Piše: Adnan Pejčinović
Datum: 16.03.2021. u 22:30
Kategorija: Kritika političkog uma
Prijatelju, koji me SMS-om pitao za komentar izbora u Nikšiću odgovorio sam ovako:
„Sad pjevamo onu pjesmu ‘Zabranjenog pušenja’ u kojoj su stihovi ‘Možeš imat’ moje tijelo, ali dušu ne.’
Malo sam ironičan, a malo i nisam.
Sve je ovo samo jedan lijepi proces u kojem se moraju iskihati grijesi romantičarskih zabluda vladike Rada i pohlepe kralja Nikole I. Srbovalo se dva stoljeća, ne može se za dvije decenije vratiti sebi.
Bit će sve OK, polakote.“
Boli do bola kad ti slabiji kaže da ti vjeruje, bezerezervno ti se preda, a ti ga, koristeći njegovo povjerenje, odvedeš na put samouništenja. Historičari i antropolozi će procijeniti da li je ili nije ključni momenat u crnogorskoj povijesti vjerovanje sv. Petra (Petra I Petrovića) Srbima da mogu znanjem prosvijetliti njegove podanike.
Njegošev romantičarsko-plemeniti grijeh
Tešku je povijest, na nezgodnom terenu, imao malobrojni crnogorski narod, čiji se život svodio između borbe za kruh nasušni i borbe sa osvajačima, borbe za golu egzistenciju. Zalud je bila i prva štamparija na Balkanu, Crnogorci nisu imali kad da se obrazuju, prate idejne mijene na tlu Evrope. Pa je sveti Petar predao svoga sinovca Rada (Petra II Petrovića Njegoša) na nauk Simu Milutinoviću Sarajliji, bezrezervno vjerujući istovjernom (pravoslavnom) bratu da će mladiću dati znanje.
Knjiga Miroslava Ćosovića „Njegoš je izmislio srpsku narodnost Crnogoraca“ prema riječima Novaka Kilibarde, nema adekvatanu recepciju u crnogorskom društvu.
Simo nije dao znanje mladom Radu, no bajke. Genij Petra II Petrovića Njegoša nesumnjiv je, ali po svemu sudeći podloga za njegove nacional-romantičarske snove bile su Simove priče o boju na Kosovu, Milošu Obiliću, Karađorđu, srpskim ustancima… Izuzmemo li mitologiju Srba iz konteksta, ona po sebi jeste sjajno tle za romantičarske ideje o slobodi i kao takva jeste poslužila Njegošu da razvije svoj narativ istkan od briljantnih metafizičko-filozofskih uvida, u srpskoj kulturi, nažalost, osakaćenih i svedenih na nacional-šovinisitčke ideologeme.
Teško ćemo, željni raja ne samo na budućem, nego i na ovom, prolaznom svijetu, ostati imuni na romantičarski kult slobode. Ma koliko taj kult bio iracionalan, neusklađen sa nesavršenom ljudskom prirodom, isuviše je zavodljiv da bismo ga mogli odbiti. U konačnici, on donekle potvđuje da se lomimo između neba i zemlje. „Satvoren(i) u tijelu … zdrobljen(i) u te kosti“ (Mehmedalija Mak Dizdar) predestinirani smo na pravljenje grešaka u traženju istine o tajni ovozemaljskog postojanja.
U nastojanju da ih otkriva, Njegoš je, ne htijući, otvorio prostor za samouništenje vlastitog naroda. Njegova odanost višim ciljevima, ujedinjenju bića slavenosrpskog (čitaj pravoslavnog) i zajedničkoj borbi južnih Slavena za oslobađanje od osvajača (Osmanlija) motivirala ga je da napiše tekst („Gorski vijenac“) koji će, kojeg li paradoksa, s jedne strane izraziti genij crnogorskog naroda, kao autentičnog i suverenog etno-kulturnog entiteta, a istovremeno poslužiti Srbima kao jedan od temeljnih tekstova na kojima će graditi ideologiju zla (zbog čega će ga danas Bošnjaci atribuirati kao „genocidno štivo“, što im se ne može zamjerati jer su, kao i Crnogorci, više vremena trošili na borbu za golu egzistenciju, za refleksije o književnim pojavama nisu imali dovoljno vremena).
Njegoš je, prema riječima Sretena Vujovića, člana Dukljanske akademije nauka i umjetnosti, instalirao mit o Kosovu u Crnoj Gori, iako, evo još jednog paradoksa, u boju na Kosovu Crnogorci nisu uzeli učešće, za razliku, recimo, od Bošnjaka. Takvo što je bilo nužno za formiranje narativa koji će biti u funkciji motiviranja južnih Slavena da se ujedine. Tri su stvari, smatra Vujović, bile potrebne: zajednički jezik, teritorij i priča / mit.
Slobodno možemo reći da je Njegoš bio prvi ideolog jugoslovenstva. No, da li je bio Srbin? Mnoštvo je dokaza da nije, ali da je uveo srpstvo u kulturni narativ Crnogoraca, nemoguće je osporiti. Srbi su vješto iskoristili Njegoševu, u kontekstu vremena tumačenu, plemenitu ideju i pretvorili je u jedno od najjačih oružja za uništenje identiteta crnogorskog naroda.
Pohlepa Kralja Nikole I
U kulturu Crnogoraca instalirano srpstvo nije oslabilo crnogorsku državu, ali je, vice versa, poslužilo kralju Nikoli I da sanja snove o dinastiji Petrovića kao vladajućoj u državi svih južnih Slavena. A u refleksijama posljednjeg crnogorskog kralja, njegova država je bila dijelom „Nemanjinog carstva“, pa su njegovi snovi o dinastiji Petrović na tronu tog „carstva“ možda bili i legitimni.
Uistinu, kao najstarija i najdugovječnija dinastija na prostorima južnih Slavena, u nekom normalnom razvoju i slobodnom, ne prisilnom, neiskrenom i politikantskom ujedinjenju južnoslavenskih naroda, Petrovići i zaslužuju takvo što. No, (prva) Jugoslavija, na čije prijestolje je zaželio sjesti crnogorski kralj, pokazat će se kao najveći neprijatelj njegovog naroda i njegove države.
I ma koliko kralj Nikola I razvijao Crnu Goru kao suverenu državu u kojoj su zaživljavale Zapadne kulturne i političke vrijednosti, svoju diplomatsku aktivnost razvijao je njegujući dobre odnose sa antizapadnom kulturom, kulturom Srba, odnosno dinastijom Karađorđevića. Otuda ne čudi što je, u duhu ideje Petra II Petrovića Njegoša o ujedinjenju južnih Slavena, kralj Nikola I odbio prijedlog Austro-Ugarskog carstva da Crna Gora bude neutralna u I svjetskom ratu. Da li je Nikola I bio samo plemenit, ili proračunat, ili i jedno i drugo, danas nije važno. U dijelu povijesti Crne Gore vezanoj za Veliki rat ključno mjesto zauzima bitka na Mojkovcu.
Simboličko značenje Bitke na Mojkovcu kako u srpskom tako u crnogorskom diskurzu lapidarno je prikazano u jednoj sceni u seriji „Božićni ustanak“. Nakon ulaska srpske vojske u Crnu Goru i prijetnje zelenašima da će na svaki metak odgovoriri artiljerijskom paljbom, Krsto Zrnov Popović komandantu srpske vojske koja je prosto ušetala u Crnu Goru postavlja pitanje: „Jesmo li za ovo ginuli na Mojkovac?“ Milutinović mu odgovara: „Je li vas neko terao da ginete na Mojkovcu?“
U toj historijskoj bici crnogorska vojska je izvršila praktično suicid štiteći Srbima odstupnicu za bijeg preko Albanije u Grčku. Austrougari će poslije te bitke okupirati Crnu Goru, a kralj Nikola I izbjeći u Francusku. Po završetku rata, Austrougari se povlače iz Crne Gore, no umjesto povratka kralja u svoju zemlju, u nju ulazi srpska vojska koja je, doslovno, okupira.
Zapadne sile su, u nastojanju da naprave zid ruskim boljševicima, imale interes u stvaranju Jugoslavije i odabrale Srbe za izvršioce radova, pa su im pomogli, Francuska prije svih, da „prisajedine“ Crnu Goru Srbiji kako bi proces nove države bio ubrzan. Unuk (Aleksandar Karađorđević) đedu (kralju Nikoli I) zabranjuje povratak u svoju zemlju, uništava mu državu, uništava njenu crkvu, jednim dekretom. Kralj umire u izgnanstvu, a ideju o crnogorskoj slobodi na životu održavaju zelenaši Krsta Zrnova Popovića.
(Ohrabruje što crnogorski intelektualci nemaju problem za suočavanjem sa činjenicama o dvije spomenute historijske ličnosti, pa ni onim vezanim za događaje iz prošlosti koji bacaju mrlju na crnogorstvo čojstvo, kakve su, recimo, o pokolju i nasilnom pokrštavanju Plavljana i Gusinjana 1913. Upravo zdravorazumski pristup svojoj historiji, tumačenje u kontekstu, razlog je zbog kojeg možemo smatrati da je savremena intelektualna scena u Crnoj Gori možda najzdravija na prostorima bivše Jugoslavije. Naravno, riječ je o nacionalno osviještenim Crnogorcima poput Milorada Popovića, Novaka Adžića, Nikole Kilbarde, spomenutog Sretena Vujovića, Milorada Nikčevića, a od mlađih Bobana Batrićevića, Aleksndra Radomana…)
Jugoslavija kao anticrnogorski projekat
Bilo kako bilo, i jedna i druga Jugoslavija bile su okvir u kojem se gasilo crnogorsko etno-nacionalno biće, crnogorska kultura, crnogorski jezik, a povratak njihove religijske institucije (Crnogorske pravoslavne crkve) bio potpuno onemogućen. Istini za volju, crnogorski komunisti su uspjeli povratiti državnost Crne Gore u formi suverene republike u jugoslovenskoj federaciji. Ali upravo na tom mjestu treba prepoznati kako forma nije dovoljna ako nema supstance.
Naime, u formalno-pravnom smislu crnogorski komunisti su sačuvali potreban okvir za očuvanje crnogorske državnosti, ali istovremeno su supstanci crnogorskog etno-nacionalnog bića svojom nadnacionalnom ideologijom zadali drugi smrtni udarac. Prihvatimo li (hipo)tezu da svetosavlje, građeno i na mitu o boju na Kosovu, u vrijednosnom smislu uopće nije različito od temeljnih načela socijalizma, lahko ćemo uvidjeti da su sve ideje o južnoslavenskom ujedinjenju najviše na ruku išle srpskom nacionalnom interesu – stvaranju velike Srbije, „srpskog svijeta“, geopolitičkog prostora u kojem će oni imati slobodan izlaz na Jadran i suvereno vladati (i asimilirati) ostale narode.
U crnogorskom suverenističkom narativu dominantni su glasovi bliski simbolima NOB-a iz drugog svjetskog rata. Vođa „Božićnog ustanka“ Krsto Zrnov Popović za vrijeme II svjetskog rata imao je vlastitu vojsku, „Lovćensku brigadu“ čiji je zadatak bio očuvanje crnogorskog naroda. Odmak crnogorske naracije od jugosocijalističkih simbola nužan je i svakim danom sve vidljiviji.
Ne treba smetnuti s uma da je „plemenita“ ideja o besklasnom društvu, te u okvirima jugosocijalističke ideologije nasilno anuliranje identitarnih razlika na zapadnom Balkanu, godila upravo Srbima, jer su najmnogobrojniji narod koji je od smjene dinastije Obrenovića atakovao na susjede svim sredstvima. Opasnost za gušenje srpskog nacionalnog identiteta u jugoslovensko-socijalističkom poretku bile su minimalne, jer su glavnu riječ u kulturi socijalističke Jugoslavije vodili upravo Srbi.
„Srpska Sparta“
Veliki Njegoš je uveo srpstvo u crnogorski kulturni narativ, kralj Nikola I mu se nije opirao jer ga je htio iskoristiti za svoje dinastičke ambicije, a komunisti mu nisu zatvorili vrata u socijalističkoj Crnoj Gori, tj. ambivalencijom spram kulturno-nacionalnih pitanja omogućili su njegovu metastazu u crnogorskom etno-nacionalnom biću.
Otuda ne treba čuditi što je stepen mobilizacije za srpsku agresiju 90-ih na Republiku Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu u Crnoj Gori bio 90 %, a u Srbiji svega 30 %. Niti što su najveći i najgori četnici iz Crne Gore, ne iz Srbije. Što su ključni srpski lideri, politički, vojni, kulturni, listom – Crnogorci: Slobodan Milošević, Radovan Karadžić, Željko Ražnatović, Matija Bećković…
A opet, početkom 21. stoljeća, najveći neprijatelj srpskom kulturno-političkom projektu danas jesu upravo – Crnogorci. A ni to ne treba čuditi. Zašto?
Propast totalitarne države, socijalističke Jugoslavije, omogućila je demokratizaciju južnoslavenskih prostora. Srbi jesu ognjem i mačem pokušali zaustaviti procese samoosvještavanja i kulturnog i nacionalnog oslobađanja ostalih naroda i njihovih država; ostavili su iza sebe genocid, razorena sela i gradove, milione prognanih, ali neumitne procese oslobađanja, kao takvog, poslije pada Berlinskog zida nisu mogli zaustaviti.
Oni teku sporije nego što bi trebali, jer Srbi danas umjesto topova i tenkova (jer ih nemaju) koriste mnogo ubojitije oružje – riječi. Ali kako vrijeme prolazi, na narativnu agresiju pruža im se također narativni otpor: svakoga dana Crnogorac i Crnogorka o sebi saznaju sve više i više.
Crnogorci se vrću sebi i svome
Patriotsko-komitski savez Crne Gore nova je politička partija čija je osnovna intencija jačanje crnogorskog identiteta borba za „posthumno dostojanstvo crnogorskih komita i Božićnih ustanika“. Iako isključivo i samo identitarna pitanja ne mogu biti osnov za političko djelovanje, sama činjenica da u Crnoj Gori postoji svijest o važnosti artikuliranja jedne nacionalne partije, ide u prilog mišljenju da se Crnogorci bude iz srpskog sna.
Svakim danom jača crnogorski nacionalni pokret. Ni crnogorski ljevičari nisu, kao recimo bosanski, oslobođeni dobroga nacionalizma. Ljevičarska naracija tupi oštricu jezika, doduše, ali ne lomi mač. Osnovana je i prva autentična nacionalna politička partija, Patriotsko-komitski savez. Suverenistički mediji su neumorni u informiranju domaće i strane javnosti o novim oblicima srpske agresije na Crnu Goru, a državotvorna politička partija, Demokratska partija socijalista, možda je i jača nego što je bila: rezultati u Nikšiću su fascinantni za DPS, ne treba puno mudrosti da se razumije koliko je teško očuvati političku poziciju kada nisi vladajuća partija na državnom nivou.
Crnogorsko društvo je podijeljeno zbog dvostoljetnog posrbljavanja Crnogoraca i Crne Gore. Građani koji su izlazili na litije, danas daju podršku srpskim partijama i koalicijama, neće se promijeniti. Ko je razumio kako treba (kontekstualno, dakle) Njegoševu naraciju i politiku kralja Nikole I, naći će da su oni pravi Crnogorci, čije greške se danas plaćaju. Cijenu treba isplatiti, do kraja: treba priznati da je pola Crnogoraca bespovratno posrbljeno i ući s njima u politički i svaki drugi obračun koji je potreban za opstanak crnogorskog etno-nacionalnog bića i Crne Gore kao države.
Onoliko koliko je Bosna čudo koje se stoljećima nastoji profanizirati, a ne uspijeva se, toliko je i Crna Gora čudo, „voćka čudnova“. Jedan malobrojni narod stoljećima je uspijevao očuvati svoju autentičnost, granice svoje države, na krševitoj zemlji, lociranoj na poziciji koja je geostrateški više nego zanimljiva velikim igračima na političkoj pozornici svijeta. Ne, nije riječ o „sili nebeskoj“ koju posjeduju Crnogorci, radi se o njihovom geniju koji je uspijevao kombinirati viteštvo u borbi sa lukavim diplomatskim potezima kako bi ostao slobodan i svoj na svome.
Rezultati izbora u Nikšiću trebaju ohrabriti Crnogorce. Crnogorstvo se rađa kao feniks iz pepela spaljenih nahija. Neka bude borba neprestana.
Adnan Pejčinović rođen je 7. 12. 1971. godine u Tuzli, gdje je završio Gimnaziju „Meša Selimović“ i diplomirao na Filozofskom fakultetu u Tuzli, Odsjek za bosanski jezik i književnost. Radio je kao novinar u studentskim i lokalnim listovima. Objavio je nekoliko stručnih radova iz historije književnosti i književne kritike. Predaje bosanski jezik i književnost u JU Mješovita srednja škola u Gračanici. Živi u Tuzli.
