Piše: Amira Banjić
Datum: 13.11.2021. u 12:08
Kategorija: Kritika političkog uma
Godine 1992-1995. izvršena je agresija na Bosnu i Hercegovinu. Međunarodni sud u Den Haagu, raspolažući objektivnim činjenicama, jasno je osudio pripadnike Republike Srpske za zločin genocida, dok je pripadnike tzv. Herceg-Bosne osudio za udruženi zločinački poduhvat prema Bošnjacima na prostoru Bosne i Hercegovine. Kada su u pitanju pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine, suđeno je pojedincima po komandnoj odgovornosti za nesprečavanje zločina. U tom slučaju, tokom proteklog rata, žrtava je bilo na sve tri spomenute strane. Međutim, prema potvrđenim podacima UN-a za 85% zločina odgovorna je tzv. Vojska Republike Srpske, za 12% Hrvatsko vijeće odbrane i za 3% Armija Republike Bosne i Hercegovine. S tim u vezi, Bošnjaci su većina tih žrtava koji su jedini sistemski protjerivani i ubijani.
Ko god podrobnije prati političku situaciju kako u BiH tako i u njenom okruženju, naići će, čak na svakodnevnoj bazi, na negiranje i nepriznavanje ovih činjenica. Preciznije rečeno, raspoloženje među većinskim srpskim i srbijanskim vlastima, medijima, pa čak i građanima i akademskim krugovima, izrazito je autistično.
Bosna i Hercegovina se godinama nalazi u vrlo teškoj poziciji, jer unutar nje aktivno djeluju politike (SNSD i HDZ BiH) čiji se aktivitet zasniva na destruktivnim potezima na uštrb same države, čime se direktno njeguje i štiti velikokultura srpskog svijeta. Pored toga, danima se kroz medije provlači vijest o ponovnom ratu u BiH što dodatno dovodi do panike među bh. građnima. Različite su interpretacije i pristupi praksi negiranja koja dolazi iz susjedne države, te su time građani Bosne i Hercrgovine primorani boriti se na različite načine kako bi odbranili svoj identitet i svoju suverenost.
Moglo bi se reći da su građani, ali i predstavnici vlasti u nezahvalnoj poziciji, budući da već decenijama trpe hegemonističke ispade (ne)kulture velikosrpskog nacionalizma. S tim u vezi, na političkoj sceni u Bosni i Hercegovini djeluju različite političke organizacije čiji se rad zasniva na promoviranju narativa o „tri razarajuća nacionalizma“, jugonostalgičnim invokacijama prošlog sistema, te narativima imanentnim velikosrpskoj propagandi.
Paradigmatičan primjer može se uzeti od prije nekoliko dana, kada je na oficijalnoj stranici Platforme za progres objavljen tekst vezan za rušenje Starog mosta u Mostaru koji su počinili pripadnici HVO-a. Međutim, umjesto imenovanja počinioca, predsjedniku stranke Mirsadu Hadžikadiću, izgleda, mnogo je važnije širiti narativ o istosti naroda pritom izjednačavajući agresora i žrtvu: „Dok je svijet rušio zidove, mi smo odlučili rušiti mostove (…) Identičan obrazac ponašanja se zadržao do danas, njeguju ga nacionalističke politike (…) Simbolično, Stari most je obnovljen, a pred nama je historijski izazov obnavljanja mostova pomirenja, međusobnog uvažavanja i povjerenja.“, napisao je na zvaničnoj stranici svoje partije.
Među Bošnjacima nađe se, tu i tamo, političar koji, osim toga što jaše na konjima srpske propagande, kreirane u skladu sa Memorandumom SANU II, vrijeđa i inteligenciju građana. Dobra vijest su komentari na ovu objavu Mirsada Hadžikadića, jer šalju znak da Bošnjaci nisu slijepi kod očiju kao što su bili ’90-ih godina prošlog stoljeća.
Nakon što su institucionalizirali svoju naciju i kulturu, Bošnjaci su, kao većinski narod u BiH, postali spremni za izgradnju građanske države. Srbi i Hrvati nisu spremni, jer upravo svojim nacionalnim djelovanjem unutar BiH ukazuju na to. Te dvije strane jesu zainteresovane za BiH ali kako bi je isporučili svojim maticama u susjednim državama. I činjenice iz prošlosti ukazuju da su dvije strane napadale, a da se jedna branila. Tako je i danas, s tim da se rat više ne vodi oružanim sredstvima.
Prema citiranom iskazu Platforme za progres, izgleda da se u Bosni i Hercegovini dogodio građanski rat i da će se problemi riješiti ukoliko se nacionalizam uništi, pri čemu sam pojam „nacionalizam“ i tri decenije nakon propasti jugokomunističkog režima u javnosti ima isključivo i samo negativne konotacije. Uništiti nacionalizam, osjećanje pripadnosti određenom narodu, ravno je sizifovom poslu. Osjećanja se ne mogu odstraniti, jer jer su kulturološki usađena u samom čovjeku / narodu, mogu se samo transformirati iz generatora lošeg u dobro, ali i obratno.
Bošnjački nacionalizam, ako je ikada i postojao, iza sebe nije ostavio genocid niti bilo kakva destruktivna djela. Ali, prihvatimo na tren stereotip o nacionalizmu kao vrijednosti negativnoj per se. Ako uništimo „jedan“ nacionalizam, to ne znači da ćemo automatski uništiti „drugi“ (nacionalizam). Zapravo, uništavanje nacionalizma ne može se izvršiti dekretom. Komunisti su pokušali, rezultat je bio opći građanski rat na prostorima Jugoslavije, odnosno agresija Srbije na svoje susjede i genocid nad Bošnjacima; preciznije rečeno, razvijanje destruktivnog srpsko-hrvatskog nacionalizma.
Treba reći otvoreno, nisu svi nacionalizmi isti. Problem na Balkanu posljednje tri decenije proizvodi velikosrpski nacionalizam. Svako nastojanje da se izjednače svi nacionalizmi na prostorima zapadnog Balkana, ništa je drugo do guranje glave u pijesak pred velikim sociopsihološkim, kulturnim i političkim izazovima koji su pred nama od rušenja Berlinskog zida. A i više od toga; istrajavanje na eliminiranju zla i prizivanju pravde nebeske hraneći moralizam pravi se duboki jaz između morala i spoznaje o duhu vremena u kojem živimo. Dok se u Bosni i Hercergovini šire narativi poput Hadžikadićevog, sistem u Republici Srbiji istovremeno šititi mural presuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića, hapseći dvije građanke koje su ga skrnavile – jajima.
Aida Ćorović došla je u fokus javnosti nakon što je jajima gađala mural posvećen osuđenom ratnom zločincu Ratku Mladiću u Beogradu, zbog čega je privedena u prostorije policije. Foto: N1 Info
Samo dan prije spomenutog događaja, u medijima je odjeknula vijest o tome kako je Željko Komšić prekinuo intervju za srbijanski medij, jer je novinar odbijao priznati genocid u Srebrenici. Prekidom komunikacije sa onim koji negira genocid jasno se daje do znanja da je za ostvarenje normalnog dijaloga potreban najmanji zajednički imenitelj – u ovom slučaju to su utvrđene presude Međunarodnog suda u Den Haagu. Kada nema tog imenitelja, nema niti razgovora niti pregovora.
Dok pojedini lideri stranaka poput gore navedenog uporno pokušavaju nipodaštavati Bošnjaštvo u izgradnji mira u Bosni i Hercegovini, postoje i oni poput Željka Komšića i ostalih sa lijevog bloka, koji su svjesni važnosti i tradicije u procesu izgradnje kulture, te rata koji se vodi u BiH zarad osvajanja njenih institucija. U konkretnom slučaju, Komšić, kao predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine, poslao je jasnu poruku Srbima: Nema razgovora sve dok se ne prihvate civilizacijske norme i time još jednom dokazao da se radi o državniku koji zna kako se brani domovina. Za razliku od Hadžikadića, koji brani… Bilo bi lijepo da znamo šta.
Amira Banjić rođena je 22. 10. 1998. godine u Tuzli. Osnovnu školu završila je 2013. godine u Klokotnici, a srednju u Gračanici. Na Odsjeku za bosanski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Tuzli diplomirala je 2021. godine. Angažovana je kao asistent na Filozofskom fakultetu u Tuzli. Trenutno je student II ciklusa na studijskom programu Bosanskohercegovačka književnost u književno-historijskom kontekstu. Objavila je nekoliko stručnih radova iz književne kritike.
