Piše: Adnan Pejčinović
Datum: 4.03.2021. u 20:29
Kategorija: Kanon sjećanja
Pod institucionalnim i finansijskim pokroviteljstvom Udruženja studenata Filozofskog fakulteta u Tuzli, sa grupom kolega i kolegica 1999. godine pokrenuo sam i uređivao List za kulturu i društvena pitanja „Zapis“. U to vrijeme fokusiran na završavanje dodiplomskog studija nevoljko sam prihvatio obavezu da organiziram i vodim cijeli proces, ali thymos mi nije dao mira. Pristao sam uz samo jedan uslov: ni po koju cijenu nećemo napisati ili objaviti ikakav prigodničarski tekst koji bi odgovarao ikome ko je na pozicijama u institucijama sistema, prije svega Univerziteta u Tuzli, Filozofskog fakulteta, ali i ostalih.
Moje kolege i ja u to vrijeme bili smo oduševljeni poststrukturalnom epistemom. Njenom šarmu nije bilo moguće odoljeti. Javni prostor kojim su dominirale jake ideje, nacional-romantičarske i jugonostalgično-socijalističke prije ostalih, vapio je za razumnim i racionalnim narativima. Uvjereni smo bili da možemo ponuditi jedan od njih. Ali, integracijski nacionalizam i liberalni konzervativizam, koji je također određivao naš vrijednosni sustav, bio je u nesuglasju sa našim iskrenim i čvrstim opredjeljenjem da idejni postulati lista ne trebaju imati vrhovnog označitelja.
Uspjeli smo spojiti nespojivo i vješto se zakloniviši iza idealističkog poimanja svijeta u kojem individua, po sebi, ima biti sakralizirana, odlučili smo da ćemo zapisivati, ne i pisati: „Zapis je studentski pokušaj da se određene stvari i pojave, onakve kakve one zaista jesu, eksportuju iz ratnom i postratnom traumom profilirane konstelacije odnosa i stave u mozaik kojem pripadaju, odnosno da im se vrati njihova prava vrijednost. Dakle, da čitalac postane pisac, jer mu je Bog dao to pravo i to mu, napose, stavio u obavezu“.
U praksi je to značilo da otvaramo platformu za otvoren dijalog u kojem će biti moguće objaviti čak i tekstove predstavnika Bosni i Hercegovini neprijateljskih ideologija (velikosrpskoj, prije svih), ali samo pod uslovom da tekstovi budu potkrijepljeni racionalnom argumentacijom. „Zapis“ je bio otvoren i za nacionaliste, i za liberale, moderniste i postmoderniste… Istini za volju, listom su dominirali tekstovi koji se mogu svrstati u nacionalno-konzervativni diskurz, ali bio je otvoren i za ostale. Krajnji cilj bio je pokazati da je u Bosni i Hercegovini, prije nego u drugim dijelovima bivše Jugoslavije, moguće otvoriti slobodan prostor za različitosti, kao takve, samo ako ispunjavaju jedan uvjet – racionalnu argumentaciju.
Kreativnost, mašta, višesatni međusobni razgovori, priprema lista, ispunjavali su i moje kolege i mene. Stvarali smo list mnogo bolji nego što smo i zamislili. Premašio je naša očekivanja, što nam je dalo dodatni motiv da još više radimo i trudimo se, isključivo volonterski, jer je studentsko udruženje moglo obezbijetiti novac samo za štampu nekoliko brojeva. Kad smo vidjeli da je za održavanje i unapređenje kvaliteta koji smo postigli ipak potreban ozbiljniji novac, pomoćnik urednika Adin Šadić i ja otišli smo u Sarajevo kako bismo informirali pojedince za koje smo vjerovali da će prepoznati naš kvalitet i pomoći nam da dođemo do neophodnih sredstava, konkretno Boru Kontića (koji je vodio Fond otvoreno društvo Soroš) i pokojnog Zdravka Grebu. Oba su nas uljudno primili, potapšali po ramenu i rekli „Samo naprijed!“
Naslovna strana 1. broja “Zapisa”
Nismo se predavali, a i vjerovali smo da će Fakultet ili Univerzitet, pa i ministarstvo kulture u Vladi Tuzlanskog kantona razumjeti važnost postojanja lista kakav je „Zapis“. „Nisu budale da puste da propadne ovako nešto.“, komentirali smo bez lažne skromnosti, nimalo ne sumnjajući da u insititucima sistema sjede ljudi koji vide važnost projekta.
A onda je jednog dana do mene došao prijedlog da uradimo intervju s rektorom Univerziteta, najprije od pomoćnika urednika. Na moje pitanje zašto, odgovorio je da bi to bilo mudro. „Ne dolazi u obzir. Nikakav povod nemamo da bismo radili intervju s njim. Rekli smo da nećemo pisati o stvarima za koje ne mislimo da treba pisati. U ovom trenutku, rektor nam nije zanimljiv.” Dva dana poslije, do mene dolazi šef jednog od odsjeka na Fakultetu (imena ne spominjem, jer su bitne pojave i događaji, ne konkretne osobe) sa identičnim prijedlogom. Moram priznati da sam pomalo narcisoidno uživao u moralnoj superiornosti što ne odustajem od principa „nećemo pisati prigodničarske tekstove“. Uljudno sam se zahvalio na prijedlogu i pristojno ga odbio.
U nepunih mjesec dana od tada, pokrenut je novi studentski list na Filozofskom fakultetu. U prvom broju toga novoga lista na naslovnoj strani je bila slika rektora i njegova izjava „Univerzitet u Tuzli uhvatio je korak sa Evropom“. Nisam bio naivan, znao sam da je napravljen list koji će pisati hvalospjeve o fakultetu i Univerzitetu, ali sam šanerski, pomalo i drsko, pojavu novog lista propratio tekstom u pretposljednjem broju „Zapisa“, u kojem sam napisao da čestitam kolegama koje su pokrenuli novi list jer će biti dobar poligon za vježbe pisanja.
No, od toga dana, jedan po jedan kolega prestaju dolaziti na redakcijske sastanke. U kancelariji redakcije odjednom se pojavio „podstanar“ (jedna profesorica), a ubrzo smo ostali bez prava korištenja kancelarije i bez računara na kojem smo pisali tekstove i radili grafički prelom novine. (Kancelarija i jedan računar bili su sva materijalno-tehnička potpora Fakulteta.) Za posljednji broj „Zapisa“ nisam imao snage da napišem uvodnik, niti da ga odnesem u štampariju. Zamolio sam kolege koje su ostale do kraja sa mnom da to urade umjesto mene (vidi kolumnu „Kratka historija Lista za kulturu i društvena pitanja Zapis“).
Uvjeren da radimo „pravu stvar“ za društvo, bez imalo sumnje da će to prepoznati institucije sistema koje grade to isto društvo, nakon spoznaje da se ključna institucija potrudila da uništi „Zapis“ izgubio sam tlo pod nogama. Teško mi je bilo pomiriti se sa jednom od dvije moguće istine. Ili bez valjanog razloga mislim da je „Zapis“ kapitalni projekat, ili ključni ljudi u institucijama sistema ne razumiju njegovu važnost, pa mu, ne samo da ne daju podršku, nego ga doslovno uništavaju. Odgovor nisam mogao dobiti. Tražio sam ga dugo i našao.
Nisu „Zapis“ uništile institucije sistema, nego moj moralizam, koji me „krasio“ dok sam bio apsolvent. Istrajavanje na principu („nećemo pisati tekstove za koje ne mislimo da ih treba pisati“), koji jeste viteški, hranilo se naivnim vjerovanjem da će „pravi ljudi“ na „strateškim mjestima“ prepoznati naš etički imperativ da damo svoj doprinos uključivanju bošnjačkog nacionalnog i bosanskohercegovačkog državnog entiteta u diskurzivnu praksu (postmodernog) Zapada. Pa, iako je unutarnji glas govorio da „pravih ljudi“ (u institucijama sistema) nema, a svijest i znanje koje smo imali ukazivali da ih i zbog dijahronog i zbog sinhronog konteksta ne može biti, vjerovanje da je dovoljno biti pošten i strogo se držati zacrtanog principa pokazalo se fatalnim za „Zapis“.
Trebao sam uraditi intervju s rektorom. Intervju, da je urađen, zasigurno bi bio dosadan, rektor bi hvalio Univerzitet na čijem je čelu, time i sebe, ništa novo i atraktivno ne bi rekao i bila bi to jedna mala sjena na kvalitet lista, ali ne i njegovo zamračenje. Uz lijepu dozu pozitivnosti mogu pomisliti da bi intervju u „Zapisu“ možda bio i mala, podsvjesna, vježba racionalnosti i za rektora.. „Zapis“ bi danas tako, vjerovatno, slavio svoj 20-ti rođendan. Jednostavno, zato jer bi i pisao i zapisivao. U nastojanju da ga očuvam savršenim, zabio sam mu nož u srce.
Portal „Bosanska misao“, kako reče jedan od njegovih autora, Sanjin Salahović, jeste dijete, ili mlađi brat „Zapisa“. Isključena je, doduše, poststrukturalna epistema: „Bosanska misao“ ima vrhovni označitelj, ime i prezime su mu Bošnjaci i Bosna i Hercegovina, ali temeljne vrijednosti „Zapisa“, „nazvati stvari pravim imenom“, „afirmirati racionalan diskurz“, „ne odricati se kolektiva, ali ni individue», temeljne su smjernice i portala koji čitate. „Zapisovo“ dijete / mlađeg brata danas uređuje stariji, zreliji, iskreniji prema sebi urednik „Zapisa“. Prihvatio se kakav jeste pa će, u skladu sa shvatanjem vlastite neperfektnosti, ako mu dođe neki rektor, uraditi intervju s njim. Jer nema toga principa koji je važniji od davanja doprinosa artikuliranju bošnjačkog nacionalnog bića i bosanskohercegovačke kulturno-civilizacijske vrijednosti, da ne bi smio biti doveden u pitanje. I nema ljepšeg kompromisa od pisanja i zapisivanja u isto vrijeme.
P.S.
O čemu je to „Zapis“ pisao, moći ćete provjeriti u rubrici „Zapis“ koju ćemo otvoriti kada se za to steknu tehnički uslovi. U toj rubrici prenijet ćemo većinu tekstova objavljenih u njemu.
Na ovom mjestu želim spomenuti imena ljudi koji su kreirali „Zapis“, koji su pisali kao saradnici, te imena ličnosti koje su za nas dale intervju.
Studenti: Adnan Pejčinović, Adin Šadić, Sevret Mehmedćehajić, Edis Hodžaić, Omer Bakalović, Sandra Brašnjić, Sead Nazibegović, Kenan Nakičević, Šejla Šehabović, Osman Halilović, Hajro Mešić, Nedžad Aljić, Ernad Pandžić, Edina Okić, Zorica Ilić, Aida Grahić, Ibro Hodžić, Mersiha Šadić, Maida Škripić, Mirela Udovičić, Idriz Hodžić, Elmir Tukić…
Za list su svoje autorske tekstove pisali intelektualci: Aleksandar Adamović, Jasmin Duraković, Vladimir Premec, Nedžad Ibrahimović, Zdravko Grebo, Ismet Sejfija, Vedad Spahić, Nail Kurtić, Enes Osmančević…
Intervju za „Zapis“ su dali: Enver Halilović, Dževad Jahić, Srećko M. Džaja, Lazar Stojanović, Slaven Letica, Igor Pelliciari…
Adnan Pejčinović rođen je 7. 12. 1971. godine u Tuzli, gdje je završio Gimnaziju „Meša Selimović“ i diplomirao na Filozofskom fakultetu u Tuzli, Odsjek za bosanski jezik i književnost. Radio je kao novinar u studentskim i lokalnim listovima. Objavio je nekoliko stručnih radova iz historije književnosti i književne kritike. Predaje bosanski jezik i književnost u JU Mješovita srednja škola u Gračanici. Živi u Tuzli.
