Piše: Sanjin Salahović
Datum: 19.11.2021. u 16:00
Kategorija: Kritika političkog uma
Genijalni ruskosrpski plan bio je „mostarizirati” cijelu Bosnu, te hraneći antihrvatski sentiment okrenuti fokus sa velikosrpstva i usmjeriti ga protiv NATO-saveza i vesternizacije Bosne i Hercegovine.
Antihrvatskog sentimenta u Mostaru nije falilo ni prije rata, a kamo li poslije sukoba između Armije R BiH i HVO u ovom gradu. U tom poslu velikoprojekat je potpuno izbrisao sjećanje Mostaraca na prvi dio rata protiv JNA i velikosrba u njihovom gradu. Naslanjao se na ruski propagandni tok protiv Zapada i u njemu dodavao specifičnosti s kojim se obrađivala misao prosječnoga Mostarca, a potom i Bošnjaka / Bosanca. U njemu je bila zaposlena i Srpska pravoslavna crkva koja je, nakon što je srbizirala mentalitet po Istočnoj Hercegovini, izgradila tijesne odnose sa urbanim Bošnjacima u Mostaru, tom, za Srbiju i Rusiju, strateškom gradu u dolini Neretve u zaleđu Jadrana.
Kulturoški velikoprojekat je uposlio i obične ljude bilo u zemlji ili inostranstvu koji su, posebno na facebooku, producirali veliku količinu jugonostalgičnog materijala s kojim se tradicionalno hrani spomenuti antihrvatski sentiment. Stare priče o uništenju Jugoslavije od strane Zapada, te priče o podlim rabotama hrvatske i bošnjačke emigracije u njeno doba dobile su na zamahu, pa su i mladi Bošnjaci u gradu, što je nevjerovatno, gajili su, uprkos dugoj vremenskoj distanci, slične glupave predodžbe o svijetu i životu kakve smo imali mi u mladosti sedamdesetih godina u Jugoslaviji.
Uloga litija u političkom životu Crne Gore pred izbore u avgustu 2020 god. u odnosu na crnogorstvo i zapadnu orijentaciju te zemlje, danas je poznata. Mostar je jedini grad u Bosni i Hercegovini koji je podržao tamošnje procese vlastitim litijama. (Foto: Srbija Danas)
Gledajući poteze američke administracije, rekao bih da ovaj posao nije uspio. Pravilno su procijenili ovu geostratešku prijetnju s kojom su Rusi sa Srbima, koristeći antihrvatski sentiment, krenuli mijenjati mentalitet Bošnjaka u smijeru protivljenja Zapadu. I još ranije su procijenili da je rješenje mostarskog problema zajedno sa ponovnim uspostavljanjem demokratskih procesa u tom gradu prvi korak ka rješenju problema u cijeloj Bosni. Danas oni nastavljaju taj posao i za sada, vrlo promišljeno, zajedno sa relevantnim bošnjačkim političkim i kulturološkim institucijama, rade na tome da uspostave funkcionalnost u Federaciji.
Washingtonski sporazum bio je osnova saveza bošnjačkih / bosanskih i hrvatskih snaga u Bosni i sa onima u Republici Hrvatskoj i kao takav stvorio je vojni kapacitet da se krene u slom srpske vojne moći u Bosni i Hercegovini. U kratkom vremenu srpska vojska je bila pred slomom, a zamalo je oslobođena i Banja Luka, simbol srpskog secesionizna. Isti taj savez Amerika želi uspostaviti ponovo sad, a on je garancija i uspostavi, u budućnosti, pitome politike Srbije u Bosni. Tom savezu, potkovanom s NATO, Srbija ne može parirati lahko. Zato Amerikanci rade logičkim redoslijedom. Od Mostara, preko Federacije do rješenja cijele Bosne i Hercegovine. U zagradi, to znači ponavljanje, ili obnavljanje vojnog plana iz 1995. godine, no ovog puta u diplomatskom, političkom ili uopšte, kulturološkom pogledu, dakle okviru u kojem Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini gradi „silu“ koja može prisiliti Srbe ponovo na „novi Dayton“.
Zbilja, velikosrbi su, negdje u zadnjih deceniju i pol, otprilike malo nakon što je to uradila Rusija spram Zapada, ponovo u stanju pobune. Umjesto na ceste, obaraju balvane u politici i institucijama i napadaju sve što može jačati državnost Bosne i Hercegovine i ekonomiju Federacije. U biti, oni vode kulturološki rat. Umjesto oružja, koriste svoje ljude kojima upravljaju po potrebi kao stratezi. Usmjeravaju ih da, na svojim pozicijama u politici ili svakodevnom životu, čine ono što je oportuno velikoprojektu ili im je „zapovijeđeno“ s vrha u skladu sa njihovom znanom proklamacijom 4S – samo sloga srbina spašava.
„Gospodine generale, dobro došli. Čekali smo vas dugo, ali napokon smo se sreli.” Tim je riječima Atif Dudaković, komandant 5. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine, na mostu na rijeci Korani u Tržačkim Raštelama dočekao zapovjednika 1. gardijske brigade, general-bojnika Marijana Marekovića i pružio mu ruku 6. avgusta 1995., čije su jedinice u koordinaciji sa jedinicama 5. korupusa, deblokirale Bihać. (Izvor: Večernji list)
Bosanske snage, sa zaleđem u svojim saveznicima, vodile su tešku borbu sa tom kulturološkom slogom podređenoj izuzetnoj organizaciji, prisili i njenim stratezima koji se nalaze u srpskoj akademiji, politici, vojsci, policiji i uopšte dubokoj (ne)kulturi trenutka u kome se Srbija i Srbi, na koje ona polaže pravo, nalaze. I kako se čini, ulazimo u posebnu fazu tog ponovo razbuktalog rata. Ukoliko međunarodna geostrateška situacija održi mirovni „status quo“ i ne dođe do većeg konflikta između Zapada i Rusije, te Rusija ne pozove otvoreno na ustanak svoje saveznike na Balkanu, kako je to učinila 1941. godine., velike su šanse da ovaj kulturološki rat, uz pomoć diplomatije i vojne i ekonomske prijetnje civilizacije Zapada, velikoprojekat izgubi. Time bi bio prisiljen prihvatiti novu, skromniju poziciju Srbije kao kontinentalne zemlje u sklopu civilizacije Zapada, bez posebnih privilegija koje je imala u doba jugoslavenskog „vakuuma“ u odnosima velikih sila na Balkanu.
Po ko zna koji put, sudbina Bosne vezana je i za sudbinu svijeta. I obratno, svijet i njegov mir, ogledaju se na njenom malom prostoru. I dva prsta prekrstena za sreću, čuvaju nadu da ćemo proći bez nereda i napokon zaploviti mirnim vodama civilizacije Zapada, zaštićeni NATO-savezom. Sa našim poslovima i usmjerenošću ka Evropskoj uniji, gdje sada uglavnom izvozimo, za koju radimo, gdje radimo, počesto školujemo djecu i uglavnom, direktno ili indirektno, zarađujemo kruh nasušni, učimo tehnologiju i ko zna šta još. Sretno. Mostar, Federacija, Bosna i Hercegovina….
Sanjin Salahović rođen je 1965. u Mostaru. Diplomirao je na Univerzitetu u Oslu „BA historiju ideja, mentaliteta i duha“, te studirao „Generalnu psihologiju i problematiku ovisnosti od narkotika“ na Univerzitetu u Bergenu. Od 2008. radi psihoterapiju kao hipnoterapeut u EF „Hypnoterapi Mobilis“ sa posebnim interesom za tretman anksioznosti i depresije uzrokovanih postraumatskim stres sindromom PTSS.
