Piše: Adnan Pejčinović
Datum: 01.01.2025. u 14:35
Kategorija: Kritika političkog uma
Dok pratim blokade škola i fakulteta u organizaciji srbijanskih studenata obuzimaju me čežnja, sjeta, mučnina, blaga ljubomora i frustracija. Zašto?
Zato što sam kao student bio hiperaktivan, vazda inicijator i učesnik organizirane društvene akcije… Ono čime se ponosim iz tog vremena je studentski list “Zapis”, koji sam uređivao fasciniran postrukturalnom epistemom. I danas, dvije i po decenije poslije, smatram da je “Zapis” bio sjajan projekat, u duhu vremena, ono što je potrebno i bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj i društvu i mladeži, koja ni tada, kao ni danas, intelektualno, a reći ću i moralno, nije dorasla srbijanskoj mladeži.
Intelektualna nedoraslost ima svoje razloge, i zbog toga ne bi bilo fer kriviti bošnjačke studente. Razlog je jednostavan, imaju loše profesore. Našoj omladini i u srednjim školama i na fakultetima predaju ljudi čiji je vrijednosni sustav formiran u jugosocijalizmu. Bošnjačka revolucija (transponiranje jednoga naroda iz vjerske zajednice u politički subjekt) u izvedbi Alije Izetbegovića i SDA, te surova srpska agresija i genocid nad Bošnjacima, u bošnjačkom diskurzu promijenila je samo označitelje, ne i označeno:
Tuzlanski likovni umjetnik, Began Turbić, 1992. godine je u centru grada postavio kapitalnu instalaciju. Postavio je lubenicu i u nju urezao polumjesec i zvijezdu. Poruka je jasna: iznutra (označeno) je crveno, svana (označitelj) je zeleno. Recentna bošnjačka intelektualna elita i bošnjački umjetnici nisu promijenili označeno, nego označitelje: Marxov “Kapital” zamijenjen je “Kur’anom”, Broz Josip Alijom Izetbegovićem, partizanske pjesme ilahijama i kasidama, Nova godinu i Prvi maj, ramazanskim i kurbanskim bajramom i tako dalje… Promjena načina razmišljanja i vrijednosnog sustava, u bošnjačkom diskurzu dešava se presporo. A ako nema promjene iznutra, u nevidljivom, nema osnova očekivati i promjene u vanjskom, vidljivom svijetu.
Sa novogodišnje “proslave” u Beogradu. Foto: Danas.rs
Moralne odgovornosti mladeži, što se tiče, kada je u pitanju odnos prema društvenoj stvarnosti, imalo bi se šta za reći. Ma koliko projekat Top lista nadrealista bio suspektan, nekoliki njihovi skečevi jesu bili prosvjetiteljski. U ovom slučaju onaj o studentskim protestima i Risti Podvožnjaku. Uistinu, šta je bošnjačkim studentima bitno? O čemu razmišljaju? Gdje su im listovi, danas portali, udruženja, podkasti… Njihova nedavna podrška studentima u Srbiji ne može a da ne izazove mučninu. Država nam se pod “trojkom” doslovno raspada, a oni se “bude” kada se desi nešto u neprijateljskoj državi, i to pod parolom “Jedan svijet, jedna borba”.
I ma koliko javni prostor bio zatrovan recidivima jugososocijalizma, ma koliko naša akademija i umjetnici bili anahroni i nerijetko podanički raspoloženi spram susjeda, ne može se naći opravdanje za stanje duha bošnjačke mladeži. Sebičnost i uskogrudost je njena konstanta, a to su osobine koje onemogućavaju racionalnu percepciju zbilje i, shodno, poduzimanje primjerenih aktivnosti danas koje bi trebale dovesti do nekog boljeg i ljepšeg sutra.
Za razliku od bosanskohercegovačkih, srbijanski studenti su dobro educirani, slobodumni, nisu sebični i više su nego racionalni, bar kada je u pitanju njihov okvir, srpska kultura i država Srbija. Njihova odluka da novu 2025. godinu dočekaju u tišini, vrhunski je moralni čin kojim su dokazali da su svjesni nevažnosti “najluđe noći”. Karnevalizam ima svoje mjesto u svim kulturama, još od antičkih vremena. Nova godina je karneval. Ali u toksičnim društvima, kakvo je danas srbijansko, nema se vremena za zabavu. Svjesni toga, srbijanski studenti nisu participirali u “najluđoj noći”, nego su poslali sjajnu poruku: “Nema nove godine, za staru ste nam još dužni.”
Osim visokog morala, srbijanski studenti su pokazali i visok nivo političke svijesti. Niko do danas u Srbiji nije opalio šamarčinu Aleksandru Vučiću kao oni. On ih poziva na razgovore, a oni mu odgovaraju: “Ne zanimaš nas ti, zanima nas sistem.”
I ako danas sarajevski studenti daju podršku srbijanskim, šta će se desiti kad današnji bosanskohercegovčki i srbijanski studenti za deset-dvadeset godina preuzmu ulogu vođenja svojih država? Odgovor je jednostavan – stanje Bosne i Hercegovine ovisit će od volje vladara Srbije, a kakva će ona biti to ne možemo znati. Moguća su dvije budućnosti.
Umjesto “jedan” trebalo je pisati “srpski”.
U onoj prvoj, Srbija će doživjeti renesansu. Današnji srbijanski studenti 2045. godine će podići spomenik žrtvama genocida u Srebrenici nasred Knez Mihailove u Beogradu, Srbija i Bosna i Hercegovina će imati dobre odnose.
U drugoj, ili će nas totalno asimilirati ili krenuti u još jednu oružanu agresiju i genocid.
Obje opcije su moguće. Meni neki unutarnji glas govori da je izglednija prva, ali bojim se da je moj unutarnji glas povezan sa mojim vječnim optimizmom, ne sa zbiljom. Posebno ne historijskom. Neovisno o ideološkoj ili političkoj opredijeljenosti, Srbija je kroz povijest imala pretenzije, Bošnjake doživljavala kao “izdajice vjere pradjedovske”, a za genocid(e) nad njima uvijek nalazila neko “logično” obrazloženje. Zašto bi sada, odnosno u budućnosti, moglo biti drugačije? Ne kažem da nije, ali se ne usuđujem reći jeste.
Studentske demonstracije, protesti, blokade jesu signal da će se neka pozitivna promjena desiti u Srbiji, ali pozitivna za Srbiju, ne nužno i za nas. Čak je i promjena koju je sobom donio pokojni Zoran Đinđić bila dobra za Srbiju, ali nama nije igrala neku ulogu. Ako danas Zapad titra Vučiću, možete li zamisliti kako bi mazio i pazio Đinđića. Da je ostao živ i uspio u dekriminaliziranju duboke srbijanske države, političkom Beogradu ne bi trebala “trojka” da ovlada dobrim dijelom bosanske države.
“Događanje studenata” u Srbiji, svakako treba pozdraviti. Ali samo kao pozitivnu promjenu u kulturi koja nam je u susjedstvu, Jer ta pozitivna promjena u Srbiji ne mora nužno značiti i pozitivnu promjenu za nas. Možda će Bosni biti teže sa Srbijom kada u insistucije njenog sistema dođu obrazovani, politički svjesni, pristojni, moralni ljudi, a Bosnu i dalje vide kao srpsku zemlju.
Zato, ma šta se desilo u Srbiji, dobro ili loše i za Srbiju i za Bosnu, nas treba zanimati isključivo i samo u onim okvirima u kojima mi vlastite nacionalne interese želimo ostvariti. Shodno tome, bošnjačkoj i ostaloj patriotski opredijeljenoj mladeži u Bosni i Hercegovini, u Novoj 2025. godini želim pročišćavanje misaonog univerzuma od natruha jugosocijalizma, kojima ih opterećuju njihovi profesori i dominantni mediji, oslobađanje retorike od briselskog novogovora, zamjenu skripti knjigama, izbjegavanje šiša-barova, loše muzike, još gorih filmova i serija, katastrofalnog humora, a prije svega mnogo više vjere i ljubavi za same sebe i kulturu u koju ih Stvoritelj nije stvorio bez razloga.
Adnan Pejčinović rođen je 7. 12. 1971. godine u Tuzli, gdje je završio Gimnaziju „Meša Selimović“ i diplomirao na Filozofskom fakultetu u Tuzli, Odsjek za bosanski jezik i književnost. Radio je kao novinar u studentskim i lokalnim listovima. Objavio je nekoliko stručnih radova iz historije književnosti i književne kritike. Predaje bosanski jezik i književnost u JU Mješovita srednja škola u Gračanici. Živi u Tuzli.
