Napuštaju li Albanci savez sa Crnogorcima

Piše: Adnan Pejčinović
Datum: 17.07.2022. u 14:00
Kategorija: Kritika političkog uma

U svom misaonom univerzumu, Bošnjaci nisu davali, nažalost i danas ne daju, mjesto koje s pravom pripada pojavi za koju je precizan označitelj “nacionalni interes”. Da jesu, jasno bi im bilo da je srpski nacionalni interes osvajanje cijele, ili makar pola Bosne i Hercegovine, pa zasigurno ‘80-ih godina prošlog stoljeća ne bi tako lako osuđivali “albansku iredentu”, ne bi HDZ-u psovali mater ustašku i puške bi, u najgorem slučaju, uzeli nakon Miloševićevog govora na Gazimestanu, a ne tek nakon što su pale prve granate na bh. gradove i krenule prve kolone prognanika iz područja istočne Bosne, Zvornika, Bijeljine, Foče… Da su Crnogorci operirali pojmom “nacionalni interes”, ne bi srbovali i participirali u agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu sa Srbima, koji im danas spremaju eksplicitan kulturocid, a kad bi im se ukazala prilika zasigurno i genocid.

Kako i Bosna i Hercegovina i Crna Gora idu ka Evropskoj uniji, zvanična politika i mediji više operiraju pojmovima imanentnim nadnacionalnim, a ne nacionalnim vrijednostima. Međutim, postoje nacionalni i postoje nadnacionalni interesi. Nadnacionalni interesi na Zapadu su artikulirani kroz Evropsku uniju i NATO, što ne znači da članice i jedne i druge unije nemaju specifične nacionalne interese unutar tih unija ili van njih. Nerijetko, partikularni/nacionalni interesi nisu u suglasju sa zajedničkim/nadnacionalnim interesima, pri čemu je potonje preciznije imenovali kao vrijednosti.

Podsjetimo se, temeljne zapadne vrijednosti su vladavina prava, individualne slobode, sekularna država i slobodno (bolje reći što je moguće više slobodno) tržište. Međutim, ostvarenje specifičnih nacionalnih interesa može ugroziti vrijednosti na koje je svoj potpis stavila određena nacija.

Najbolji primjer za takvo što je odnos bivše njemačke kancelarke Angele Merkel prema Rusiji, a zbog ostvarenja partikularnih/njemačkih interesa – jeftinije cijene gasa. Moćna Njemačka je, kako bi njeni građani imali jeftiniji gas, svojom politikom praktično širom otvorila vrata Rusiji da djeluje po Evropskoj uniji, a preko Srbije i po zapadanom Balkanu. Time je dovela u opasnost zapadne vrijednosti, koje i sama baštini. 

No, takve pojave nas ne trebaju čuditi. Nacionalni, a ne nadnacionalni interesi su vječni, ideologije, politike, politički i vojni savezi samo sredstva njihovog ostvarenja. Stabilnost i ekonomski prosperitet zemalja članica EU i NATO logična su posljedica usaglašavanja specifičnih interesa na osnovama zajedničkih vrijednosti. Ali, određena nacija će odustati od zajedničkih vrijednosti onoga trenutka kada procijeni da one nisu u skladu sa njenim partikularnim interesima. Prosto rečeno, prije će se raspasti nadnacionalna unija (EU) nego “nacionalna unija”, odnosno nacija.

Nažalost, ova vrlo jednostavna logika teško se prihvata na dijelovima zapadnog Balkana, gdje se sam pojam “nacionalni interes” dočekuje na nož u javnom prostoru, a najviše bošnjačkom/bosanskohercegovačkom i crnogorskom. Narativno je stigmatiziran i malo treba novinarima i publicistima da sam pojam “nacionalni interes” imenuju kao “fašizam”, a što ide na ruku onim nacijama koje nemaju problem sa spomenutom sintagmom, srpskoj i albanskoj, prije svih. Srpski i albanski novinari, analitičari, umjetnici, akademci nemaju problem sa pojmom “nacionalni interes” što otvara prostor njihovim političarima da se lakše bore za njih.

Slikovitom primjeru u vezi s tim nedavno smo svjedočili u Crnoj Gori, kroz polemiku crnogorskog književnika Milorada Mija Popovića, i predsjednika Albanske nacionalne partije i gradonačelnika Albancima mahom naseljenog grada Tuzi, na samoj granici Albanije i Crne Gore, Nika Gjeloshaja. Da bismo prišli suštinskoj važnosti te polemike, podsjetimo kratko na uzroke ozbiljne političke nestabilnosti u toj članici NATO-saveza, praktično zaštitnicom dijela obale Jadranskog mora od ruskog prodora.

Javnosti su, manje-više, poznati uzroci političke nestabilnosti u Crnoj Gori. Klasična kulturno-politička agresija Srbije na “voćku čudnovatu” aktivno traje godinama. Kulminacija krize je nastala kada je, na krilima litija, formirana klero-šovinistička Vlada, ali, i to je najvažnije za ovu priču, uz nesebičnu pomoć GP URA, odnosno Dritana Abazovića. Ta Vlada, u kojoj je Abazović bio zamjenik premijera, imala je žestoke oponente u DPS-u, SDP-u, SD-u, ali i manjinskim strankama, Bošnjačke stranke i Albanske alternative, sa Nikom Gjeloshajem na čelu. Poslije Belvederskih protesta 5. septembra ove godine, formirana je nova, manjinska Vlada, sa Dritanom Abazovićem na čelu, u koju su osim DPS-a ušle sve opozicione partije, uključujući i manjinske. Abazović, sa novom Vladom, kreće u procest podrške otvorenom Balkanu i potpisivanju tzv. Temeljnog ugovora između Srpske pravoslavne crkve i Vlade Crne Gore kojim se, de jure, milenijsko kulturno nasljeđe Crne Gore, i simboličko i materijalno, doslovno daje Srpskoj crkvi. I jedno i drugo naišlo je na žestok otpor crnogorskih suverenista, ovo drugo posebno.

Međutim, novi potresi na crnogorskoj političkoj sceni otvoreni su mogućnošću pogoršanja crnogorsko-albanskih odnosa. Lider Albankse alternative, Nik Gjeloshaj, dojučerašnji žestok oponent Dritanu Abazoviću danas mu daje podršku kada je u pitanju tzv. Temeljni ugovor i otvoreni Balkan. Ako tome dodamo čestitku koju je Albin Kurti uputio Abazoviću kada je ovaj zasjeo u premijersku fotelju, odanost Edija Rame ideji otvorenog Balkana, primijetnu aktivnost Albanaca koji na društvenim mrežama objavljuju fotografije i mape “historijskog albanskog prostora koji je danas Crna Gora”, teško je oteti se dojmu da su to signali koji najavljuju mogućnost izlaska Albanaca iz saveza sa nacionalnim Crnogorcima. Imamo li na djelu velikosrpsko-velikoalbanski savez, na koji je, kao potencijalnu opasnost ukazao Milorad Mijo Popović još u svojoj knjizi “Zbilje i prividi”? (Vrlo jezgrovito o planovima velikonacionalista na zapadnom Balkanu, Popović je govorio u emisiji “Knjiški ljudi”; posebnu pažnju obratiti na dio od 33:12)

Bosanskoj javnosti je malo poznato da Crnogorci i Albanci imaju historijski dobre odnose, još iz vremena dinastije Crnojevića (XV st.), da je Crna Gora pružila utočište desetinama hiljada Albanaca sa Kosova koje su Srbi protjerali prije NATO-udara 1999., da su Albanci (zajedno sa Bošnjacima) stali uz bok Crnogorcima i izglasali nezavisnost Crne Gore, a u konačnici bili oštri protivnici Krivokapićeve Vlade, zajedno sa Bošnjacima i Crnogorcima.

Zbog toga je Gjeloshajeva podrška Abazoviću da potpiše tzv. Temeljni ugovor iznenadila crnogorsku javnost, ali ne i onaj njen dio koji je, slobodno možemo reći, nacionalno osviješten, kojem nije problematičan pojam “nacionalni interes”. Ta manjina je institucionalno organizirana kroz Crnogorsko društvo nezavisnih književnika (CDNK) čija je jedna od centralnih ličnosti Milorad Popović. U tekstu kojim se CDNK oglasio povodom mogućnosti potpisivanje tzv. Temeljnog ugovora Crkve Srbije i Crne Gore, koji s pravom atribuiraju kao “imperijalni akt”, između ostalog piše:

“U kompleksnoj operaciji zatiranja crnogorske nacije, konačno i države Crne Gore – koju smatraju slučajnom i neodrživom – velikosrpski ideolozi pronašli su i nove saveznike: političke predstavnike albanske nacije nad kojom su decenijama sprovodili brutalni etnički, tačnije rasistički inženjering. … O tome da su velikosrpski i velikoalbanski nacionalisti etnički i teritorijalno podijelili Crnu Goru na interesne sfere svjedoči i akciono jedinstvo njihovih prvaka u otimanju crnogorskih kulturno-istorjskih spomenika. Jer, nezabilježena je bestidnost i cinizam da o sudbini crnogorske duhovne baštine, ne samo crkava i manastira nego i seoskih grobalja, u mjestima gdje prije 1918. nikad nije kročio državljanin Srbije, zajedno s Aleksandrom Vučićem, Porfirijem, Jokovićem i comp. odlučuju Dritan Abazović i Fatmir Đeka. Ovi politički predstavnici Albanaca u Crnoj Gori, danas podstiču – ili se prave nevješti – progon nacionalnih Crnogoraca, koji je umnogome sličan diskriminaciji Albanaca devedesetih godina.”

Na ovaj tekst na svom zvaničnom Facebook-profilu, dosljedno pravilima rada srpske retoričke mašinerije, reagirao je Nik Gjeloshaj, optužujući Milorada Popovića za ni manje ni više nego fašizam, upisujući u tekst CDNK značenja kojih nema. Optužiti spomenutog književnika za fašizam moguće je samo ako se slijedi socijalističko-srpska narativna matrice, jer je riječ o intelektualcu koji se u mjeri u kojoj se bori za crnogorski nacionalni interes bori i za prava manjinskih naroda. Nije ostao dužan Gjeloshaju i uzvrtaio mu je tekstom znakovitog naslovom “Nik Gjeloshaj je srpski Kadirov”.

Ova polemika, koja se detaljnije može propratiti na crnogorskim portalima, samo je vrh sante leda za političke igre i igrice koje u našoj javnosti, jednostavno, nemaju dovoljno prostora za analizu. A trebale bi imati. Jer, bez obzira što je zvanična politika Albanaca, i u Albaniji i na Kosovu, nesumnjivo usmjerena ka Zapadu, ne treba zatvarati oči pred činjenicom da postoje strukture u albanskom nacionalnom korpusu koje bi iskoristile priliku, ako bi im se ukazala, za crtanje novih granica, granica velike Albanije. Saveznika za takvo što, definitivno imaju u Srbiji. Bivši neprijatelji mogu postati politički saveznici. Ako su Njemačka i Francuska mogle naći “zajedničku”, zašto to ne bi mogle Srbija i Albanija i Kosovo.

Crtanje novih granica na zapadnom Balkanu, Zapad neće dozvoliti. Strah od uništavanja Crne Gore kao države, u recentnim geopolitičkim okolonostima izazvanih ruskom agresijom na Ukrajinu, što je probudilo Zapad iz uljuljkanosti u blažene “političkikorektne” snove, nema uporište u realnosti. Ali realnost se može promijeniti. Zato je reakcija CDNK i njenog predsjednika, Milorada Popovića na novonostale politčke okolnosti u Crnoj Gori važan znak za dvoje:

Mehmed Zenka, bivši ministar za ljudska i manjinska prava u Vladi Crne Gore, od onih je albanskih političara koji njeguju međunacionalne odnose sa Crnogorcima. Poznat je njegov govor na građanskim protestima na Cetinju, kada je rekao da nije bio na Belvederskim protestima 5. septembra, ali “moja krv je bila”.

Prvo, Crnogorci se polahko izvlače iz socijalističkih narativa koji, nažalost, bitno određuju crnogorski suverenistički diskurz. Narativne strategije ideološki opterećene socijalizmom usmjerene su ka građanskoj Crnoj Gori, ne ka nacionalnom interesu Crnogoraca, jer ne priznaju pojam “nacionalni interes”. One osuđuju velikonacionalne projekte, ali zatvaraju oči pred njima jer priznavanje njihova postojanja zahtjeva logičnu reakciju – vlastitu nacionalnu i nacionalističku naraciju. Jedina moguća odbrana od velikosrpskog i velikoalbanskog nacionalizma, ništa je drugo do crnogorski nacionalizam.

Drugo, upozoravanjem na nešto što je do jučer bilo nezamislivo, a to je mogućnost urušavanja crnogorsko-albanskog saveza, ponavljamo, historijski utemeljenog, tekst CDNK u ne samo crnogorsku javnost uvodi uozbiljavanje samoga pojma “nacionalni interes”, odnosno podsjeća na u bošnjačkoj i crnogoroskoj javnosti zaboravljenu civilizacijsku vrijednost: “Nacionalni interesi su vječni, ideologije i politike samo odijela za njih.” (Sanjin Salahović) Ne imati nacionalni interes, ne boriti se za nacionalni interes, a zarad nekih nadnacionalnih vrijednosti, praktično je nacionalni suicid.

Sprječavanje slobodnijeg govora i promišljanja o nacionalnim i/ili etnonacionalnim interesima otežava objektivnu percepciju stvarnih političkih procesa koji se dešavaju iza kulisa javnosti, bitno opterećene pitanjima drugorazredne važnosti i zaražene narativnim tehnikama izgrađenim u kuhinjama rusko-srpske propagandne mašinerije. Bogu možemo zahvaliti što geopolitičke okolnosti idu u prilog i crnogorskim i bošnjačkim suverenistima. Ali zatvarati oči pred velikonacionalistima, koji čekaju pogodan trenutak za ostvarenje svojih ciljeva, više je nego opasno. Pa makar nam oni bili i prirodni saveznici. Ipak, hoćemo vjerovati da će albanska kultura znati prepoznati kriptošoviniste u svojim redovima, osvijestiti pogubnost politika građenim na augsburškoj mantri cuius regio, eius religio i tako ostati na historijski pravoj strani, strani zapadne civilizacije koja hoće mir, dogovor, kompromis, stabilnost.

Adnan Pejčinović rođen je 7. 12. 1971. godine u Tuzli, gdje je završio Gimnaziju „Meša Selimović“ i diplomirao na Filozofskom fakultetu u Tuzli, Odsjek za bosanski jezik i književnost. Radio je kao novinar u studentskim i lokalnim listovima. Objavio je nekoliko stručnih radova iz historije književnosti i književne kritike. Predaje bosanski jezik i književnost u JU Mješovita srednja škola u Gračanici. Živi u Tuzli.