Od Lepe Brene do Naroda i Pravde

Piše: Amira Banjić
Datum: 21.09.2022. u 21:45
Kategorija: Kritika političkog uma

Neosporna činjenica jeste da je danas turbo-folk preuzeo kormilo nad svim muzičkim pravcima na prostoru Balkana, pa tako i u Bosni i Hercegovini koja u tom pogledu nimalo ne zaostaje za drugim zemljama. Mnogo je negativnih utjecaja i aspekata ovog subkulturnog fenomena i da bi se pravilno razumjeli važno je posvetiti se njegovom nastanku i razvoju, tim više što je postao sastavnim dijelom svakodnevnog života mnoštva građana, kako onih iz ruralnih, tako i onih iz urbanih sredina.

Kako i zašto je nastao turbo-folk pitanja su koja bi nas nužno morala vratiti tri decenije unazad, kada su nastali i prvi zvuci ovoga žanra, ili neofolka kako su ga na početku nazivali. Mnogi njegovi interpretatori pitanja nastanka smatraju anahronim, međutim, zanimljivim se nameću  stajališta Žarane Papić koja u tekstu Europa nakon 1989: etnički ratovi, fašizacija društvenog života i politika tijela u Srbiji, pokušava sa psihoanalitičkog aspekta analizirati nastanak turbo-folka u Srbiji.

Stvaranje srpskog „heroja“

Devedesetih godina prošlog stoljeća kada je velikosrpska vojna mašinerija iza sebe ostavljala genocid, masovne zločine, porušene gradove i sela, identitet muškarca, prema Žarani Papić, pretrpio je rekonstrukciju u znaku Miloševićevog „ratnog heroja“. Muški ideal ratnika poprimio je gotovo epske kvalifikacije, pomoću kojeg je „specijalni sloj sadista“ išao „terorizirati, pljačkati i ubijati (…) Ostali su se pridružili raznim paravojnim jedinicama i tako postali dio ‘velikog tijela Armije’. Tijela za ubijanje, sasvim stopljena u kolektiv, sasvim su se odrekla svoje individualnosti. Nagrada za nasilje bio je put do lokalne javne afirmacije“. (Papić)

Međutim, ma koliko se odricao svoje individualnosti, što zbog kulture kojoj pripada, što iz lukrativnih razloga, odnosno materijalnih i socijalnih benefita koje ostvaruje zbog učešća u agresiji na Bosnu, srpski vojnik je i dalje čovjek, što znači da ima i savjest.

Posmatrajmo srpskog vojnika koji se vraća kući iz Bosne i Hercegovine ili Hrvatske gdje je počinio razna silovanja, pljačke, ubijanja nedužnih civila… Vrlo je moguće da pri povratku promišlja o svim (ne)djelima koje je tamo počinio. Kao i svakom živom biću, prirođena mu savjest ne da mira, ali u trenutku kada griža savjesti treba dostići nivo iskrenog pokajanja, on stiže kući –  u Srbiju. Tamo ga dočekuju supruga, majka, sestra – figura prosječne i patrijarhalno odgojene žene, koja ga dočekuje kao heroja i branioca srpstva, što u njemu reafirmira uvjerenje da je ipak moralan. Međutim, tragovi griže savjesti ipak nisu u potpunosti nestali, pa na scenu stupa kafana, mjesto na kojem se jedino čuvala seksualnost, kako to ističe Papić. Odnosno u kafani je njegovana posebna vrsta narodne muzike – turbo-folka (mješavina tradicionalne folk muzike i orijentalnih utjecaja), sa polugolom pjevačicom kao njegovim zaštitnim znakom.

Šta se desilo sa seksualnošću?

Upravo su turbo-folk pjevačice bile primjeri „navodno ‘sretnog’ tijela srpske žene, punačkog tijela koje izvodi stalnu pokornost i radost seksualne pristupačnosti“ (Papić). One su imale dvojaku ulogu – 1. opuštanje posjetilaca; 2. rasplamsavanje profašističkih osjećaja, sa seksualnim porukama da je  „u suštini, život lijep, kao glazba koju izvode, kao i da su srpske žene, ‘naše žene’, bez ikakve dvojbe najljepše žene na svijetu, pa i da je seks super i da funkcionira i u ovim teškim vremenima u Srbiji“ (Papić). Vojnik koji nakon svega ode u kafanu u kojoj je vladala ovakva atmosfera, nedvojbeno se stapa sa osjećanjima koja mu se kroz ostvarivanje muške fantazme seksualnosti stvaraju – pjevačice su tu da ga utješe i potvrde kako je još uvijek potentan, pa makar bio i silovatelj. Žarana Papić piše:

Njihova preseksualnost prihvaćena je vrlo toplo, zbog čega bismo mogli ući i u neku vrstu psihoanalitičkih objašnjenja. Kad su svi ratovi bivše Jugoslavije započeli, sa svim tim srpskim nacionalizmom u maksimalnoj brzini, žene kao kraljice folka u Srbiji postaju neizbježno političkim Srpkinjama. Predstavljajući srpsku naciju, one postaju naše sestre. To je razlog zašto nikada, nikada nisu bile u javnom ni u privatnom životu okarakterisane u pornografskom ključu. Za srpski patrijarhalni mačofašistički narcizam, one su bile vlastite rođakinje – njihove sestre, kojima su dopustili da budu preseksualizirane, na poseban, incestuozan način. Budući da su te žene naše „sestre“, one mogu činiti šta god žele, ali i istovremeno stvaraju i kontroverzu: preseksualiziranost ženskih tijela, otvoreni seksepil i stalno provociranje muške erekcije, u suštini su funkcionirali kao konstantni incestuozni poziv na seksualno uzbuđenje „vlastite braće“. Nadalje, dodatno objašnjenje za ove „sestrinske“ pozive na „bratsku“ erekciju važna je politička poruka: poruka kako je sve OK sa srpskom muškom (hetero)seksualnošću. Ove su žene imale političku ulogu reći muškarcima kako postojano funkcioniraju na prihvatljiv seksualni način.

Turbo-folk je dokaz da se najlakše rasplamsavaju animalni nagoni, gdje je raspad Jugoslavije značio i raspad zabave. Stoga je Lepa Brena snimila „Jugoslovovenku“, koja se dan-danas pjeva po koncertima u Bosni i Hercegovini, pritom mašući jugoslovenskim zastavama. Naime, spot kao i pjesma dovedeni su gotovo do savršenstva, pohranjujući kod ljudi duboko u emocionalnom registru osjećanje ljepote, blaženstva i vjere u jedinstvo.

Produkcija turbo-folka

Do pojave prvih turbo-folk pjevačica (Fahrete Jahić, alias Lepa Brena i Svetlane Cece Ražnatović kao začetnica) bilo je skoro nemoguće vidjeti žensko obnaženo tijelo na javnom servisu, u popularnim emisijama i medijima, pa je pojava Lepe Brene izazvala pravu malu „eksploziju“ među narodom. Ove pjevačice bile su popularne i u selima i u gradskim sredinama, čija je muzika predstavljala glavni topos kulturne produkcije ideološkog i političkog života u Srbiji:

Valja ih razumjeti kao ekstremno jaku simboličku „moć“ u kulturalnoj produkcije srpske realnosti. Zašto? 1. Zato što funkcioniraju kao homogenizacijske snage srpskog „mentaliteta“ kroz kulturnu produkciju „sretno seksualiziranog ženskog tijela“, te implicitnog „snažnog muškog seksualnog tijela“. 2. Zato što su najbolji predstavnici medijske konstrukcije „selektivne realnosti“ srpskih medija namjerno nesvjesnih kako ostatak bivše Jugoslavije gori. (Papić)

Cecino reafirmiranje srpstva

Drugi, i veći megafenomen srpske kulture tada bila je pjevačica Svetlana Ceca Ražnatović a koja je pripala dijelu jačanja destruktivnih tendencija u Srbiji. Ona se, naime, proslavila kada je i započela agresija Srbije na Bosnu i Hercegovinu i ostale zemlje Zapadnog Balkana. Ceca je tada, svojim zanosnim tijelom i stasom, proizvodila mnoge političke i simboličke poruke. Dok je agresija bila u punom jeku, u Srbiji su imali „masovnu produkciju lijepih, više ili manje okruglastih, svakako ‘sretno seksualiziranih’ srpskih žena. One kasnije postaju vrlo često preseksualizirane, svojim ponašanjem prezentiraju glazbu na skoro pornografski način. Zanimljivo je, međutim, da nikada nisu okarakterizirane kao pornografija.“ (Papić).

Paradigmatičan primjer reafirmiranja profašističkih srpskih nakana, može se uzeti i sa Cecinog performansa na otvaranju koncerta u Beogradu 1995. godine:

Ceca je započela nastup u potpunoj tami sa svjetlima koja su se postepeno palila, tako da je publika mogla vidjeti dvije stvari – Cecu i veliki križ visoko iznad i iza nje. Vidite ogromni križ i taj vas simbol podsjeća na uvećani križ Kazimira Maljeviča. Drugim riječima, postalo je očito kako je Ceca bila okružena vrlo kompetentnim medijskim profesionalcima, te ljudima koji su poznavali kulturnu politiku. (Papić)

Nakon svjetla koje je obasjalo njeno tada gotovo savršeno polugolo tijelo, i koncerta koji se odvijao u takvoj atmosferi, ukazao se kavez sa tigrom:

A interpretacija konteksta glasi: to je lijepo mladunče tigra bilo ratna maskota u Hrvatskoj, točnije u Krajini, gdje je ratni zločinac Arkan 1991. i 1992. godine ubijao Hrvate. Riječ je o paravojnim postrojbama ubojica (usp. Monroe) koje su bile vrlo, vrlo disciplinirane; čak i u tome da sa sobom uvijek nose takvog malenog tigra. Tako je Ceca postavila tigra na kraj koncerta i politička poruka bila je više nego jasna – ovo je Srbija naše „braće“ i „sestara“. (…) Glavna Cecina politička poruka, kao i poruka svih ostalih turbofolk pjevačica, ticala se sugestije kako je dobro zaboraviti, kako je sve OK, jer naša su tijela prekrasno sazdana i mi smo najlepše žene na svijetu. (Papić)

Turbo-folk u Bosni i Hercegovini

Interpretacija turbo-folka autorice na koju sam se referirala u tekstu, može izgledati pretenciozno. Ali ako uzmemo u obzir da je jugoslovenski režim bio prilično jasan kada je u pitanju obnaženost ženskog tijela, nameće se pretpostavka da je taj režim sam i stvorio neofolk pjevačice – a zašto, odgovor daje Žerana Papić u svom tekstu.

Kao što sam napomenula u uvodnom dijelu teksta, turbo-folk muzika se munjevitom brzinom širila među svim slojevima stanovništva i u Bosni i Hercegovini. Zašto je to tako – odgovor leži u srpskoj kulturno-političkoj produkciji koja je njegovana u našoj državi poslije agresije, ali i u gotovo centralnoj funkciji ovoga muzičkog žanra koja se i dan-danas može smatrati njegovim glavnim opstankom, a to je zabavljanje, opuštanje i sužavanje svijesti što u čovjeku budi osjećanje da je život lijep i da je to njegova suština.

Danas je teško govoriti o turbo-folku kao žanru koji promovira fašističku ideologiju i politiku, štaviše teško je i nesuvislo i pomisliti da današnja srpska pjevačica Milica Pavlović u svojim stihovima „Proklet bio taj koji te je stvorio / što se gola penjem na sto“ sugeriše na simbole srpske destruktivne kulture, osim što je njena posljedica.

Naime, muzika koja je tada bila u začetku danas se transformirala u još veći „šund“ koju pjevaju i muškarci, pobuđivanjem najnižih ljudskih strasti pri čemu seks, alkohol, skupa garderoba, i luksuzna auta zauzimaju centralna mjesta: U separeu prosipam flaše Belaire-a / Novi Rollie mi sija ko briljantin / Sad vidi kako vozim bijelog BMW-a / Preko bijelog odijela Gucci mantil; ili To dupe pod tim džinsom navodi me na grijeh / Niko ne gleda isto od kad imam pun sef. (Jala&Buba – O.d.d.d)

Slobodno možemo reći da je turbo-folk iz muzčkog žanra prerastao u kulturu. Njeni korijeni nalaze se u Srbiji, kao i skoro pa cijela današnja produkcija. Turbo-folkom se danas mogu smatrati sve one pojave koje odstupaju od tradicionalnih i sofisticiranih sistema vrijednosti: bilo to u muzici, književnosti, filmskoj produkciji, politici, nauci, i svim onim segmentima u kojima dolazi do površnih shvatanja života. Nažalost, u Bosni i Hercegovini se itekako osjeti utjecaj turbo-folka iz devedesetih: sužena je svijest o stvarnosti koja nas okružuje, društveno-političkim životom dominira mišljenje da se raj na zemlji može ostvariti i to bez previše napora, da je život lijep i da je njegova suština u uživanju.

Sve to otežava racionalnu percepciju svijeta i života, koji nije uvijek blistav, kojem je, zapravo, i suđeno da ne bude uvijek blistav. A takva percepcija svijeta i života otvara prostor moralistima i populistima među sudionicima kako masovnih kulturnih i subkulturnih fenomena, tako i među političarima. Mogli bismo reći da su najposlušnija djeca turbo-folka, kreiranog u centrima moći duboke srpske države, primjera radi, Dubioza kolektiv, u našoj muzičkoj industriji, Naša stranka i Narod i Pravda, u političkom kontekstu, Senad Hadžifejzović u medijima. Jer, šta je turbo-folk do “gorenje naroda”.

Amira Banjić rođena je 22.10.1998. godine u Tuzli. Osnovnu školu završila je u Doboj Istoku, a srednju školu u Gračanici. Diplomirala je 2021. godine na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli, na Odsjeku za bosanski jezik i književnost. Asistent je na naučnoj oblasti „Lingvistika“ od februara 2022. godine. Trenutno je i student na postdiplomskom studiju iz književnosti na Filozofskom fakultetu u Tuzli, smjer Bosanskohercegovačka književnost u književno-historijskom kontekstu.