Piše: Sanjin Salahović
Datum: 06.04.2020. u 22:36
Kategorija: Kritika političkog uma
Foto bt.no
U Norveškoj ljudi poštuju pravila. Kažu da je to sami temelj povjerenja koje grade među sobom, a da je to isto povjerenje preduslov bogatstvu i jeftinoj državi koju neće plaćati da, pored svih poslova, još i nadzire detaljno svoje građane. No, to se polako mijenja u globalizaciji. Radna i humanitarna migracija polako razvodnjavaju te odlike norveške kulture i unose više nepovjerenja među ljudima. Svjetski je trend. Jednostavno, malo je mjesta u svijetu gdje ljudi tako lako prihvataju dogovorene norme i pravila kao u Norveškoj i tako, za nas potpuno naivno, vjeruju jedni drugima, svome sistemu i zakonima.
Mnogo je pravila doneseno i dalje se svakodnevno donosi u dinamičnoj komunikaciji vlade i građana u vrijeme pandemije. Primjetno, ljudi mijenjaju ponašanje, poštujući dogovoreno. Socijalna distanca je sada potpuno normalna i prihvaćena, a ublažena sa neobičnom ljubaznošću u komunikaciji, što se najbolje vidi u pozdravljanju u situacijama u kojima to prije nije bio slučaj. Ili u ekstra ljubaznosti i brizi u svakodnevnim poslovima. Ljudi traže jedni druge i nalaze se riječima, govorom tijela, a ipak rade ono što je životu važno – drže odstojanje.
Na ulazu u prodavnicu u šoping centru u Arendalu dočekuje me gomila jednokratnih rukavica i antiseptik za dezinfekciju ruku. Bi mi smiješno gledajući usamljene kupce u plavim rukavicama kako ko sjene u starogrčkom Hadu idu kroz prostornost prodavnice. Učinim i ja. Najteže je prvi put, a onda sve lakše. Nagnem se da dohvatim korpu sa točkićima kad mi u lice na rastojanje manje od metra uleti Bugarin koga ovlaš poznajem. Dobričina. Nasmijah se, pozdravih pa poteglih korpu dalje svojim putem. I mislim se, je li mog’o sačekat samo pet sekundi da ja uzmem i krenem – bio bi metar?
Foto fvn.no
Tražim proizvod težak za naći. Bespomoćno lutam pogledom po praznom prostoru moleći proviđenje da mi pošalje prodavačicu da upitam. Malo je osoblja, razumljivo. Ni oni se ne trebaju previše sretati. Stari Balkanac bori se u meni. Onaj isti što ne čita uputstvo kad sklapa komodu iz IKEA i potroši cijeli dan sastavljajući i rastavljajući da bi na kraju razvio kreativnu inteligenciju, ali izgubio sve vrijeme svijeta.
Mislim po Norveški – snađi se sam. I podignem pogled, u daljini, ugledam prodavačicu. Mlado djevojče, „uhvatila“ je žena od onog Bugarina pa pita li pita. Te ovo, te ono. Ljubazno, prijemčivo, prijateljski. Plijeni prisnošću k’o najbolja dama… u Bugarskoj. A djevojče pristojno odgovara, i drži metar iako gospođi to, u potrošačkoj znatiželji, promače nezapaženo. I taman pođe ona poslom, a ova opet, još samo nešto…
Crkoh od tuge, ali odlučih da se nasmijem u sebi. Nadam se da je onaj Borisov udisao u sebe kada mi se unio u lice da bi uhvatio korpu baš do moje i u trenutku kad i ja. I sjetih se nas i mentaliteta moga odrastanja u Mostaru sedamdesetih i osamdesetih godina. Ostaću slobodan, neću se mijenjati, važno je samo dobro se zezati… Ko mi je kriv. Nemam na šta da se žalim. I ako me sasadi virus bugarski, utjeha mi je da je bio ljubazan i dobar čovjek vlasnik toga virusa, baš ko što su ga učili u Bugarskoj. Valjda u isto vrijeme kada i mene u Mostaru.
I Bugarin, kao i Donald, sasvim “prirodno” doživljavaju slobodu i neće se mijenjati. Zato se sa njima ne može ni zezati. Foto filternyheter.no
A opet, čitam, da je razlika u snazi bolesti koja vas može snaći i u tome koliko virusa se fasuje u trenutku zaraze. Ako je mali broj, reakcija tijela će biti potaman da se i odbrani i razvije imunitet. Previše, ne valja. Pokrenu se mehanizmi odbrane koji vode i autodestrukciji.
Hajd’ znadni? Šta je bolje? Dobit’ nikako, malo ili puno? Uglavnom ovo norveško funkcioniše. Po vazdan se priča, izvještava o stanju u medijima. Ljudi još uvijek vjeruju jedni drugima i pozitivni su jer znaju da njihova osjećanja utiču na tok vremena – to je jedna od tajni bogatstva sjevernih protestantskih zemalja.
I ja se osjećam sasvim OK, ako zanemarim stvari koje sa virusom nemaju veze. Držim distancu i život mi se ne mijenja baš puno, jer uvijek sam nekako više volio samoću. A baš sad i nesvjesno bježim od Balkana na ulici da bih mu se mogao vratiti opet kada ovo prođe. I znam, zamolit ću ga da se mijenja. Sigurnije je. Ništa ozbiljno, tek zarad preživljavanja.
Sanjin Salahović rođen je 16. 1. 1965. u Mostaru. Diplomirao je na Univerzitetu u Oslu „BA historiju ideja, mentaliteta i duha“, te studirao „Generalnu psihologiju i problematiku ovisnosti od narkotika“ na Univerzitetu u Bergenu. Od 2008. radi psihoterapiju kao hipnoterapeut u EF „Hypnoterapi Mobilis“ sa posebnim interesom za tretman anksioznosti i depresije uzrokovanih postraumatskim stres sindromom PTSS.
