Piše: Adnan Pejčinović
Datum: 08.01.2023. u 21:25
Kategorija: Kritika političkog uma
Jezik je moćan, a uredništvo i novinari većine naših medija, posebice sarajevskih, neumorno subjektivni doživljaj svijeta, lična ideološka opredjeljenja, infantilne sentimente nastoje etablirati kao nacionalni interes. I to, da paradoks bude veći, prozapadni nacionalni interes. Kako su im svjetonazori bitno određeni recidivima jugosocijalizma, nesposobni su za dijalog, čija je osnovna funkcija – rasti, mentalno, intelektualno, emocionalno.
Jezik može sve: stvrano prikazati kao nestvarno, Boga kao đavola, lijepo kao ružno, i obratno. Vildana Selimbogović političku organizaciju SDA tekstom može predstaviti kao partiju koja vodi “sustavnu borbu protiv Djeda Mraza”, a Žarko Papić prirodan otpor Bošnjaka i Bosanaca urušavanja države atribuirati kao kretanje kao “islamskom nacionalizmu”.
Šta su povodi spomenutim ličnostima koje imaju nemali uticaj na modeliranje javnog mnijenja da izjave ovako teške riječi protiv SDA i bošnjačkog nacionalizma, za koji se ne može ni reći da je nacionalizam?
Vildani Selimbegović je povod bio javni otpor manjeg dijela konzervativnih Bošnjaka Novoj godini i Djeda Mrazu, te javna tribina “Zločin ateizma”. Žarku Papiću je, za njegove epohalan zaključak, očigledno bio povod posjeta ministra vanjskih poslova Irana Bosni i Hercegovini i njegov doček u skladu sa regularanim diplomatskim protokolom.
Faksimil prvog broja Oslobođenja. Izvor: N1
I Selimbegovićki i Papiću povod su, dakle, bile činjenice koje, po sebi, uopće nisu problematične. Njihovo je pravo da im se određene pojave ne sviđaju, ali nemaju moralno pravo da ih zloupotrebljavaju i interpretirajući ih u ključu njihovih ideoloških obrazaca predstavljaju kao dokaz da SDA i zvanična bošnjačka politika imaju neki skriveni master plan suprotan uvođenju Bosne i Hercegovine u red onih država čije je ustrojstvo usklađeno sa zapadnim liberalno-demokratskim principima.
Koje činjenice se ne sviđaju Vildani Selimbegović i Žarku Papiću? Odgovor je jednostavan: bošnjačka tradicija (Vildani Selimbegović) i suverena bošnjačka politika (Žarku Papiću).
Ono što urednica “Oslobođenja” ili ne može ili neće da razumije je činjenica da Nova godina i Djeda Mraz nisu dio bošnjačke tradicije. Jednostavno, nisu. Činjenica je da ti simboli jesu potekli iz katoličke kulture, kao i da su postali sastavnim dijelom svjetskog karnevala koji se zove proslava Nove godine, kojem participiraju svih narodi svijeta, pa i Bošnjaci. Zato, vice versa, zamjerku treba uputiti i konzervativnim Bošnjacima koji ne toleriraju ponašanje onih Bošnjaka koji participiraju novogodišnjem karnevalu. Ali, ovom prilikom stajemo na stranu konzervativnih Bošnjaka, jer im vodeći mediji oduzimaju prostor i po pravilu ih diskreditiraju kao nazadne elemente društva, samo zato što su drugačiji od “kulture” naslijeđene iz socijalističke Jugoslavije.
Ne smetnimo s uma da je u vrijeme “mogućnosti spavanja na klupi” bošnjačka kultura amputirana iz obrazovnog sistema i javnog prostora. Zato danas mnogi ne znaju, recimo, za Isaiju po bosanskim tekijama, da je u mnogim bošnjačkim porodicama, vjerskim porodicama, 31. decembra navečer učila kur’anska sura “Mejrem”, kako bi se obilježilo rođenje Isaa, neka je mir Božiji, da se u mnogim bošnjačkim porodicama nikada nisu kitile jelke. I da je danas, kada je javni prostor oslobođen jednog i samo jednog (socijalističko-ateističkog) narativa, sasvim legitimno da se čuju i glasovi onih koji se nisu smjeli čuti u javnom prostoru dok se Bosna nije oslobodila totalitarnog režima.
Ništa od toga Vildani Selimbegović nije bitno, jer autetničnu bošnjačku tradiciju, očigledno, doživljava kao prepreku evropskoj Bosni. Da li je u pitanju latentna islamofobija ili jasan politički cilj, diskreditiranje SDA, nije ni bitno. Poražavajuće je što je ugledna novinarka i urednica najstarijeg dnevnog lista u državi napisala tekst pun tendecioznih poluistina, prikazujući realnost crno-bijelom tehnikom prikazivanja, u kojoj nema prostora za kompromis.
Tako će, primjera radi, fotografije sa tribine “Zločini ateizma”, na koijma su muškarci s bradama i grubog izgleda, suprotstaviti slici “radosne djece koja primaju paketiće” – emocionalna manipulacija, glavno je oružje novinara koji teško podnose egzistenciju ideološki drugačijih od njih samih.
Izjavu Alije Izetbegovića iz 1996. godine, da je Djeda mraz simbol stran bošnjačkom narodu izvadit će iz konteksta njegove poruke čije je glavno značenje bilo ništa drugo do apel medijima da pokažu empatiju: da se na javnom servisu ne promovira hedonistička raskoš, ne zbog hedonizma, nego zbog ljudi, većine građana iscrpljenih ratom i stradanjem.
Više od dvije decenije elementi narativne strategije Žarka Papića su bile općeniti i podudarni sa SNSD-ovom naracijom: “propast”, “katastrofa”, “nemogućnost”. Kako jača bošnjačka politička samosvijest, Papić se otkriva kao igrač velikosrpskog nacionalizma koji ima zadatak nivelacije odgovornosti za bosansku golgotu 90-ih, pa će u Dnevnom avazu 28. 11. 2021. godine reći: “Elementi bošnjačkog nacionalizma imaju identičnu osnovu kao Memorandum SANU” Izvor: Dnevni avaz
U “Oslobođenju”, koje uređuje Vildana Selimbegović, Žarko Papić nastavlja višedecnijsku praksu izvrtanja realnosti i piše feljton: “Začarani krug nacionalizama u BiH”. Sam naslov je sukobljen s realnošću, jer u Bosni i Hercegovini ne postoji ništa začarano kad su u pitanju nacionalizmi. Sve je kristalno jasno: srpski i hrvatski nacionalizam napadaju Bosnu i Hercegovinu i nastoje uništiti bošnjačku kulturu, bošnjački nacionalizam brani bošnjačku kulturu i Bosnu i Hercegovinu kao zemlju uređenu prema principirma zapadne liberalne demokratije.
Papić će izvesti zaključak da je “već vidiljiva tranzicija bošnjačkog nacionalizma od evropskog tipa nacionalizma ka islamskom nacionalizmu sa vjerom u centru i iranskom vezom.” Motiv za prepoznavanje “iranske veze” u tom “vidljivom” “islamskom nacionalizmu” Papić će vidjeti u posjeti ministra vanjskih poslova Irana Bosni i Hercegovini.
Zatvorio je oči pred činjenicom da je upravo na slučaju Bosne u periodu oružane srpske agresije 1992. – 1995., došlo do detanta između SAD i Irana, odnosno da se u persepktivi, ukoliko Bošnjaci o(p)stanu kao politički subjekt, preko naše države može uraditi nešto na otopljavanju odnosa suprotstavljenih sila. Žarko Papić u jednom diplomatskom činu neće prepoznati da su Bošnjaci politički subjekt, samim time Bosna i Hercegovina važna država i na geopolitičkoj ravni, te da se, ukoliko se nastavi očigledna podrška zapadnih diplomata na Balkanu političkim snagama koje ne priznaju bošnjački politički subjektivitet (SNSD, HDZ, “osmorka”/”šestorka”), zlu ne trebalo, saveznici mogu naći i na drugoj strani; podsjetimo: nismo ratovali da sačuvamo državu lebdećih označitelja, nego državu ravnopravnih naroda i građana.
Neće ili ne može, Žarko Papić, prihvatiti da su Bošnjaci politički subjekt. Da nema više Jugoslavije i da nacionalizam, po sebi, nije niti može biti problem, jer svi nacionalizmi nisu isti. Ni on, kao ni urednica lista koja mu objavljuje tekstove, nemaju kapacitet da prihvate bošnjačku kulturu i političku suverenost Bošnjaka i Bosne i Hercegovine. Osim ako se i jedno i drugo ne svedu na entitete čiji je simbol Alija Sirotanović, a ne Alija Izetbegović.
Adnan Pejčinović rođen je 7. 12. 1971. godine u Tuzli, gdje je završio Gimnaziju „Meša Selimović“ i diplomirao na Filozofskom fakultetu u Tuzli, Odsjek za bosanski jezik i književnost. Radio je kao novinar u studentskim i lokalnim listovima. Objavio je nekoliko stručnih radova iz historije književnosti i književne kritike. Predaje bosanski jezik i književnost u JU Mješovita srednja škola u Gračanici. Živi u Tuzli.
