Piše: Adnan Pejčinović
Datum: 31.12.2022. u 01:40
Kategorija: Kritika političkog uma
“Sve je tekst.” – hipoteza je koju su u aksiom pretvorili poststrukturalisti. I jeste. Ma koliko postrukturalisti divinizirali relativizam, oslobađajući se njime odgovornosti za rečeno, urađeno, te posljedice koje svojim više besmislenim nego suvislim tekstovima proizvode, nemoguće (im) je osporiti da, uistinu, sve jeste tekst.
Priča je važna
Sve je tekst, jer mi funkcioniramo u Lacanovom Simbolnom registru, a riječi su simboli. Najmanja jedinica teksta je riječ, dakle simbol, a tekst – mreža simbola. Svaki simbol podložan je tumačenju, slobodnom. Slobodnom tumačenju, čak i u totalitarnim društvima. (Razlika je samo što se slobodna tumačenja u demokratskim društvima smiju javno izreći, u totalitarnim ne smiju.) Drugim riječima, zbilja je tekst. Priča, ako hoćete i samo jedna Priča, ali palimpsestne prirode (Borges) – zbilja je, dakle, mnoštvo priča.
I ako je tako, a tako je, ko se usuđuje reći: “Ovo je istina!” Čak je i religijski tekst, Abrahamska Priča, podložan tumačenju. Čak se ni ozbiljni tumači Biblije i Kur’ana ne usuđuju reći da je njihovo razumijevanje Svetoga Teksta apsolutna i jedina istina do koje čovjek može doći.
Tumačenje tekstova, novi su tekstovi – priče. Niti jedna potpuno istinita, niti jedna potpuno lažna. Svaka je važna. Zato treba pričati! Ne samo zato da bismo, kako je najveći bošnjački pripovjedač Ćamil Sijarić rekao, “dvaput živjeli”, nego i da bismo i u realnom svijetu funkcionirali, bolje živjeli ovaj jedan život koji imamo. Ostvarili se u njemu. Ispunili misiju zbog koje nas je Svevišnji spustio na Zemlju kao Svoje ambasadore: “Milionima godina ljudi su živjeli kao životinje”, primjećuje Stephen Hawking, “a onda se desilo nešto što je oslobodilo moć naše imaginaije – naučili smo pričati.”
K tome, priče nam pomažu da podnesemo surovu realnost u kojoj je jedino konačno rješenje – smrt. Njima dajemo legitimitet vlastitim izborima u životu, smisao. Ali kad dođe “određeni rok”, naše će priče zamijeniti “tišina hladnog groba”, na što je pristalice Francuske buržoaske revolucije upozorio britanski filozof i političar Edmund Burke.
“Nije važno je li ono što se priča istina – da pouči, ili izmišljeno – da zabavi, nego da se pričajući i slušajući dva puta živi.” (Ćamil Sijarić, 1913 – 1989)
Priča ima moć. Njene riječi / simboli proizvode emocije, a one, poput misli, motiviraju naše postupke, naša djela, koja jesu zbilja. Svako dobro djelo i svako zlo djelo počinje – pričom. Zato je važno kako pričamo priče, šta pričamo, a ono za što ćemo svi, ali baš svi, odgovarati na Danu Vjere, najvažnije je – zašto smo pričali to što smo pričali.
Ozbiljni i neozbiljni naratori
Svi pričaju svoje priče, zato smo égalité, ali postoji i différance, kritičko gledište između priče i njenog značenja, kojega su naratori svjesni. Zato ih, naratore, možemo podijeliti u dvije grupe. Ozbiljne i neozbiljne.
Ozbiljni naratori pričaju priče motivirane dostignućima tokom istraživanja realnosti. Trude se prepoznati modele Kosmičkog Poretka kako bi se usaglasili s njim, pa se stalno mijenjaju, mijenjaju način razmišljanja svakom novom spoznajom, time i svoje priče. Muče se, znoje, puno čitaju, traže, istražuju, razgovaraju, posmatraju. Taman dođu do nekih odgovora, malo se smire, kad eto ti neke priče za koju nisu znali, pa im se sruši cijeli narativni svijet. Zavrnu rukave, pa ispočetka, čitaj, misli, artikuliraj misao i nove spoznaje… Nikad sto posto sigurni da su u pravu, ali se trude da budu objektivni koliko insan može biti. Priznaju vlastita ograničenja, priznaju granice, ali traže rješenja za prepreke do ciljeva unutar granica koje priznaju. Na njima počiva civilizacija.
Neozbiljnim naratorima ono što jeste nije važno, jer je jedina istina sama njihova priča. Ono “drugo življenje”, po Sijariću, njima je prvo i jedino življenje. Sama njihova priča, a ne zbilja, njihova je istina. Oni, također, nisu lijeni, ali se trude da u drugim pričama prepoznaju i izdvoje samo ono što potvrđuje njihovu priču, ostalo odbacuju i diskredititaju. S njima je dijalog nemoguć. Nemaju se namjeru mijenjati, jer oni ne istražuju istinu, nego je proizvode kako bi se uklopila u njihovu jednu i jedinu nepromjenjivu priču koja je u direktnom kontaktu sa našom čežnjom za izgubljenim Rajem. Kada dobiju moć da riječi svoje priče pretvore u djela, ubijaju sve one koji drukčijim pričama dokažu da u njihovoj ima nelogičnosti. Doslovno ih ubijaju, fizički. Objese, strijeljaju, likvidiraju atentatima. Zato su oni rušitelji civilizacije.
Izjave Denisa Bećirevića opća su mjesta u narativnim strategijama socijalista. Imenovanje Borjane Krišto za predsjednicu Vijeća ministara Bosne i Hercegovine atribuirao je kao “najbrže imenovanje mandatara u postdejtonskom periodu.” Tom poluistinom prikrio je mnogo važniju: da je glasanjem pristao na poniženje kolege Željka Komšića, koje je priredila Borjana Krišto neodazivanjem Komšićevom pozivu da prezentira program rada prije glasanja.
Priče ozbiljnih pripovjedača nerijetko nisu ugodne plebsu. Čovjek je, između ostaloga, ne samo zaboravno, nego i lijeno biće. Zato više voli čuti ono što mu u datom trenutku godi, a to mu pričaju upravo neozbiljni pripovjedači. Govore ono što najviše vole čuti – da smo svi ljudi slobodni, odnosno da nemamo odgovornosti; da smo svi jednaki, odnosno da nema razlika među nama; da smo svi braća, odnosno da konfilkt proizvode samo zli ljudi. Život, pak, dokazuje da jesmo odgovorni, da nismo svi jednaki i da je konflikt nerijetko conditio sine qua non svakog koraka naprijed, nipošto zlo po sebi. Ne treba puno truda uložiti da prepoznamo da su neozbiljni naratori – socijalisti.
Socijalisti su neozbiljni naratori
Nermin Nikšić, predsjednik SDP-a BiH, neozbiljan je pripovjedač. U kontekstu novog ataka Dodikovog SNSD-a na državu, njegova izjava da “nije bitno čija je njiva, ako na njoj nema ko raditi” slikovit je primjer na kojem se mogu prepoznati posljedice djelovanja zloduha socijalizma. Analizirajmo je…
Izjava je ideološki dosljedna. Iz njegove, socijalističke perspektive, pitanje vlasništva je nebitno, “sve je zajedničko”. Čak i de jure, ako je imovina entitetska, automatski je i državna, jer entitet je dio države. Također, njegove riječi gode uhu, bolje reći duši bosanskog čovjeka željnog pravde i racionalnog odnosa političara prema realnim problemima. Da, veliki je problem odlazak ljudi (ne samo mladih) iz države, pitanje vlasništva nad njivom uistinu nema smisla ako na njoj nema ko raditi.
Možemo zaključiti da je Nikšić bio potpuno iskren kada je rekao što je rekao, ali i da to što je rekao ima smisla samo u bajci, izmišljenoj priči, dakle. U bajci u kojoj entitet nema namjeru da se priključi drugoj državi, a njegov lider konstruktivan i racionalan političar, država u rukama iskusnih političara, koje neće smijeniti neiskusni, sebični političari koji imaju ozbiljnih problema sa emocionalnom inteligencijom, tj. političari iz Osmorke.
Realnost je, pak, bitno drugačija. Bosanskohercegovački entitet je gorka pilula koju su Bošnjaci pristali popiti da bi se zaustavio oružani sukob, Milorad Dodik neprijatelj države, pitanje vlasništva nad državnom imovinom krucijalno, taman da nema niko na njoj da radi, a ima.
Nermin Nikšić je svojom izjavom još jednom potvrdio da su za Bošnjake i Bosnu i Hercegovinu mnogo veća opasnost od velikosrba Bošnjaci i Bosanci socijalisti. Ne zato što oni ne vole Bosnu i ne žele joj dobro, nego zato što su spremni zatvoriti oči pred teškim istinama kako bi izbjegli konflikt koji njihovoj priči oduzima legitimitet i koji ih stavlja pred veoma težak zadatak – promjena načina razmišljanja, promjena paradigme na kojoj su izgradili vlastitu intelektualnu odbranu za svijet u koji vjeruju: svijet ispričan u priči Karla Marxa i Friedricha Engelsa. Onaj svijet iz njihove priče koji je u sukobu sa ovim jednim jedinim svijetom u kojem živimo, a o i u kojem postoji mnoštvo različitih priča, i svaka od njih je važna. Pa i njihova, socijalistička, ali nipošto samo ona. A to Nikšić Nermin i lideri Osmorke niti mogu, niti žele prihvatiti. Jer ih zbilja, zapravo, ne zanima.
Adnan Pejčinović rođen je 7. 12. 1971. godine u Tuzli, gdje je završio Gimnaziju „Meša Selimović“ i diplomirao na Filozofskom fakultetu u Tuzli, Odsjek za bosanski jezik i književnost. Radio je kao novinar u studentskim i lokalnim listovima. Objavio je nekoliko stručnih radova iz historije književnosti i književne kritike. Predaje bosanski jezik i književnost u JU Mješovita srednja škola u Gračanici. Živi u Tuzli.
