(Ne) zanima nas Aja Sofija

Piše: Maida Šljivić
Datum: 25.07.2020. u 20:35
Kategorija: Kritika političkog uma

Povodom ponovnog otvaranja Aja Sofije kao vjerskog objekta – džamije i klanjanja prvog džuma-namaza (24.07.2020.) postoje brojna mišljenja, stavovi i ocjene. Prvenstveno se sve svodi na postavljanje pitanja da li je takav čin bilo neophodan, pri čemu s jedne strane postoje stavovi da je bolje da je ova građevina ostala muzej, dok s druge strane postoje pohvale, likovanja takvog čina kojima se smatra da je od velikog značaja za Tursku, njen narod ali i muslimanski svijet.

Aja Sofija kao muzej

Aja Sofija je 1935. godine pretvorena u muzej. U takvom statusu je ovaj kulturno-civilizacijski spomenik bio sve do 10. jula 2020. godine, kada je Vrhovni sud Turske poništio odluku Vijeća ministara iz 1934. godine kojom je džamija Aja Sofija pretvorena u muzej. Što se tiče stava da je bolje da je Aja Sofija ostala muzej, argumentuje se uglavnom nepraktičnošću Aja Sofije kao džamije, odnosno vjerskog objekta za obavljanje namaza, iako su freske i ostali simboli prekvireni prilikom obavljanja namaza.

S druge strane, postoje argumenti o gubitku određenog ekonomskog udjela i doprinosa koji je Aja Sofija davala kao muzej. Međutim u ovom slučaju se može primijetiti i sama moć i samostalnost turske ekonomije i razvijenog turizma koji ne zavisi od jednog (iako najpoznatijeg muzeja) i njegovog doprinosa. Za ekonomiju Turske ne znači ništa izgubiti određeni procenat doprinosa jednog turističkog potencijala, posebno ako se zna da će Aja Sofija biti otvorena i za turiste, osim u vrijeme predviđeno za namaz.

Pravno-historijsko uporište

Društvenim mrežama kruži informacija o postojanju kupoprodajnog ugovora Aja Sofije. Zanimljivo je što šira javnost tek sada saznaje za takvu informaciju. Ne sumnjamo da historičari i dobri poznavaoci historije srednjeg vijeka znaju za nju, ako je validna. No, pitanje koje zaslužuje posebnu pažnju je zašto smo do sada svi bili uvjereni da sultan Mehmed Fatih Aja Sofiju pretvorio u džamiju, a ne kupio, zbog čega Aja Sofija figurira kao simbol kojim se ruši islamska praksa očuvanja nemuslimanskih bogomolja.

Ako je, ipak, tačno da je postojao ugovor kojim je označena kupovina Aja Sofije od strane Mehmeda Fatiha i muslimanskog svijeta, onda tu ne bi trebalo biti ništa sporno. Međutim, to sa sobom povlači više pitanja i dilema.

Prvo, osvajanjem Istanbula 1453. godine sve osvojeno postalo je vlasništvo osvajačke države, te se taj ugovor smatra suvišnim (ako postoji). Ukoliko postoje dokumenti o tome, radi se nadalje o sukcesiji koja se odnosi na ugovore. Postavlja se pitanje da li je Turskoj pripalo to pravo na ugovore iz prošlosti, odnosno od države prethodnice (Osmanskog carstva)?

Svi prethodni navodi su pravna pitanja, pa ako već postoji presuda o tome pretpostavlja se da su razjašnjena i da je odluka umnogome donesena na višem stepenu dokazivanja, argumentovanja i razmatranja nego što je to stepen mišljenja građana ili intelektualca koji se s time slažu ili ne. Dakle, radi se o profesionalizmu institucija pri donošenju odluka, dokazima i argumentima, a ne emocijama i pojedinačnim stavovima o samom činu.

Podjela među vjernicima svih konfesija

Postoje mišljenja o historijskoj simbolici zasnovana na događajima iz historije islama, na primjeru halife Omera u Jerusalemu. Stavovi se vode poentom da oni koji su direktno pili sa vrela islama preko posljednjeg Božijeg poslanika, neka je mir i spas s njim i njegovom porodicom, to nisu radili. Uz to se ističe i nejasanoća povoda, da li je to poruka Evropi?

Sa vjerske, praktične strane, kako ističu zastupnici ovog stava, nije bilo nikakve potrebe za tim. Da postoje razlike u mišljenima muslimana, govori događaj pozdravljanja ove odluke. Stanovnici Istanbula, kao i većina građana Republike Turske, sa radošću su pozdravili ovaj čin iznoseći pri tome radovanje zbog toga što svjedoče događaju povratka ove građevine u vjerski objekt nakon više od 80 godina i, kako navode, to za njih predstavlja historijski trenutak.

Pretvaranje Aja Sofije u džamiju oštro su kritikovali neki crkveni velikodostojnici, poručivši da taj potez može produbiti religijske podjele. S druge strane, pojedini svećenici pozdravljaju ovu odluku. Jedan od poznatih njemačkih svećenika, Isusovac Felix Korner, iznio je kritike i nazvao „licemjernim“ vođenje rasprave o tome zašto je džamija Aja Sofija ponovo otvorena za molitvu. Rekao je kako je Aja Sofija izgubljena kada je pretvorena u muzej, a da svaki vjernik njeno vraćanje u džamiju treba posmatrati na način da ona nije ponovo izgubljena, već vraćena, prenosi Anadolu Agency (AA).

Katolički svećenik i predsjednik Međunarodnog jerusalemskog odbora za pravdu i mir Manuel Musellem izjavio je kako se odlukom turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana o promjeni statusa Aja Sofije u džamiju doprinijelo časti i dostojanstvu ove historijske građevine.

Kako navodi portal Slobodna Bosna, Musellem je poručio sljedeće: „Erdogan je Aja Sofiju iz muzeja, u kojem je bila pod nogama svakoga, pretvorio u džamiju, koja će se voljeti i poštovati i u kojoj će se spominjati i veličati Božije ime.“ Ovakvim izjavama pripadnici drugih religija okreću se ka proširenju i nadogradnji pojma ekumenizma, kao pojma pomirenja i ujedinjenja kršćanstva, a sada sa zahtjevom nadogradnje tog pojma kako bi obuhvatio sve monoteističke religije, uključujući time i islam.

Bosansko-muslimanski intelektualci, s druge strane, nisu oduševljeni tim činom. Profesori Hilmo Neimarlija i Enes Karić, u tekstu za „Oslobođenje“ prilično oštro su reagirali na odluku Tayipa Erdogana: „Smatramo da se ovaj čin ne može opravdati historijskim razlozima i potrebama muslimana, da je simbolički kontraproduktivan i da je civilizacijski štetan.“

Šta je dobro u ovim podijeljenim mišljenjima vjerskih intelektualaca? Dobro je to što su nastojali racionalno, a ne nekritički i subjektivno (braneći „svoje“ i osuđujući „tuđe“ po svaku cijenu).

Stvar suvereniteta

Koliko god se vodila javna rasprava i polemika o tome, postoji pravni akt odnosno presuda koja nalaže vraćanje Aja Sofije u vjerski objekt. Prema informacijama koje donosi Dnevnik.hr, Turska navodi da će Aja Sofija ostati otvorena za posjetitelje te da će kršćanska umjetnička djela biti zaštićena.

Ono što ne treba biti dovedeno u pitanje je odluka unutrašnjeg zakonodavstva određenje države, što podrazumijeva suzdržavanje ostalih u miješanje u njenu unutrašnju politiku, a u skladsu sa načelima Povelje Ujedinjenih nacija, što je također usvojeno kao opće načelo međunarodnog prava. Prema tome, odluka o promjeni Aja Sofije iz muzeja u džamiju jeste unutrašnja stvar Turske kao države i međunarodnopravnog subjekta.

Intelektualci i obični građani zaintrigirani ovim činom pod pokroviteljstvom države kao međunarodnopravnog subjekta mogu prema međunarodnom pravu uputiti notifikaciju koja sardži mišljenje o navedenoj odluci, ali to ne igra nikakvu ulogu; niko ih ne pita za mišljenje, ali im se ne osporava pravo i sloboda izražavanja mišljenja.

Nesuvisle rasprave na društvenim mrežama

Ne postoji, dakle, represija na slobodu izražavanja mišljenja i različitih stavova o navedenom pitanju. Međutim, ono što se ovdje nalaže kao sporno je način na koji bosanskohercegovački građani poimaju ovaj čin. Nije nimalo čudno što svi žele nešto reći o tome i prokomentarisati, „slučaj Aja Sofija“, sa simboličkim potencijalom koji ima, prelazi granice jedne države (Turska).

„Pretvaranje muzeja u džamiju“ naišlo je u našem društvu na oprečne reakcije. Jedni osuđuju, drugi odobravaju taj čin. Podjela je izvršena po načelu pro et contra ne turske države, nego Turske, kao simbola. Turkofili u Bosni i Hercegovini, bez ikakve zadrške odobravaju svaki potez predsjednika Republike Turske. Drugi dio građanstva, koji ispoljava skoro otvorenu averziju spram islamsko-orijentalnog identiteta Bošnjaka, u Turskoj, kao nasljednici Osmanskog carstva, koji je bitno uticao na njega, s druge strane redovno negiraju svaki politički potez Turske. Problem nije u tome što postoje različita razmišljanja i osjećanja, problem je što su ona nekritička i što zamaraju javni prostor nesuvislim raspravama.

Građani Bosne i Hercegovine su isuviše okrenuti na kometarisanje onoga što ih se ne tiče direktno. Troše energiju na pitanja na koja ne mogu uticati, umjesto da se ta energija preusmjeri na unutrašnje stvari vlastite države, u kojoj živimo, i da u budućnosti prije svega dajemo mišljenja za ono što se nas direktno tiče.

To se može početi odmah, procjenom i ocjenom nedavne posjete predsjednika Srbije i njegovom atribucijom Trebinja kao srpskog grada, ili počevši od spornog pitanja izgradnje crkve na privatnom posjedu, tačnije u dvorištu Fate Orlović. Kada je riječ o simbolima i značenjima određenih događaja ne bismo se trebali ponašati ignorantski ni u kom slučaju. Ipak, racionalnije je promišljati naše probleme i pronalaziti efikasna rješenja za njih, iskoristiti mogućnost izražavanja stavova na produktivniji način, a ne na dodatne, nepotrebne podjele u bosanskohercegovačkom društvu.

Maida Šljivić, rođena 26. 06. 1999. godine u Tuzli. Osnovno obrazovanje je stekla u Živinicama, a Srednju medicinsku školu završila u Tuzli. Od 2018. godine studira na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli, studijski program Politologija usmjerenja međunarodnih odnosa i diplomatije. Trenutno je studentica 2. godine. Aktivan je član i sekretar Studentskog vijeća Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli.