Piše: Adnan Pejčinović
Datum: 29.04.2023. u 22:20
Kategorija: Kritika političkog uma
Nešto više od deset godina jedan profesor književnosti u Tuzli, demobilisani borac Armije R BiH, konkurisao je u raznim školama u Tuzlanskom kantonu, ne bi li dobio posao na određeno vrijeme. Uglavnom bi svake godine radio, onda bi se ugovor prekinuo, pa sve ispočetka. U jednoj od škola njen sekretar se, kad je vidio da je primljen, a kako mu nije bio poznat, počeo raspitivati o njemu i saznao da je dugo radio kao novinar u Tuzli, bio aktivan u javnom životu, a onda i objavio nekoliko stručnih radova iz oblasti književnosti. Pročitao je njegove radove, sjetio se njegovog imena iz vremena kad je pisao tekstove i našao da je taj profesor ideološki na suprotnoj strani od njega (profesor je bio konzervativan, a sekretar ideološki komunist, politički Jugosloven, ali i, ma koliko izgledalo paradoksalno, nacionalno osviješteni Bošnjak), ali sudeći po njegovim radovima obrazovan i kapacitiran za mjesto prosvjetnog radnika. Otišao je direktoru škole, ideološkom istomišljeniku, i rekao:
“Ovaj čovjek je kvalitetan… Ima li šansi da uradimo nešto da ga ostavimo u školi, napravimo s njim ugovor na neodređeno vrijeme?”
Direktor mu je odgovorio, citiram:
“Ko mu jebe mater, nek’ mu SDA nađe posao.”
Tako hodaju stvari. Kad uđeš u instituciju sistema, zauzmeš mjesto u njoj, u prilici si da ozbiljno utičeš na stvarnost. Razlika političara i njihovih promotora ideoloških i političkih agendi kroz institucije sistema, od kojih je škola samo jedna od njih, je u tome što će ili neće imati morala da povuku granicu između javnog interesa i interesa da se afirmira određena ideologija. Drugim riječima, spomenuti direktor nema odgovornost što ne želi da konzervativac bude dio tima koji on vodi, to je sasvim prirodno. Njegova odgovornost je što nije prepoznao da se njegovoj ideologiji teško može naškoditi ako se profesor bude držao nastavnog plana i programa, jer ako profesionalno bude radio neće promicati nikakvu, pa ni ideologiju koju zagovara, a s druge strane će ispuniti javni interes da mladi ljudi budu elementarno obrazovani u oblasti književnosti. Ako profesor, pak, zloupotrijebi poziciju i kroz književnost promakne konzervativnu, ili bilo koju, ideološku paradigmu, direktor će imati i moralni i pravni osnov da mu da otkaz.
Helem, kad ljevičari dođu na vlast, konzervativcima se loše piše u javnim ustanovama, i obratno. I, kako rekosmo, to ne bi trebao biti problem sve dok se ne ugrozi – javni interes.
Ali kada u institucije sistema uđu ljudi “bez kalibra i ideja”, bez ikakvog ideološkog opredjeljenja, imamo ozbiljan problem. Nešto je njih motiviralo da se bave politikom, da pobijede na izborima i zauzmu pozicije sa kojih će uticati na stvarnost, a nije ideologija, bilo koja.
Šta je motiviralo političare iz vlasti koju je oktroirao Christian Schmidt da se bave politikom? Ideologija nije, jer je nemaju. (Za one kojima je izgledalo da je Naša stranka ima, danas je jasno da je nema, jer smo vidjeli da su nas sve ove godine lagali, besramno, beskrupulozno, transparentno, pod plaštom socijal-liberalizma.) Pa, šta je motiv? Motiv sljedbenicima trojke je ništa drugo do – mržnja: mržnja prema SDA (NiP), mržnja prema demokratiji i bošnjačkoj tradiciji (SDP), mržnja prema SDA i bošnjačkoj tradiciji (NS).
Na vlast u Federaciji BiH su došli ljudi koji mrze. Oko sebe su okupili ljude koji nemaju nimalo znanja i svijesti gdje su, zapravo, došli. Oni samo znaju da će imati visoke plate poslanika, ministara, savjetnika. I vide isključivo i samo to. Slušat će druge šta treba raditi i smjerno će izvršavati zadatke. Njihovim liderima, koji nemaju svijesti o važnosti institucija sistema, ali znaju kakvu moć nudi, kako rekosmo, ideologija (jer je nemaju) nije važna, nego ono što ih pokreće – mržnja. Kad mrziš, razum se sputava, empatija je nemoguća misija, svijest o blagodeti postojanja drugačijih, kao takvih, nepostojeća. Ljudima koji mrze, drugačiji su samo smetnja i učinit će sve da njihov uticaj na stvarnost ne postoji. A jučer su u ruke dobili institucije sistema.
Zato ne treba čuditi odluka glavnog i odgovornog urednika magazina STAV, Filipa Mursela Begovića, da skloni djecu na sigurno nakon prijetnji koje je dobijao do sada, a posebno nakon indirektne prijetnje ministra vanjskih poslova u Vijeću ministara BiH, Elmedina Konakovića, čija je vojska neznavenika, kršeći zakone naše države, okupirala institucije sistema. Filip Mursel Begović je svjestan šta znači kad u institucije sistema uđu ljudi koji mrze ili koji su slijepi poslušnici onih koji mrze. Svjesni smo i mi.
Svjesni smo i mi. Stoga, Redakcija našega portala daje punu podršku Magazinu “Stav” i njegovom glavnom uredniku, Filipu Murselu Begoviću. Nadamo se da će ipak promijeniti odluku, da nas ne čekaju crni dani zbog kojih ćemo biti prinuđeni da razdvajamo porodice, kao ’90-ih godina.
Nadamo se da će zapadne ambasade spriječiti političare, koje su izabrali, da vrše institucionalno, pravno i svako drugo nasilje nad neistomišljenicima. Ako su zapadnjaci prekršili jedno od svojih ključnih vrijednosti, vladavinu prava, nadajmo se da će stati u zaštitu druge vrijednost zapadne civilizacije, a to je sloboda govora. Kršeći izbornu volju građana sklonili su naše autentične predstavnike, pregazili nam dostojanstvo krešći propise naše države: de jure zavladali našom državom preko političkih bauštelaca iz naših redova. Zato imaju odgovornost da zaštite slobodu govora. Pozivamo ih da to urade, jer se osjećamo nesigurno zbog nove vlasti i na entitetskom i na državnom nivou.
Adnan Pejčinović rođen je 7. 12. 1971. godine u Tuzli, gdje je završio Gimnaziju „Meša Selimović“ i diplomirao na Filozofskom fakultetu u Tuzli, Odsjek za bosanski jezik i književnost. Radio je kao novinar u studentskim i lokalnim listovima. Objavio je nekoliko stručnih radova iz historije književnosti i književne kritike. Predaje bosanski jezik i književnost u JU Mješovita srednja škola u Gračanici. Živi u Tuzli.