. Plodotvornijeg antifašizma od toga, ne vidim.
Azur Delić rođen je 22. 10. 1995. godine. Gimnaziju je završio u Živinicama, a diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Tuzli, Odsjek za žurnalistiku. Tokom studiranja bio je aktivan u nevladinom sektoru, ali i kao predstavnik studenata u Vijeću Odsjeka za žurnalistiku. Učesnik je različitih seminara. Po završetku studija zaposlen je na RTV Slon u informativnoj redakciji. Od 2019. godine dopisnik je Omladinskog programa BHR 1. Trenutno je student II ciklusa studija Odsjeka za žurnalistiku.
