Piše: Sanjin Salahović
Datum: 17.01.2022. u 18:15
Kategorija: Kritika političkog uma
Svake godine 31. decembra osvrne se norveški kralj na proteklu godinu u svom obraćanju narodu. Uglavnom svako se može pronaći u tome i ljudi se osjete u pravilu zbrinutim u mislima monarha kome uloga i jeste da simbolizuje cjelokupnost norveške kulture i države. Ovaj put, kao da nije norveški nego neki bogumilski kralj Bosne, poklonik njene dualističke crkve, spomenulo je Njegovo veličanstvo kralj Harald jednu staru norvešku priču. U njoj dedo priča unuku ili unuci i kaže da u svakom čovjeku postoje dva vuka. Jedan dobar i jedan zao i bore se tako jedan protiv drugog uvijek i kako bi Sidran rekao, u svakom pogledu. ”A koji vuk pobjeđuje?”, upita dijete. ”Onaj kojeg ja hranim”, odgovara starac.
I malo za tim, kad taj brižan, a u isto vrijeme i odmjeren, distanciran, a ipak i blizak govor, prođe, poče norveška himna. Pejzaži šumoviti koje su i Beatlesi prepoznali, fjordovi i beskrajne ceste koje povezuju razbacane norveške gradove i sela, promiču ekranom. Hor pjeva, a dolje titl sa riječima. Svaka zemlja pokušava u svoju nacionalnu himnu staviti ono najvažnije što je čini kulturom, nacijom i državom. Uzvišena jednostavnost, poniznost i osjećajnost koja plijeni ne smetajući moralnoj racionalnosti, krase norvešku himnu. Pomislih, volio bih predočiti ove riječi i muziku i našim ljudima, no ne nađoh na internetu prevod na naš jezik. Moraću sam.
”Da, mi volimo ovu zemlju”, patriotsku pjesmu koju je 1859. godine napisao pjesnik, novinar i teatarski pisac, Bjørnstjerne Bjørnson, uglazbio je kompozitor Rikard Nordraak 1864. godine. Od sredine 1860-ih do početka 1900-tih ova je pjesma postepeno uzimala primat kao najprihvaćenija verzija u konkurenciji sa više drugih. Parlament ju je 11. decembra 2019. jednoglasno proglasio norveškom nacionalnom himnom.
Da, mi volimo ovu zemlju
Što se uzdiže pred nama
Brazdu vremena u vodi
Sa tisuću domova
Volimo, volimo je i mislimo
Na oca i majku
I onu priču iz davnina
Što donosi snove na zemlju
Ovu zemlju je Harald
Mudrošću spasio
Ovu zemlju je Håkon čuvao
Dok se Øyvind svađao
Olav je svojom krvlju
Na toj zemlji crtao križ
Sa njenih uzvisina Sverre je
Prkosio Rimu
Seljak je oštrio sjekiru
Tamo kud prolazi vojska
Tordenskjold bacao munje obalom
Da bi svijetlio svakome domu
Žene su ustajale same
I stremile kao muškarci
Drugi su mogli plakati
Da bi opet došli sebi
Da nije nas bilo mnogo
Ali smo dali svoje
Kad trebalo je i bješe
Odsudno i teško
Radije u plamen zemlju dat
Nego pustit je u propast
Sjetite se samo
Šta bješe u Fredrikshaldu
Teška vremena preživjesmo
Da bismo bili shvaćeni
Al’ u najgoremu trenu
Sloboda se rađala
To nam dade moć od Oca
Izdržati glad i rat
I smrt sama posta časna
I dade nam pomirenje
Neprijatelj sam oružje baci
Vizir podiže svoj
S čuđenjem mu mi priđosmo
Jer je bio nama brat
Pritisnuti stidom
Krenuli smo prema jugu
Sad stojimo ko tri brata
I tako će uvijek biti
Norveški čovječe
U svom domu i kućici za odmor
Bogu se zahvali svom
Zemlju on će da zaštiti
I kad tama prijeti njoj
Sve što očevi su izborili
Oplakaše majke
A Gospodin bol vidao
Da bi svoje pravo dobili
Da, volimo ovu zemlju
Što se uzdiže pred nama
Brazdu vremena u vodi
Sa tisuću domova
Kako je borba očinska
Oskudicu uzdigla u pobjedu
I mi ćemo se kad zatreba
Za njen mir svrstati uz stijeg
Moj prevod nema literarne ambicije dostojne njegove sloge sa muzikom. On je tek za promišljanje jednog mentaliteta koji možda, premda ga mnogo više dijeli, ima nešto zajedničko i sa nama i može nas nečemu podučiti. U svakom slučaju, onima koji sanjaju o blagodetima skandinavske socijaldemokracije da pokušaju shvatiti njenu genezu jer sve što čovjek stvara na zemlji, a može to biti i dobro i loše, dolazi iz načina na koji radi, njegovih izbora i odluka, njegove kulture ili (ne)kulture.
Norveška je bila oko 400 godina pod Dancima i još stotinu pod Šveđanima. Izuzetno istančan i za stvarnost senzibilan tekst norveške himne upućuje na lijepi balans pragmatizma i kršćanskog idealizma kod Norvežana. Klima je surova, obradivost zemlje nedostatna, seljaci su živjeli u dolinama sudbinski odijeljenim skoro pa neprelaznim planinama. Mnogi su umirali kroz stoljeća u potrazi za kruhom svakodnevnim. Djeca su ostajala prepuštena sebi, a udovice mornara i prerano umrlih seljaka odlazile u nepoznatu egzistenciju siromaštva. Ali dubok nauk o potrebi prisustva u trenutku i odgovornosti za svoje odluke koje u sjevernim uslovima odlučuju brzo o životu i smrti, stvorio je blagodeti koje ljudi s pravom uživaju u norveškom društvu danas. Na slici seljačko imanje, tipično za organizaciju života norveškog seljaka, nepregledne zemlje koja sa pet miliona stanovnika zaprema prostor sedam puta veći od Bosne i Hercegovine.
No jedno bih svakako poentirao i prislonio ovom pokaznome mentalitetskom predstavljanju koje u biti nacionalna himna sa svojim tekstom posvuda jeste. Onaj dedo koji govori svome unuku ili unuci o dva vuka, jasno ukazuje da su oba u nama i da niko nema pravo da bude samo jedan – „dobri vuk“, koji ima poslanstvo da proganja zle vukove u drugima. Po ovom iskazu samog norveškog kralja, a poznavajući dijelom i idejno dinamičnu norvešku mitologiju i narodnu književnost, rekao bih da su Norvežani veći Bogumili od nas. Iako u svojoj himni jasno spominju omnipotentnost jednog Boga, nisu zaboravili manihejski dualizam s kojim se mi u Bosni indirektno, gajeći bogumilstvo, tako ponosimo. Jer mi, Bošnjaci, to mudro bogumilstvo smo u biti zaboravili i potisnuli uzimajući sebi za pravo da, kao što to činimo baš u ovim vremenima međusobnih podjela, tako okrutno sudimo jedni druge, pri tom zaboravljajuć’ na zlog vuka u sebi i hranu koju mu time dajemo.
Sanjin Salahović rođen je 1965. u Mostaru. Diplomirao je na Univerzitetu u Oslu „BA historiju ideja, mentaliteta i duha“, te studirao „Generalnu psihologiju i problematiku ovisnosti od narkotika“ na Univerzitetu u Bergenu. Od 2008. radi psihoterapiju kao hipnoterapeut u EF „Hypnoterapi Mobilis“ sa posebnim interesom za tretman anksioznosti i depresije uzrokovanih postraumatskim stres sindromom PTSS.
