Moralizam – najveći neprijatelj bošnjačke i bosanske (meta)kulture

Piše: Sanjin Salahović
Datum: 23.10.2022. u 14:00
Kategorija: Kritika političkog uma

”Allah neće promijeniti stanje jednog naroda sve dok taj narod ne promijeni samoga sebe.” (Prijevod Kur’ana, Er-Raad, 11)

U moralističkom mentalitetu nema sredine i nijansi. S jedne strane čovjek je uvijek kriv i podvrgnut sumnji, a s druge, nekritički postaje predmetom divljenja. Ukoliko, kao predmet divljenja, učini grešku, odmah pada u suprotnost i biva predmet mržnje. Ukoliko kao predmet sumnje ili osude pokazuje pokajanje dopušta mu se egzistencija, ali ”prvobitni grijeh” nikad se ne zaboravlja. Jer moralisti sebe vide najboljima i ne daju blizu. Svoj grijeh ne vide, a tuđi preuveličavaju.

Na prostorima Balkana posebno je teško onima koji su na bilo koji način drugačiji od većine, ”griješnici” svake vrste, ali i došljaci ili useljenici. Bili to pripadnici drugih kultura, nacije, religije, socijalnog statusa – poput seljaka koji dolaze u grad ili jednostavno ljudi različitih navika i preferansi, a ono perfektno ima domicilna populacija.

Moralizam

Moralizam osjeća iritaciju u odsustvu perfektnosti. Njega koriste i ideologije koje ga prodaju – primjera radi, biti: privatnik, desničar, individualist, buržuj, plemić itd. teško je u dominantno socijalistickoj sredini. Moralizam unificira, ne voli pluralizam pa je lako našao spoj upravo sa socijalizmom koji se zalaže za jednopartijstvo i diktaturu, na samom početku proletarijata, a onda birokratije i socijalističke elite. On je, također, našao spoj sa islamskim puritanizmom koji se, baš kao i socijalizam i svetosavlje (pravoslavni moralizam ili puritanizam), zalaže za idealno uređenje života na zemlji. Negira elitu, mašta o perfektnoj pravdi, ukratko vjeruje u mogućnost ”raja na zemlji”. Moralizam ima svoju posebnu paradigmu ”kritičke” misli u kojoj kritikuje osjećajima. On je vječno razočaran čovjekovom manjkavom prirodom i ne može se opustiti u griješnoj stvarnosti prožetoj podjednakim sastojcima i dobra i zla, čistoga i nečistoga u njemu.

Teško je moralizmu izvršiti tranziciju iz socijalizma u socijaldemokraciju. Socijaldemokracija je kompromis između individualizma i kolektivizma, privatnoga i društvenoga, kapitalizma i socijalizma. Socijalizam, po staroj matrici kao što je naša, po sebi je organizovan ideološki moralizam utjelovljen na kontroli ljudi kroz osjećanja otrovna stida. Otrovnim stidom u istu ravan se, fokusom na partikularnost, a previđanjem cjeline, stavaljaju i uistinu nemoralni kao i moralni ljudi zbog greške koju naprave u svom djelovanju. Zato se u moralizmu greške prešućuju, kriju ili prebacuju na druge. Sebe se ne vidi i ne promišlja jer samo tako se može zadržati umišljena perfekcija, a objekt kritike su redovno drugi. Bijes zbog svijeta koji propada pod nasrtajem vlastite negativnosti, koju iritiraju i najmanje greške, usmjerava se na nikada dovoljno dobru vlast.

Veoma teško je pridobiti ljude da počnu promišljati moral i njegovu nauku, etiku. Umjesto toga lakše je nekritički pratiti osjećaj dobrote koji moralizam (budući ukorijenjen u religijskom puritanizmu i upotrijebljen u socijalizmu, koji je također derivacija priče abrahamskih religija) stvara u ljudima i pohranjuje ga u njihovom osjećajnom registru, koji je izvan dometa kritičke misli.

Moralizam je radikalna pojava. Njemu suprotnost na moralnoj osi jeste nemoral. U sredini u centru između ove dvije krajnosti je moral sa njegovom naukom etikom i predstavlja balans između razuma i osjećanja. Civilizacije cvjetaju kada uspijevaju naći taj balans. Naša ga je izgubila i bori se za njega. Cilj tranzicije našega prostora, u ovome najdubljem psihosocijalnom ili filozofskom smislu jeste izaći iz područja moralizma, osvijestiti nedovršenost i neperfektnost čovjekove prirode, izbalansirati individualnost i kolektivizam i zauzeti centar, ”zlatni put”, filozofska sredina između krajnosti. Time se može uzdići i održati emocionalnu inteligenciju koja je produkt spomenutog balansa između razuma i osjećanja.

Postati moralan i racionalno promišljati svoju moralnost kroz nauku zvanu etika, te odbiti neupitno, nekritičko, rekao bih ”nadnaravno” procjenjivanje svijeta iz osjećaja dobrote u nama. Jer, dobrota jednoga insana ne mora neophodno biti i dobrota drugom, a univerzalna dobrota je na kraju, ipak, plod univerzalne empatije između ljudi koji u, a priori empatijskom procesu, spoznaju sebe.

Psihološki uzroci moralizma

Kako nastaje moralizam? Ljudska historija produkt je dvije evolucije. Jedna je biološka, a druga kulturološka. Ove dvije teku paralelno i nalaze se u odnosu interakcije. Biološke mutacije favoriziraju gene i obratno, genetske unose novi kvalitet u kulturu. Trauma je opšta pojava i u fizičkome i psihičkome svijetu čovjeka. Njegova kulturološka egzistencija je ovisna upravo od psihičkoga kvaliteta s kojim on rješava svoju traumu i pojam PTSS (postraumatski stres sindrom) je u biti veoma važan za razumijevanje kulturološkog specifikuma s kojim čovjek gradi svoju predodžbu svijeta i shodnu stvarnost koju u njemu proizvodi.

Mi, ljudi, svi smo podložni traumama. Trauma je prirođena Univerzumu i u svakom trenutku se u njemu dešava nešto nepredviđeno. Tijela se sudaraju, zvijezde i planete nestaju ili se rađaju. Države, narodi, ljudi, nestaju ili se uzdižu, u duhovnim lomovima ili u ratnim apokalipsama. Trebamo li to spomenuti sebi..? Ništa nije garantovano sem promjena.

Tako je i u psihičkome svijetu čovjeka koji je od rođenja prisiljen trpjeti traumu i u kulturi. Premda on teži miru i sigurnosti, ništa mu garantovano nije osim trauma koje ostaju iza neželjenih i neumoljivih promjena. Trauma može biti koncentrisana u trenutku, ali i uvriježena u vremenu u situaciji koju ne možete mijenjati – ako je morate trpjeti bez mogućnosti da utičete na nju, ostavlja svoj trag u duševnome i nakon nekog vremena slijedi ono što zovemo ”stres”. Stres dominira osjećanjima bespovratnoga gubitka mira, srozana samopouzdanja. Ukazuje se u svojstvima anksioznosti, depresije, konfuzije i zabrinutosti za budućnost. Ispunjen je doživljajem disocijacije – beznadne udaljenosti od sebe i egzistencijalnog beznađa u kojoj se osjećamo glumcima koji glume ulogu s kojom se ne mogu poistovjetiti.

Suočen sa postraumatskim osjećanjima nereda i straha u sebi čovjek je primoran odgovoriti. Duga borba za povratak sebi neumoljivo priziva i uzima energiju. Neki ljudi postaju agresivni bilo prema drugim ljudima ili prema sebi – bilo fizički ili u neumlju konzumerizma. Neki odlaze u drugu krajnost i postaju nekritički dobri. U oba primjera agresija je konstanta, samo je način na koji se ona ispoljava drugačiji. U prvom je više individualna i direktna, u drugom ona traži utjehu u moći kolektivizma u kome dobrota postaje valuta vlastite sigurnosti, a agresija se izražava kroz moć dobrote da manipulira i vlada drugima. U ovoj drugoj varijanti suočavanja sa vlastitom traumom u čovjeka, pod uticajem potreba kulture, u želji za regulacijom odnosa među ljudima i smanjenja agresije, nastaju osjećanja otrovnog stida. Ili ti moralizam koji počiva na njima.

Na ovom svijetu koji nikada neće biti perfektan i na kojem možemo biti zadovoljni ako uspijevamo biti malo više dobri nego što som loši, moralizam, sa svojim maksimalističkim predodžbama, postaje izvor i sredstvo psihološkog vladanja nad ljudima. On procjenjuje i ucjenjuje te propisuje sankcije i kažnjava kroz psihu i njena osjećanja. Takvu moć rado uočava licemjerna politika i rado je koristi da vlada u osjećanjima perfidnim autoritarizmom.

Moralizam i eshovanje

Srbija je tradicionalni proizvođač traume na Balkanu. I sama je doživjevši nekad, strah i nemir proizašle iz nje ugradila je u filozofiju života po kojoj se ravna njena kultura čak i u nemilosrdnom kulturratu protiv Bosne i Hercegovine u okviru njenog velikoprojekta. Ali pored toga ona je, koristeći spoznaje metafizike Osmanlija, te dostignuća ruske psihologije i najvještija u zloupotrebi efekata traume bilo u vlastitoj kulturi prema svojim ljudima ili u sklopu kulturkolonijalizacije i vladavine nad malobrojnim narodima s kojima susjeduje ili suživi.

Ona, s jedne strane, efikasno koristi agresiju zarad strašenja, već od ranije, istraumatiziranog stanovništva i održavanja i iskorištavanja postraumatskih simptoma u njemu. S druge strane, efikasno koristi moralizam obećavajući pravdu, mir i blagostanje postraumatskim stresom izluđenom stanovništvu. U odnosu na Bosnu, Hrvatska je prihvatila njene psihološke metode i prati ih, ali manje vješto i uvjerljivo jer je mentalitetsku školu više učila od racionalnoga i moralnoga Zapada. Ovakav psihološki pristup bitna je komponenta eshovanja koje kao pojam generalno opisuje historijski osvajački pohod Srbije i Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu.

Šta je lijek za moralizam?

Kako se oduprijeti moralizmu, a time i kulturkolonijalizmu eshovanja? Za takvo što potrebno je terapeutski odraditi osjećanja otrovnog stida u sebi, pronaći mir i samopouzdanje i početi racionalno poimati osjećanja s kojima moralisti, hinjeći kritičku misao, manipuliraju svijest drugima. To se čini na dva načina: terapijom i meditacijom. Religijska molitva ima u sebi komponente meditacije i po sebi obrađuje otrovan stid. Religiozni ljudi, koji ozbiljno pristupaju molitvi, osvještavaju je i predano se mole, uglavnom savladavaju otrovni stid. Posebno muslimani, koji praktično svaki dan pet puta odvajaju vrijeme da se izdvoje iz uzburkanog ritma, stanu i ”vrate se sebi” na deset-dvadeset minuta, koliko u prosjeku traje islamska molitva. Zbog toga postaju zavidno racionalni, dovoljno emocionalno inteligentni i u konataktu sa sobom da nisu pogodni za manipuliranje.

Jedina politička partija koja je uspjela objediniti bošnjački nacionalni program u cjelokupnoj dimenziji kulturegzistencije Bošnjaka je Stranka demokratske akcije – SDA. Radi se, dakle o ideji koja tretira odjednom i politiku i psihu i potrebu da se intenzivnim radom na sebi stvore osjećanja samopouzdanja i unutrašnje snage u Bošnjacima – učini ih se otpornim na manipulacije prije svega srpskoga, svetosavskoga, moralizma upregnutog u velikoprojekat Srbije na Balkanu.

Problem recidiva socijalističke ideologije

Nažalost, kao posljedica života u jednopartijstvu i diktaturi socijalističke Jugoslavije koja je udaljavala Bošnjake od tradicije, mnogi su se našli na otvorenom polju sa svojim otrovnim stidom. Lahko su ga okrenuli u prezir prema sebi izloženi nesmiljenom kulturnome ratu koji, ponajviše upotrebom moralizma i njegovog otrovnog stida, Srbija stoljeće i pol vodi protiv Bošnjaka s namjerom da im polomi kulturu, obezglavi njihove misli i radnje i domogne se cijele BiH.

Svjetonazor toga dijela Bošnjaka uskraćuje im oblike terapije sadržane u religiji i molitvi, a sami su i slabo zainteresovani za terapiju u zdravstvenom ili alternativnom sektoru, zbog čega rješenja za traume uglavnom traže u konzumerizmu i pretjeranom ideološkom idealizmu. Bilo onoga što im donosi iluziju profanog užitka, sreće na Zemlji ili ideologije koja ih opskrbljava snovima na tu temu. A u isto vrijeme naučeni su da rješenja za svoje vlastito psihičko zdravlje nalaze izvan sebe te da boljitak leži u promjenama sistema, per se. Ta težnja prema idealnome sistemu kakvim se socijalizam predstavlja, uveliko odvlači i fokus i kapacitet misli mnogih Bošnjaka od stvarnih problema njihove psihosocijalne egzistencije na Balkanu. Nevolja je veća time da nedostatak poboljšanja usljed nedostatna razumijevanja i tretmana individualnog problema u sebi, kod njih dodatno proizvodi i akcelerira nezadovoljstvo i agresiju koji se lahko usmjeravaju prema vlastitoj kulturi i njenim institucijama.

Samo je Bog Apsolut

A upravo su ključne institucije Bošnjaka, politička (SDA) i vjerska (Islamska zajednica), te institucije bosanske države, na permanentnom udaru ideologija i velikoprojekata koje vješto koriste moralizam. Nije i ne može biti slučaj što javnost od Bakira Izetbegovića i Islamske zajednice očekuje apsolutnu perfekciju, ne prašta im ni najmanje greške, koje oni, nesumnjivo, kao nesavršena bića, kao i sva ljudska bića, prave u svom djelovanju. Od vodećih bošnjačkih institucija i njenih lidera očekuje se božanska pravednost i savršenost, što i ne treba čuditi, jer još uvijek, kao društvo, nismo mentalno oslobođeni socijaliste pohranjenog u našem emocionalnom registru.

Naime, moralistička percepcija svijeta kod nas, podsjetimo, bazirana je u nekritičkoj odanosti socijalizmu, kao ideologiji za koju se vjeruje da može spustiti raj na zemlju. Zato socijalizam, kao jedna od ideologija totalitarizma, podrazumijeva da su institucije kroz koje se on samoostvaruje (Vođa, Partija, zbor radnika), savršene, bezgriješne, apsolutno dobre. A njegovi sljedbenici, odbijajući pogledati širom otvorenih očiju da one, te institucije, nisu takve, prešućuju njegove greške, što zbog straha od promjene paradigme na kojoj počivaju, što zbog realnog straha za egzistenciju od represivnog aparata i svojih suboraca koji prate svaku totalitarnu ideologiju kakva je i socijalizam.

Otuda mogu reći da će Bošnjacima i Bosni svanuti bolji dani ako se, na individualnom planu, suoče sami sa sobom te i na njemu, a i na onom kolektivnom, oslobode otrovnog stida kojim ih je opteretio jugosocijalizam.

Sanjin Salahović rođen je 1965. u Mostaru. Diplomirao je na Univerzitetu u Oslu „BA historiju ideja, mentaliteta i duha“, te studirao „Generalnu psihologiju i problematiku ovisnosti od narkotika“ na Univerzitetu u Bergenu. Od 2008. radi psihoterapiju kao hipnoterapeut u EF „Hypnoterapi Mobilis“ sa posebnim interesom za tretman anksioznosti i depresije uzrokovanih postraumatskim stres sindromom PTSS.