Marčelo u akciji: srpskim nacionalizmom protiv nacionalizma

Piše: Adnan Pejčinović
Datum: 23.12.2021. u 16:30
Kategorija: Savremeni odjeci

Dok sam pisao tekst o Marčelovoj novoj pjesmi „JBG“, stigla mi je poruka od bivšeg učenika; ovako je reagirao na moj negativno intoniran facebook status o njoj:

„Poštovanje profesore, hoću samo da se malo uključim za ono o Marčelu. Mislim da ste ga pogrešno protumačili jer pretpostavljam da niste poslušali mnoge njegove pjesme. On je potpuno protiv bilo koje nacije i protiv svega što nas tjera na ubijanje (što je po njemu čak i vjera). Pacifista je do srži i ima dosta pjesama gdje govori kako ništa nije vrijedno jednog života. Čak je pomogao Frenkiju u pjesmi “Pismo Milanu” i ima mali dokumenatarac o toj pjesmi. On je umjetnička duša koja ne priznaje ništa osim čovjeka.  Evo jedna od pjesama u kojoj ismijava neke stavove i principe svoga naroda. Ove pjesme sam se prve sjetio, a ima ih još. A ono za NATO, nema veze da li je njegov narod kriv ili ne, svako od nas bi mrzio nekoga ko te bombarduje iz dana u dan. To Vi znate bolje od mene. On je tad bio samo srednjoškolac kojem neko ruši rodni grad, a on ništa nije bio kriv.“

Prije nego što progovorim o pjesmi megapopularnog finog dječka iz Srbije, Marčela, profesora književnosti i popularnog repera, analizom poruke koju sam dobio detektovat ću elemente vrijednosnog sustava koji mladi ljudi grade na njegovim i sličnim stihovima (ako su stihovi, o tome sam htio, zapravo, pisati, al’ me poruka pomjerila…):

1. Nacija i vjera nas tjeraju na ubijanje.
2. Biti operisan od etno-nacionalnih narativa znači biti „duša koja ne priznaje ništa osim čovjeka“, vice versa zainteresirani za vlastitu, pa i tuđu, kulturu su nezainteresirani za čovjeka, kao takvog.
3. Kolektivna odgovornost naroda, u moralnom smislu, isključena je iz misaonog univerzuma. („Nema veze da li je njegov narod kriv ili ne“.)
4. Visok stepen razumijevanja za kontekst u kojem neko drugi djeluje („svako od nas bi mrzio nekoga ko te bombarduje iz dana u dan“), što je pohvalno, ali je nemoralno ne razumijevati i kontekst zbog kojeg Srbija jeste bila bombardovana. (Malo je, ali ima, Srba koji NATO-bombardovanje Srbije 1999. opravdava, jer su svjesni zašto je do njega došlo. Marčelo nije jedan od njih.)
5. Poželjno je ismijavati vrijednosti kulture kojoj pripadaš. (“Evo jedna od pjesama u kojoj ismijava neke stavove i principe svoga naroda.”)

Iracionalnošću za rahatluk

Suma sumarum: biti nacionalist, biti zainteresiran za stanje naroda kojem pripadaš je nešto krajnje nepoželjno, jer vodi ka ubijanju. Nisu bitni narodi / kulture, bitan je čovjek, kao takav. Kultura je, zapravo, fikcija, a nevažni su i događaji iz prošlosti i njihovo pravilno razumijevanje jer, što bi rekao Draško Stanivuković, „čiča-miča, gotova priča“, bitno je… Šta? Šta je bitno?

Bitno je biti rahat i dobro se zabavljati, a što je nemoguće ukoliko kritički i samokritički procjenjujemo pojave koje nam se sviđaju, koje nam „sjedaju“, koje su „kul“, koje su „pravedne“ – koje nam stvaraju dobra osjećanja kad smo sami sa sobom, otkačeni od zbilje. S druge strane, racionalan pristup pojavama, posebno pripadnima masovnoj kulturi, ukoliko imate ikakav stav, nerijetko dovodi do razočarenja nakon određenih spoznaja. Razočarenje niko ne voli, što je sasvim prirodno, ali je autistično ne uvrštavati ih u jednačine kojima pokušavamo riješiti zagonetke života. (Ako ih fanovi Marčela i ostale mediokritetsko-populističke pop-produkcije uopće i postavljaju.)

Razumljivo mi je, stoga, što mi se bivši učenik obratio. Teško mu je pao moj status, srušio mu je mit. I umjesto da sam shvati da je njegov omiljeni reper, zapravo (mišljenja sam, podsvjesno) igrač velikosrpskog narativa, radije će svog profesora pokušati uvjeriti da nije u pravu i tako sačuvati svijet u kojem neko / nešto (Marčelo) što mu pričinjava zadovoljstvo nije, niti može biti moralno problematičan.

A Marčelova pjesma je nemoralan zbroj riječi, jer riječi koje nabraja niti su stihovi, niti se sve te riječi mogu nazvati pjesmom (al’ nismo na času teorije književnosti, pa ćemo ipak koristiti pojam „pjesma“ za taj „zbroj riječi“).

Disocijacija u funkciji podvaljivanja ideologema

Radi se o jednoj konfuznoj tvorevini, u kojoj se tematiziraju dvije potpuno nespojive stvarnosti:  recentni problemi u srbijanskom društvu i nacionalizam, kao takav, po sebi, za sebe, kako god, samo da se prikaže kao ultimativno zlo, po sebi.

Veza između aktuelnih događaja u Srbiji i nacionalizma, kao univerzalne pojave, ne postoje niti u jednom ozbiljnom narativu, osim velikosrpskom, koji konfuzije te (i ne samo te) vrste vješto plasira u javni prostor i pop-kulturu, time i kroz pjesmu „JBG“ ne bi li, izazivanjem otrovnog stida u odnosu na vlastitu samosvijest, koju nacionalizam prirodno promovira, dodatno otupio kognitivnu oštricu susjeda.

Marčelov otpor Vučiću nije otpor suštinskim anomalijama u srpskoj kulturi, nego jednom političkom režimu koji ugrožava egzistenciju građana Srbije, dok ga ugroženost država i naroda susjednih Srbiji uopće ne zanima. Dapače, on indirektno kaže da srpska kultura nije u problemu, problem su NATO („Nisam za NATO. Dobro pamtim bombe. Nisam druga Srbija. Nisam krug dvojke“) i Albanci koji su rušili crkve (aluzija na paljenje i rušenje crkava na Kosovu 2004. godine). Zato će sa moralnog Olimpa podsjetiti da je on i iznad toga („Nisu svi Albanci takvi.“), ali da nije ni „manji Srbin“ zbog toga. Zapravo, možemo reći da je pjesma „JBG“ srpska nacionalistička pjesma. Angažirana je, ukazuje na anomalije u srbijanskom društvu, ali ne odustaje, kako vidjesmo, od temeljnih vrijednosti kulture kojoj pripada, što jeste odlika nacionalista.

Dva suprotna narativa sa istim ciljem

Ne zaslužuje „JBG“ nikakvu analizu. Racionalna osoba koja nema osjećaj manje vrijednosti spram Srba i / ili ne odbija afirmirati i sudjelovati u vlastitoj kulturi, u njoj će prepoznati opća mjesta u srpskoj naraciji (aktivnoj od dana kada su poraženi na svim vojnim poljima) koja se razvijaju na dva nivoa, ekstremno pozitivnom i ekstremno negativnom.

Na prvom nivou, esktremno pozitivnom, Marčelova pjesma je dobra nacionalistička pjesma. Nastupa kao samosvjestan srpski nacionalist, iskreno zainteresiran za stanje naroda kojem pripada. Vješto, jezikom razumljivim prosječno obrazovanom građaninu, upućuje na pogubnost metaforičnog značenje psovke jebi ga („ne mogu ništa“, „nemoćan sam“). Za srbijansko društvo, odlična pjesma, i kao takva zaslužuje sve pohvale. Lijepo je upućivati na probleme sa kojima se autorov narod nalazi i pozivati na promjene. Ali kakve sve to veze ima sa značenjima koja izlaze iz okvira Srbije, odnosno značenjima naracije na drugom nivou?

Na drugom nivou Marčelo promovira eksplicitne svetosavsko-nacionalističke / jugosocijalističke ideologeme, koje nemaju veze sa problemom Rio Tinta u Srbiji: a) ne mrziti nikoga, znači biti Jugosloven; b) biti pravi Srbin, odnosno ne biti izdajnik srpstva i Srba, znači ne voljeti NATO, c) od svih zala iz prošlosti na prostorima bivše Jugoslavije 1990-ih, najveća su albanska („I nisam vernik, i čak ne volim crkvu / Al’ kad je neko ruši, zaledi mi dušu / Zaledi mi krv svaka slika toga pakla / Al’ nikad ne pomislim da je svaki Albanac takav“), d) posljedično prethodno rečenom, Albanci su neprijateljski narod, ali budimo bolji od njih i shvatimo „da nisu svi takvi“. Lijep, inkluzivan nacionalizam, govorim to bez ironije. Drugi nivo razvoja Marčelove naracije implicitno uključuje susjedne narode koji su zajedno sa srpskim bili podložni uticaju jugosocijalističke ideologije prema kojoj su jugoslovenstvo, antizapadna načela i sposobnost prepoznavanja „zle krvi“ u Albancima, zapravo, pozitivne vrijednosti.

Ta dva nivoa nespojiva su bilo kakvoj logičko-analitičkoj percepciji, osim pripadnoj  velikosrpskom svjetopogledu, koji baštini nasljeđe jugokomunizma. Njegovo centralno mjesto je nesposobnost Srba da budu sami sa sobom; oni moraju biti s drugima koje će tlačiti ili od kojeg će biti tlačeni. Da ostanu sami, u svojoj vjeri, na svojoj zemlji, da sa drugima imaju ravnopravan, komšijski, reciprocitetan odnos, to je, nažalost, za Srbe još uvijek nemoguća misija. Zato srpski autor, kad progovora o isključivo srpskim problemima, ne može da ne spomene i druge narode. (Slikovit je status jednog mog Fb-friends iz Beograda, kojim je propratio pjesmu „JBG“: „Odlična pjesma, govori realno o našim problemima, a i problemima ostalih naroda“.) Marčelo je, dakle, samo prosječan izdanak disociranog dijela srpske kulture, kojoj je potreban, sartreovskim jezikom rečeno, objekt da bi se samouvjerili da su „pakao drugi ljudi“ (Sartre), e kako bi se dao moralni legitimitet velikomisiji srpske kulture, bitno određenoj ideologijom svetosavlja.

Jer ideologija svetosavlja temelji se na pozicioniranju (Srba) nad druge narode, jer su Srbi hristoliki, ”nebeski” narod, dakle nadnacionalan. Kao i Marčelo, koji samoga sebe stavlja ne u, nego baš  nad središte između dva narativna toka i samoga sebe označava kao jedinog i ispravnog svetosavskog vojnika (bez obzira što za sebe kaže da nije vjernik). On, neodređen, nepripadan, iznad svega, po logici stvari, moralna je vertikala, odan vrhunaravnim moralnim načelima, samom Bogu. Zato je prihvatljiv svima, ne samo „ovoj ili onoj naciji“, jer „nije nacionalist“: ne poslušati ga, ne usvojiti njegove vrijednosti znači biti nemoralan. Otuda se u emocionalnom registru njegovih fanova fortificira vrijednost borbe za univerzalne vrijednosti, pa ih na logičko-analitičkoj ravni ne uspijevaju prepoznati kao formu kojom se, zapravo, plasiraju osnovne postavke velikosrpske kulture, nimalo blagonaklonjene suživotu sa ostalim kulturama. Pojednostavljeno rečeno: boriti se protiv nacionalizma u recentnoj političkoj stvarnosti država susjednih Srbiji, ništa je drugo do lopta na volej srpskom nacionalizmu. Jer, Srbi nemaju neriješenih identitarnih pitanja, niko ih ne ugrožava, u njihovoj državi niko im ne pravi probleme (osim sami sebi), dok ostali narodi, Bošnjaci i Crnogorci, prije ostalih, imaju prilično ozbiljne identitarne probleme koje na dnevnom nivou proizvodi politički Beograd.

Marčelo, zato, svjesno pravi salto mortale i u finišu pjesme obrušava se na nacionalizam. Pjesma završava monologom srpskog glumca Igora Đurička koji citira Danila Kiša i njegove stavove o nacionalizmu.

Ako pod pojmom nacionalizam za potrebe ovoga teksta označimo „borbu za pozitivne vrijednosti u jednoj kulturi“, onda lahko dolazimo do zaključka da je srpski nacionalizam pozitivna vrijednost, a nacionalizam drugih naroda je negativna vrijednost jer je – nacionalistička. I taj paradoks je podvaljen kao vrhunaravna moralna vrijednost, prije svega pozicioniranjem njegovog autora (Marčela) na pijedestal nadkulturnog nadčovjeka, kojem se, kako rekosmo, ne može odoljeti.

Zato će u emocionalni registar mladih ljubitelja ovog srpskog repera korijene pustiti otpor prema svakom nacionalizmu, pa i vlastiom, i simpatija prema srpskom nacionalizmu (zbog empatije sa naratorom).

Paradoksalno, jedna sasvim pristojna srpska nacionalistička pjesma ima funkciju da instituciju nacionalizma prikaže u najmračnijem svjetlu. Što reći osim da se Marčelo srpskim nacionalizmom bori protiv nacionalizma drugih naroda, što je nemoralno.

Adnan Pejčinović rođen je 7. 12. 1971. godine u Tuzli, gdje je završio Gimnaziju „Meša Selimović“ i diplomirao na Filozofskom fakultetu u Tuzli, Odsjek za bosanski jezik i književnost. Radio je kao novinar u studentskim i lokalnim listovima. Objavio je nekoliko stručnih radova iz historije književnosti i književne kritike. Predaje bosanski jezik i književnost u JU Mješovita srednja škola u Gračanici. Živi u Tuzli.