Nemoj ti, robe, pusti gospođu

Piše: Sanjin Salahović
Datum: 02.04.2020. u 23:05
Kategorija: Kritika političkog uma

U vrijeme malo pred odlučan sukob sa Cezarom, stoji Pompej zagledan u pučinu, negdje na obali Sredozemnog mora. Prvi trijumvirat bliži se kraju. Pod nogama kleči rob. Pompej ga gleda, zamišljen govori mu da je sretan u svome usudu jer nema svoju volju; ne mora praviti izbore i donositi odluke. Scena iz odlične serije ”Roma” rađene po metodologiji suvremene historiografije koja kaže da je historija sociologija u prošlosti.

Ako je tako, možemo i pomisliti da sociologija trenutka neumoljivo proizvodi historiju. I upitaćemo se koje uloge mi ljudi imamo u tom filmu koji se uporedo i snima i biva predmet sjećanja? Mitološka dimenzija odnosa dva čovjeka. Jedan koji će uskoro umrijeti prativši svoje principe i viziju i drugi koji će promijeniti vlasnika.

Bošnjak na putu od roba do Pompeja

Negdje osamdesetih godina prošloga vijeka nakon Titove smrti, kada su već i obični ljudi mogli osjetiti da Jugoslavija juri nesreći, negdje, neko, na nekoj simboličkoj obali uspio je autopercepciju Bošnjaka uzdignuti od tog roba do Pompeja i poput Cezara, njegovog protivnika, učiniti isto te objaviti da je i bošnjačka kocka bačena, a da Bošnjaci postaju narod. Sreća za narod koji je, za razliku od Srba i Hrvata, propustio ući u velike narative nacionalnog buđenja u doba romantizma, uspavan u autističnom multikulturalizmu Osmanskoga carstva 19. stoljeća.

”Propušteno”, pak, nadoknađeno je na velikoj sceni ratova u raspadu Jugoslavije u prvoj polovini devedesetih godina prošloga vijeka. Krvi i nesreće nije falilo, baš kao i u svim velikim zbivanjima i narativima romantizma u kojima su novostvorene države garantovale egzistenciju posebnosti svojim kulturama. Kako je religija stub kulturi nije falilo njenih simbola ni u audio ni u vizualnoj dimenziji pojavnosti, niti u osjećajima Bošnjaka koji su svoju hrabrost, bilo da su vjernici ili ne, bodrili uzvicima ”Bog je veliki!”.

Većini, ako nisu neprijatelji, to tada nije smetalo. Sa malom digresijom, bilo da sada pregledavam snimke iz prošlog rata, vlastito sjećanje ili iskaze ljudi s kojima sam pričao neposredno nakon njega, raporti su isti i ukazuju na visoku svijest o sebi i svojoj kulturi koju su Bošnjaci pokazali u to vrijeme. Vrijeme zavidna ponosa u kome su jasno pokazivali drugima da žele suživot, ali i da od svoga identiteta i ponosa odstupiti neće.

Opasnost regresije iz Pompeja u roba

A opet, kako je rat prestao, a mir odmicao, ponosno shvatanje te iste kulturološke posebnosti otišlo je u drugu krajnost. Kao da se kultura u Srba, koja je tako nemilosrdno kidisala na Bosnu i još osamdesetih godina pripremila ratove devedesetih, ponovo, svojom intenzivnom korumpirajućom zabavnošću i šarmom, vratila u želju bošnjačkoga hedonizma?!

Sav onaj ponos iz rata u Bošnjaka pretočen je u neku čudnu, opasno naivnu ljudskost koja je u stanju prihvatiti sve zabavno ili dobro, pa makar to i o glavi radilo. Ti su kvaliteti postali i sam sinonim za život koji je trebao zaboraviti sav nauk iz rata i previđati ili opraštati čak i po cijenu prihvatanja očito loših namjera izraženih u neprihvatanjima odluka Međunarodnoga suda i kvalifikacija o genocidu.

Previđati iskustvo i nauk koji život znače postalo je standard usmjerenosti prema samome životu i kontradiktornost po sebi.

Nepodnošljiva odgovornost odlučivanja Ramović Muhameda

I onda i posljednja epidemija, jedna od mnogih nevolja bolesti i ratova koje su harale Bosnom, donosi novog junaka postmoderne vesele želje za životom u Bošnjaka. Gradonačelnik Goražda, poput ultradesnice i nacionalsocijalista u Italiji što učiniše sa Kinom i Rusijom, zatraži, formalno, vjerovatno nakon danajskoga nuđenja, od Vučića pomoć. Supermen dobrote koji je spreman za život žrtvovati ponos postade Muhamed Ramović. Niti mu je pomoć trebala niti se o glavi radilo, a i da jeste?!

Crnogorci su Vučićevu pomoć dva puta odbili, znaju da je trojanac. Ramović nije. Iako je znao, kao i svi što znamo, da su to naše pare i naši životi pokradeni u Bosni s kojima se Vučić razmeće, i povrh toga da se za uslugu obavezno traži protivusluga.

A prava pomoć svakako dolazi i od NATO, Amerike, Evropske unije. I naravno od naše vlade iz glavnog bosanskoga grada koga je Vučićeva UDBA, u vijek dugom poslu demoraliziranja Bošnjaka, ponovo pokušala predstaviti kao izvor autizma i nebrige za druge u BiH.

Šta Ramović Muhamed ne vidi?

Veći bh. entitet već od ranije ulaže u gradnju brze ceste prema Goraždu i nema nikakva osnova za pritužbe na Sarajevo da se brine samo o sebi, a sam položaj Goražda je, u komunikaciji prema crnogorskim i albanskim prostorima gdje su NATO i luke, geostrateški prioritet Bošnjacima. Ako to ne zna skontat’ gradonačelnik, može vjerovati. Čovjeku je i to, kada nema šta. A posrijedi je ovo…

Prebjeg iz Sovjetskog saveza u vrijeme hladnog rata, KGB-ovac Yuri Bezmenov, opisuje četiri stadija modeliranja svijesti ljudi na Zapadu koji Rusija provodi:

1) Demoralizacija (15 do 20 godina potrebno vrijeme da se odgoji generacija studenata u duhu ideologije neprijatelja).

2) Destabilizacija (potrebno je 2 do 5 godina da se narodu destabilizuju: ekonomija, vanjski poslovi i odbrana).

3) Kriza.

4) Normalizacija (za izlazak iz krize promijeniti vlast nasilnim metodama i nakon toga normalizirati stanje).

U intervjuu s kraja sedamdesetih godina prošlog vijeka, Bezmenov tvrdi da samo 15 % resursa ruske tajne službe otpada na klasičnu špijunažu – 85 % koristi se u kampanji za promjenu svijesti zapadnjaka te njihovoj kulturkolonizaciji od strane Rusije i uvođenje socijalizma.

To je ono što se zove ”soft war”. Sličnost radnji srpske tajne službe, dipomacije i kulture 4S uopće po vertikali od vrha do dna je uočljiva. Demoralisati bošnjački narod i nakon toga proći kroz sve faze da bi se sistem promijenio u onaj koji odgovora napadaču te normalizirati stanje u uslovima vladavine Srbiji prijateljske ideologije i vlasti.

Jer, lako je gradonačelniku Goražda Muhamedu Ramoviću. On ne mora praviti izbore i donositi odluke poput Vučića kome je to odgovoran posao, po ruskim udžbenicima, dvadeset četiri sata u srpskoj i balkanskoj zbilji. Prihvatiti Vučićev dar nije izbor sa svješću u ovoj igri koju je Bezmenov opisao. Lako se povinovati i osjećaju dobrote i želje da se pomogne, ali valja znati da to sobom nosi posljedice.

Da li je Ramovićev način mišljenja posljedica puta pređenog cijelim prošlim stoljećem, a posebno od kraja rata devedesetih kroz onih 85% srpskih resursa uloženih u meki rat Srbije u Bosni? Ostavimo pitanje otvorenim.

Edita Velić, bošnjačka Ivana Orleanska

U međuvremenu, istočnobosanska Jeanne d’Arc, Goraždanka, Edita Velić preuzima zastavu i spašava obraz. Vrijeme ide dalje, zajedno sa Bosnom. Još nas nisu provukli kroz sve faze Yuri Bezmenova – zapelo. Bune se i borci.

Dok pomoć saveznika pristiže, a Bošnjaci neupitno drže status subjekta u odnosu spram partnera na Zapadu, te tako neumoljivo afirmiraju i cjelovitost BiH, brza cesta iz Sarajeva se približava Goraždu. Bošnjački Pompej nije izgubio bitku, a možda i Ciceronova republika hoće ponovo zaživjeti dok se Cezar, poput janjeta poznatoga bosanskoga hedonizma koji se, iz nekog razloga, uzima za sinonim samome životu, okreće u grobu.

Nekako iz tog slijeda: osjećanja, izbora, radnji i posljedica, dođe mi logički ta misao iz samoga naslova ovog teksta upućena gradonačelniku: ”Nemoj ti robe, majke ti.” Pusti gospođu Editu Velić. Ona je ta hrabra sociologinja koja razumije trenutak u kome se i danas stvara bošnjačka i bosanska historija.

Sanjin Salahović rođen je 16. 1. 1965. u Mostaru. Diplomirao je na Univerzitetu u Oslu „BA historiju ideja, mentaliteta i duha“, te studirao „Generalnu psihologiju i problematiku ovisnosti od narkotika“ na Univerzitetu u Bergenu. Od 2008. radi psihoterapiju kao hipnoterapeut u EF „Hypnoterapi Mobilis“ sa posebnim interesom za tretman anksioznosti i depresije uzrokovanih postraumatskim stres sindromom PTSS.