Ljubav islamizma i liberalizma u doba korone (Putin i brat Si “like this”.)

Piše: Adnan Pejčinović
Datum: 08.04.2020. u 14:35
Kategorija: Kritika političkog uma

Ako je išta vrijedno u poststrukturalnom diskurzu, onda je to teorijsko dokazivanje ništavnosti „-izma“ u potrazi za istinom, pa tako i islamizma i liberalizma. I samo zato što sam, vjerujem, pravilno razumio poruke mislilaca koji su „rasredištili središte“ nisam iznenađen pojavom kojoj smo svjedoci ovih dana, a to je ljubav islamizma i liberalizma. O čemu se radi…

Gospod Vrhovni Označitelj

Dokazali su poststrukturalisti, i u pravu su, da je svaki „-izam“ metafizika. Drugim riječima, svaka ideologija ima svog vrhovnog označitelja koji je neupitan. U njega se ne sumnja, on je početak i kraj svakog promišljanja unutar konkretnih ideoloških okvira.

Metodološki ne postoje razlike između ideologija. Svaka od njih ima svog Vrhovnog Označitelja (koji nije Bog): islamizam šerijatsku državu, fašizam i socijalizam državu, liberalizam slobodnog pojedinca, nacionalizam naciju, komunizam besklasno društvo i tako dalje.

No, i poststrukturalizam je ideologija. Za svog vrhovnog označitelja izabrala je relativizam, pojednostavljeno rečeno – „ukinula“ je istinu. Poststrukturalizam je metafizika koja dokazuje da Istina ne postoji ili blaže rečeno, da „svaki pojedinac ima „svoju istinu“. Problem s njim je da u uslovima kada, u nedostatku Boga, zavlada haos retorike, poststrukturalizam postaje teoretska podloga tom istom haosu i pri tom oduzima mišljenju i same alate potrebne promjenama. To, po meni, shvatajući proces spoznaje i mišljenja, predstavlja zao krug.

No, prihvatanje bilo kakvog „-izma“. Lično smatram da je biti ideološki profiliran stvar lijepoga manira u javnoj komunikaciji. Svi smo mi u ovisnosti o odgovorima koje imamo na ontološka pitanja pripadni ovoj ili onoj ideologiji, pa je lijepo to priznati. Prvo samome sebi, a onda i ostalima.

Ali problem nastaje kada život, sa svim svojim predviđenim i nepredviđenim mijenama, poput virusa COVID-19, podredimo ideologiji.

Kako liberali ideološkom dosljednjošću prestaju to biti

Upravo se to dešava među sljedbenicima liberalizma, koji u središte svoga interesovanja stavljaju slobodnog pojedinca i streme državi koja će omogućiti da pojedinac bude što slobodniji u svakom segmentu. Dobra država je za prosječnog liberala (jer postoje lijevi, socijal-liberali, libertarijanci, te krajnje desni anarho-liberali) ona koja organizira samo tri stuba vlasti: sudstvo, vojsku i policiju.

Sve ostalo, stvar je dogovora između slobodnih jedinki ili slobodno organiziranih grupa u državi. Ne postoji vrhunaravno načelo koje diktira uređenje društvenih odnosa. Reguliranje odnosa ne pripada državi, ili nekoj instituciji, posebno ne nadnacionalnoj, nego tržištu na kojem slobodno kolaju proizvodi, usluge i ideje. Opstaje, prema liberalnom načinu razmišljanja, ono što vrijedi i što je stvarno dobro za pojedinca.

A kada je u pitanju baš opstanak, u ovom slučaju opstanak fizičke egzistencije pojedinca, sudeći po izjavama najglasnijih liberala na društvenim mrežama, on je podređen opstanku ekonomije i zakonima koji ne ugrožavaju individualizam.

Pojednostavljeno rečeno, liberali se danas žestoko protive mjerama zabrane kretanja, policijskom satu, naredbama socijalnog distanciranja, posebno reguliranju privrednih aktivnosti koje države sprovode zbog pandemije koronavirusa. Svaka na svoj način. Neke strožije, neke blaže. Svim tim regulacijama ugrožavaju se slobode pojedinca, što je sa aspekta liberalizma svetogrđe.

Liberalna borba za slobodu pojedinca, neovisno o tome da li je živ ili ne

Do sada poznate činjenice koje zvanične institucije imaju o pandemiji, s druge strane, podstiču političare da uvode „mjere zabrane“, jer su one trenutno jedan od najefikasnijih načina za ublažavanje pošasti koja nas je snašla, prije svega jer za COVID-19 još uvijek nemamo lijek. Liberalima to nije važno. Ne libe se, čak, ni zagovarati efekat „kolektivne imunizacije“ koja se postiže „dozvolom“ virusu da se slobodno širi, pobije nekoliko stotina hiljada  ljudi, ali će zato oni koji prežive opstati jer će im imunitet ojačati.

Na taj način, prema nahođenju liberala, posebno sa prostora bivše Jugoslavije (što je znakovito) bit će i „vuk sit i ovce na broju“, odnosno neće se ugroziti slobode pojedinca, a civilizacija će opstati. A ovi što su pomrli? Vjerovatno ih doživljavaju kao kolateralnu štetu.

Zato su se društvene mreže i portali usijali od vriske ideološki dosljednih liberala protiv Države koja uvodi mjere socijalnog distanciranja, zabrane kretanja jer – trpi ekonomija i ugrožavaju se ljudska prava. Principijelno. To što su im ljudski životi ispod ljudskih prava, druga je priča.

Naravno, autistične / ideologizirane reakcije moraju imati svoje pokriće i nalaze ga, a u čemu će drugome do – teoriji zavjere. Najdalje je otišao, što me neprijatno iznenadilo, jedan od najboljih teoretičara liberalizma sa prostora bivše Jugoslavije, Ivan Janković, profesor univerzitetu u SAD (University of Mary)  koji mjere država u pošasti koja nas je snašla vidi u namjeri „klase“ koja može svoj posao raditi iz kuće da se ovakvo stanje održi što duže, jer im je tako lakše.

Takvim viđenjem stvari liberali udaraju na temelje vlastite ideologije, a to je – pojedinac. Odnosno život pojedinca. Jer, namjerno ću biti ironičan, borba za slobodu pojedinca besmislena je ako pojedinac – nije živ.

Islamistička bliskost svetosavskoj paradigmi

Kao i svaki „–izam“ i islamizam ima gotovo rješenje za sve probleme svijeta. Dovoljno je primijeniti šerijat za sve ljude u državi i svi će problemi nestati kao rukom odneseni, što nije ni čudo jer je šerijat utemeljen na Kur’anu, a Kura’n je Božija Riječ, pa vice versa ako je Kur’an Božija Riječ zar nije logično da muslimani moraju imati jedinstven cilj – uspostavljanje šerijatske države.

Ovaj besmisleni ideologem neposredno po ratu pustio je svoje korijenje u misli dijela bosanskih muslimana, koji će se zbog toga prikloniti vehabijskom pokretu. Sreća u nesreći je što je u pitanju manji broj ljudi. Međutim, virus islamizma (kao i svakog „-izma“) koji ima rješenje za sve probleme svijeta i spuštanja Neba na Zemlju, mutirao je u nešto mnogo opasnije.

Među Bošnjacima vehabizam nije uspio, ali jeste ostavio posljedice – bliskost svetosavskoj paradigmi, čija su temeljna obilježja (ako apstrahiramo specifične srpsko-pravoslavne mitove)  sveta borba za nebesku pravdu za sve, bezuslovna ljubav za druge ljude, opravdanost iracionalnih odluka u ime više, metafizičke vrijednosti.

Bliskost islamizma i svetosavlja možemo čitati u narativima o mrskom imperijalnom Zapadu koji tlači muslimanski narod radi finansijskih interesa. Odijum prema Zapadu, kako kod islamista, tako i kod svetosavaca, hrani se negativnim slikanjem Zapadnih kulturno-civilizacijskih vrijednosti koje su, u njihovim ideološkim okvirima, materijalističke, bezbožničke, krajnje nehumane i, naravno, imperijalistički nastrojene.

Islamizmu, kao i svetosavlju, jer se i jedni i drugi pozivaju na Božiju Riječ (jedni na Kur’an, drugi na Bibliju), nije teško koristiti moralizam i njegov otrovni stid, te njime manipulirati ljudima koji traže znanje. Posebno danas, kada je prosječan čovjek u blagom egzistencijalnom grču i neizvijesnosti.

COVID-19 napravio nemoguće – kohabitaciju islamista i liberala

Međutim, za razliku od svetosavlja, islamisti nemaju problem sa kapitalizmom, jer je islam, dat ću si slobodu da ga tako atribuiram, „kapitalistička religija“. Primjera radi, duhovni iskon islamizma, Saudijska Arabija, država je u kojoj nema poreza. Tržište je slobodno, ne postoje nikakve regulacije cijena i tako dalje. Zapadni liberali bi je hodočastili da, s druge strane, ta ista Saudijska Arabija osim ekonomskih ne dozvoljava nikakve druge slobode (koje islam dozvoljava, ali nije tema antislamski ustroj Saudijske Arabije).

S obzirom na to, čudno je kako su se danas liberali i islamisti našli na istoj strani u borbi za – slobodu pojedinca. Motivi nisu isti, naravno, ali je retorika identična.

Kao i svoji ideološki protivnici, po sebi, ipak se slažu da koronavirus nije tako opasan, te da su mjere zabrane ništa drugo do način da država uskrati slobode pojedincu.

Više nego slikovit primjer za takvo što je tekst objavljen na islamističkom / vehabijskom portalu akos.ba (koji je ublažio svoju retoriku nakon što je autoritet, reis-ul-ulema Husein ef. Kavazović, pozatvarao paradžemate i tako otupio oštricu islamizma). Riječ je o tekstu „Ni biološki nego psihički rat“ profesora sa Pravnog fakulteta u Zenici, dr. Ajdina Huseinspahića.

Doktor pravnih nauka prvi liberalni-islamist na svijetu

Za Huseinspahića svjedoci smo „vještački kreirane pandemije straha“, a sve s ciljem ugrožavanja nekoliko „osnovnih prava čovjeka i građanina“. Kao i liberali, Huseinspahić smatra da je „napadnuto dostojanstvo promišljajućeg čovjeka“.

No, za razliku od njih, Huseinspahić će se obrušiti i na „bijelog čovjeka“ i Zapadnu civilizaciju koja „može, a neće“ zaustaviti patnje ljudi u zemljama Azije i Afrike. Tako autor držeći se s liberalima jednom rukom u odbrani Zapadne vrijednosti – slobode pojedinca,  koje nema u zemljama Istoka – drugom rukom šamara taj isti Zapad koji je iskon vrijednosti koju brani.

Na djelu imamo jednu krajnju ideološku nedosljednost, pa i zloupotrebu (protivničke) ideologije, u cilju jačanja antizapadnih narativa.

Neprincipijelnost i nedosljednost, nelogičnost, apsurdi, čak i materijalne greške („piramide sa više vrhova“) osnovne su vrijednosti Huseinspahićevog teksta. Ne čude, s obzirom na njegov ahlaka u javnom prostoru (ne libi se medicinskim rječnikom braniti svoje teze). Nimalo se ne uzbuđuje što vrijeđa inteligenciju „dragom čitaocu“ (koji će na kraju teksta „evoluirati“ u „dragog dječaka“) kojem se obraća svojom intelektualnom nadmenošću, pozicijom sveznajućeg pripovjedača i akademskom nepistojnošću. A najviše islamističko-svetosavskim vrijednostima koje je kao kukavičje jaje pokušao podmenuti.

„Za polumjesec časni i slobodu zlatnu!“

Pod plaštom borbe za ljudska prava, ne na mala, nego na velika vrata, Huseinspahić stereotipima o imperijalizmu liberalno-demokratskih država Zapada i bezdušnosti Zapadnog čovjeka, podvaljuje antizapadni narativ. Glavno oružje je podsjećanje na postojanje Nevidljivog Centra Moći, ona „piramida s više vrhova“ koju spominje. Za postojanje te neimenovane sile, o kojoj govori u ahistoričnom maniru teoretičara zavjere, sile koja nas kontrolira, prati, indoktrinira, koja je odgovorna za naše probleme, Huseinspahić ne navodi niti jedan dokaz.

Helem, i liberali i islamisti, ruku pod ruku protiv su mjera zabrana, oblika regulacije i centralizacije u ovim vanrednim okolnostima za cijelu planetu, sve pod plaštom – zaštite slobode građanina. Islamisti koriste priliku da ogade Zapadne vrijednosti  bosanskom čovjeku koristeći se retoričkim mehanizmima milim i dragim moralizmu i njegovom otrovnom stidu.

Tako to hoda s „-izmima“. Ideološki dosljedni, u ovoj situaciji svojim narativima doprinose svemu, osim olakšavanju situacije u kojoj se nalazimo.

 „Na kraju. Zapamtite!“, otvara nam oči dr. Huseinspahić, „Sloboda nema cijenu, za slobodu se gine, umire, bori, izgara. Žrtve koje je ovo čovječanstvo u prošlosti podnosilo da bi izborile slobodu nikada nijedan virus u budućnosti neće moći prouzrokovati, jer postoji nešto što je uređeno u svakom čovjeku a to je sloboda.“

Sloboda je vakcina za COVID-19! Zato zbijmo redove, za polumjesec časni i slobodu zlatnu!

Adnan Pejčinović rođen je 7. 12. 1971. godine u Tuzli, gdje je završio Gimnaziju „Meša Selimović“ i diplomirao na Filozofskom fakultetu u Tuzli, Odsjek za bosanski jezik i književnost. Radio je kao novinar u studentskim i lokalnim listovima. Objavio je nekoliko stručnih radova iz historije književnosti i književne kritike. Predaje bosanski jezik i književnost u JU Mješovita srednja škola u Gračanici. Živi u Tuzli.