Piše: Benjamin Muminović
Datum: 29.12.2021. u 12:10
Kategorija: Kritika političkog uma
Duga je povijest mađarsko-bosanskih odnosa… I možda je pretjerano reći da racionalniji pristup današnjoj geopolitičkoj situaciji, preciznije rečeno odnosu zvanične Mađarske politike, otjelovljene u liku Viktora Orbana, prema Bosni i Hercegovni zahtjeva vraćanje u srednji vijek. Ipak, nije zgorega sjetiti se da su nam iz te države dolazili krstaški pohodi koji su imali cilj uništenje Crkve bosanske. Orbanova izjava o „problematičnosti integriranja dva misliona muslimana u Evropu“, kao da je zao duh pušten iz boce zatvorene Austro-Ugarskom monarhijom. Nesumnjivo, možemo i tako tumačiti recentnu politiku predsjednika Mađarske. Ipak, ako se vraćamo u povijest, onda se moramo dotaći i perioda kraj 19. i početak 20. stoljeća.
Ako to uradimo, onda se moramo sjetiti još jednog značajnog mađarskog političara, Benjamina Kalaya. Uporedimo li ova dva važna mađarska političara, naći ćemo da se radi o ličnostima koje imaju radikalno različita mišljenja o Bosni i Hercegovini.
Orbanu je problem „integracija dva miliona (bosanskih) muslimana“, a Kalay ne samo da u tome nije vidio problem, nego je imao i rješenje bosanskog pitanja u identitarnom smislu, prije više od cijelog stoljeća, kada je bio njen civilni upravitelj („visoki predstavnik“) u Austro-Ugarskoj monarhiji. Imao je ideju definitvnog rješenja bosanskog pitanja na način stvaranja bosanske nacije, koja je, sa njegovog aspekta, bila odgovor na nacionalna buđenja Srba i Hrvata, za koje je predvidio da bi mogla biti opasni za Bosnu i bosanstvo.
Naravno, govoriti danas o Kallayevom konceptu bosanske nacije, anahrono je. Ali, mišljenja sam, nisu u pravu kritičari koji spremaju kontrargument na afirmativnu priču o Kallayu kao „stranom vladaru“ „tamo nekog stranog carstva“ sa „namjerom uništenja svega muslimanskog.“ Jer, zaigrajmo malo igru „šta bi bilo da je bilo“, i zapitajmo se da li bi povijesni tokovi, ne samo Bosne, nego i Balkana, da je Kallayev plan uspio i da danas imamo polikonfesionalnu bosansku naciju, poput Albanaca, da imamo Bosansku pravoslavnu crkvu, recimo, da kardinal Katoličke crkve u BiH više računa vodi o bosanskim, nego o hrvatskim interesima… Naravno, mogućnosti za takvo što su danas praktično nepostojeće i ne treba žaliti za propalim projektima. Kallaya sam spomenuo samo kao argument, dokaz, kultura iz koje dolazi Orban i nije, baš, „orbanovska“.
Benjamin Kallay (22. 12. 1839. – 13. 7. 1903.) bio je zajednički ministar finansija Austro-Ugarske Monarhije i kao takav upravitelj nad Bosnom i Hercegovinom. Krajem 1899. u budžetskom odboru austrijske delegacije javno je osporio srpski karakter Bosne u etničkom i historijskom pogledu. Na sjednici odbora održanoj 13. decembra on je između ostalog rekao: “Nije ispravno i ne može se historijski dokazati da je Bosna i Hercegovina srpska zemlja“. Odbacivao je optužbe da su imena Bošnjak kao i bosanska nacija izmišljeni: “Ime Bosna javlja se kod Konstantina Porfirogenita. U svim slavo-bosanskim poveljama javlja se samo ime Bosna i ban Bosne. Kada su bosanski kraljevi uzeli titulu srpskih kraljeva nazi¬vali su se Kraljem Bosne, Srblja i Primorja. U svim poveljama javljaju se ove tri oznake. Ja neću da govorim o tome da su druge nacije ovu zemlju i ovaj narod uvijek pod tim imenom poznavale… Ja dakle nije¬sam izmislio bosansko ime i naciju… Ja sam iz historije vidio jedno i jedino vidim od kada sam u Bosni da se naime ova zemlja od kada je nekada bila u procvatu – a nekada je bila u procvatu, vrlo naseljena i pod svojim kraljevima uvijek osjećala kao nešto odvojeno, koja o svojim najužim susjedima nije htjela ništa više da zna nego da ih pokori, ako je bilo moguće.“
Kallayeva ideja je zabilježena u povijesti, kako će se stvari dalje odvijati: šta će se zapravo desiti 25. januara, za kada je najavljen dolazak Orbana u Sarajevo? Dolazi li u glavni grad Bosne i Hercegovine i RS-a da realizira plan finansijske podrške tom entitetu, u iznosu 100 miliona eura? Brojni su srpski političari koji već vide vlastiti svoj udio u tom iznosu. Žalosno je što su spremni prodati obraz za pare (jer pomoć Dodikovom režimu je odmaganje građanima manjeg bh. entiteta).
Kako god, Orbana treba dočekati kao predsjednika Mađarske sa kojom je naša zemlja u diplomatskim odnosima. Ostaje gorak ukus zbog njegove izjave, te izostanka reakcije iz Brisela na nju.
Ipak, muk iz Evropske unije ne treba razumijevati kao podršku Orbanu. Blago rečeno radi se o perifernom političaru za koga visoki evropski zvaničnici imaju više nego negativno mišljenje. Orbanova politika danas je ništa drugo nego mutacija trauma komunizma i krajnje desnog razmišljanja ksenofobičnog karaktera sa elementima neofašizma. Roger Scruton, u knjizi „Mislioci Nove ljevice“ piše da je Orbanova pobjeda u Mađarskoj samo reakcija na buđenje ljevice i reafirmaciju ideja Georga Lukácsa. Čim se „lukácsevština“ (uskrsla zahvaljujući pobjedama Rusa u hirbirdnom ratu protiv Zapada) vrati tamo gdje joj je mjesto, u povijest, Orban će izgubiti vlast.
Orban sa svojim anahronim i destruktivnim idejama u Evropi nije sam, ali svi zajedno čine manjinu u ukupnom evropskom političkom i ideološkom spektru. U najgorem slučaju, od Evropske unije možemo očekvati kontinuitet ničega, što je ipak znatno bolje nego da svjedočimo nekom novom savezništvu vodećih država Unije sa Orbanom.
A Evropska unija je ta koja drži finansijske ključeve Mađarske jer ne zaboravimo kako je Mađarska pristupila samom članstvu. Možda će Orban izvući keca iz rukava, Rusiju. No, to bi mu bio slab adut s obzirom na niz NATO-barikada i do Mađarske i do Bosne i Hercegovine.
U svakom slučaju, orbanovsku politiku ne treba podcijenjivati, bez obzira što ona, sve su prilike, u ovom trenutku nema ni malih izgleda za uspjeh. Niti se obeshrarbriti što zasigurno postoje evropski političari koji blagonaklono gledaju na Orbanovu politiku prema našoj zemlji. Matica destruktivnog djelovanja postoji i ima svoj cilj, ali pristup realizaciji tog cilja može se povremeno mijenjati da čak i ne primijetimo njegovo ostvarivanje putem raznih igrača ili izvođača radova.
Viktor Orban je samo jedan od igrača Istočnog tima, koji može biti zamijenjen nekim drugim. Ko će pobijediti u Zapadno-Istočnom ratu, vrijeme će pokazati. Važno je, pak, imati na umu da je veoma bitno odvojiti personalni karakter bilo kog političara od dominantne ideologije kojoj deklarativno pripada. Pojednostavljeno rečeno, Orbanova politika nije paradigmatična za zapadne geostrateške interese.
A matica je neformalna koalicija Putina i Orbana, te njihovih saveznika, koji u (ne)mogućoj reinkaranaciji ruskog carstva, pod plaštom ruskog ekonomskog interesa, vidi priliku i za ostvarenje nekih svojih ličnih ili ideoloških ciljeva. Ovakav savez, koji je de facto i antibosanski savez, maksimalno i odlično koristi, bolje reći zloupotrebljava mehanizme u institucijama Evropske unije i svih kadrova u njima. Tipični primijeri su Oliver Varhelyi, komesar, za proširenje Evropske unije, koji je osramotio svoju funkciju dogovorom sa Dodikom o posebnoj sjednici NSRS-a, a Peter Stano glasnogvornik Visokog predstavnika za sigurnosnu politiku i vanjske poslove sve to potvrdio ili narodski rečeno aminovao bez bilo kakve osude ili kritike. Moramo se ovdje dotaći i pitanja uloge Johannesa Sattlera šefa, delegacije Evropske unije u Bosni i Hercegovini, koji kao zmija noge krije prethodni angažman u Rusiji, gdje je vjerovatno „stekao“ drugačije mišljenje o prisutnosti ruske politike u regionu.
Ali sve su to diplomate koji su, sportskim žargonom rečeno, loši igrači u zapadnom timu koji uspješno odolijeva psihološkom ataku koji Rusija posljednju deceniju izvršava na građane zapadnog kulturnog kruga. U ovom trenutku, kada smo u pitanju mi u Bosni i Hercegovini, najviše se istakao Vikror Orban. No, treba igrati mudro…
U Sarajevu ga 25. januara treba dočekati da bi posvjedočio državnost Bosne i Hercegovine. Odigrajmo gospodski, pa i mangupski, ako treba. Pokažimo da se radi o sasvim običnom radnom danu u kojem se dočekuje samo jedan od inostranih gostiju pa kakav god on bio. Na kraju krajeva analiza odnosa snaga inkluzivnih i eksluzivnih ideologija u Evropi zasigurno pokazuje da anahrono desničarenje orbanovskog tipa jeste samo kula od karata. Orban i slični njemu samouvjereno je grade, nesvjesni da se one lagano i uruše.
Benjamin Muminović rođen je 17. 2. 1999. u Brčkom. Osnovno i srednjoškolsko obrazovanje završio je u Tuzli. Student je završne godine Pravnog fakulteta u Tuzli.
