Piše: Amira Banjić
Datum: 24.01.2021. u 19:10
Kategorija: Kritika političkog uma
Već dva dana u bh. javnosti odjekuje, izvađena iz konteksta, izjava bošnjačkog lidera Bakira Izetbegovića kako su Srbi loš narod, a zapravo je rekao da se srpski političari u Bosni i Hercegovini dodvoravaju „jednom velikom broju ljudi koji želi balkansku politiku, koji želi sirovu politiku.“ Na komentar novinarke da su to teške riječi, Izetbegović odgovara: „Pa i neka su, to je tako. Itekako su vezani lider i oni koji ga podržavaju. Dok god podržavaju njega ovakvog koji ovo radi, vodit će ih u pogrešnom smjeru jer ga oni ohrabruju. Treba da se promijene. I trebamo doći do kritične mase u Republici srpskoj….“
Ova izjava odjeknula je na skoro svim portalima i društvenim mrežama, sa propratnim i pozitivnim i negativnim komentarima, između ostalog nazivajući ga fašistom, šovinistom i ratohuškačem. Posebnu negativnu reakciju izazvao je kod građana čija se uvjerenja temelje na moralističko-populističkim predodžbama jednakih, potlačenih i poštenih naroda, ali sa razarujućom elitom na čelu.
Izjava Bakia Izetbegovića potpuno je novi izričaj u javnom diskursu, a koji je, primjećujem, na tragu razumijevanja krucijalnog značaja kulture, važnosti njene promjene i ulaganja u nju. O kulturi i njenoj važnosti, pisao je autor portala Sanjin Salahović, ponukan izjavom Tomislava Markovića da je nacionalizam kriv za stanje Srbije: „Metaforički opisano, kultura kao pojam nalikuje starogrčkom hramu sa mnogo stubova. Ona je krovna konstrukcija i čini tu posebnost s kojom čovjek proizvodi svoju zbilju. Ostalo su stubovi. I nacionalizam je stub. Ako imamo jednu kulturu, u ovom slučaju srpsku, koja koristi svoj nacionalizam u šovinističke svrhe, onda je pitanje da li je Marković u pravu kada krivnju za jadno stanje Srbije svaljuje na njen nacionalizam. (…) Rekao bih da ima različitih nacionalizama, u skladu sa kulturama kojima su stubovi. (…) Nije problem Srbije njen nacionalizam, nego njena (ne)kultura.“
Drugim riječima, za proizvodnju katastrofalne stvarnosti na Balkanu od 19. stoljeća odgovorna je Srbija koja je na destruktivan način kreirala svoj „starogrčki hram“ i postavila razarajuće stubove, od kojih je noseći – Srpska pravoslavna crkva. Njena (ne)kultura počiva na opasnim geostrateškim i političkim interesima na Balkanu, a na tom putu prepriječila joj se bošnjačka kultura koja je svoj multikulturalizam i suživot pokazala još u srednjem vijeku i Osmanskom periodu.
Ulazak uglednog bosanskohercegovačko režisera Ahmeda Imamovića u SDA, te javna promocija toga čina, jasno ukazuje da je vrh te stranke konačno odlučio maksimalno se posvetiti kulturno-umjetničkim pitanjima u našoj zemlji, kao jednom od najvažnijih segmenata artikuliranja bošnjačkog nacionalnog bića i bosanskohercegovačke kulturno-civilizacijske autentičnosti.
Da se srpskoj kulturi može pripisati prefiks „ne“ govori činjenica da se ona, i za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu, ali i danas, koristi najsvirepijim sredstvima kako bi obezbijedila sebe i napokon ostvarila svoj velikoprojekat. Nekada su to bili genocidi, sistemska silovanja, protjerivanja, spaljivanja kuća, masovne grobnice, bombardovanja porodilišta, škola, džamija; danas su to negiranja počinjenih zločina, diskreditiranja bošnjačkog identiteta, skupa sa sistemskom manipulacijom ljudi, mahom pomoću kristaliziranih narativnih strategija.
Ako uzmemo u obzir ove činjenice, kako se Izetbegovićeva izjava može protumačiti fašističkom i ratohušačkom ako njen sadržaj podrazumijeva poziv i želju za promjenom srpske kulture koja trenutno jeste razarajuća i ima elemente prikrivenog nacional-socijalizma? Kako se oduprijeti srpskom, šovinističkom nacionalizmu ako ne bošnjačkim nacionalizmom koji jeste bio i ostao dio odbrane bošnjačke kulture zajedno sa pojmom multikulturalizma i suživota sa ostalim kulturama? Kako reagovati na destruktivno djelovanje jedne (ne)kulture prema kulturi uključivosti, ako ne ukazivanjem na njene loše osobine? Narod koji svjesno izabire vođu sa sirovom, destruktivnom politikom koja počiva na nemoralnim principima, i koja svjesno slavi počinjene monstruozne zločine na uštrb jednog naroda, ne može se abolirati moralne odgovornosti.
Da je Izetbegović ukazao na važnost potrebe ulaganja u kulturu, vidimo i u njegovoj izjavi prije nekoliko dana:
„Danas Beograd, Zagreb, Moskva ponovo klimaju zidove i žele svesti na prost zbir tri naroda. Bosna i Hercegovina nije prosti zbir tri naroda, ona je puno više od toga. Nastavlja se borba za identitet, jer iz susjedstva tiho i neosjetno nadire kultura, subkultura i nekultura. Pogledajte, recimo, na našoj Federalnoj televiziji, koliko ćete gledati jugoslovenskih filmova, serija pa onda srbijanskih filmova i serija, koliko ćete ekavskog jezika slušati. To polahko ulazi pod kožu našoj djeci i vaspita ih. Mediji i serije oblikuju umove. Ne osjetite kada vam vaspitaju djecu. Nastavlja se borba za istinu o onome što je bilo, o agresiji i odbrani.“
Bilo bi nesuvislo ovakvu izjavu, koja zagovara probosansku politiku svih naroda, identificirati sa izjavama Dodika, Čovića i svih onih koji narušavaju opstanak Bosne i Hercegovine i, u konačnici, zagovaraju ona društvena uređenja koja isključuju mogućnost suživota i interkulturnog prožimanja različitih etno-religijskih i etno-nacionanalnih identiteta. Srpska kultura najveća je prepreka uređenju Bosne i Hercegovine kao funkcionalne države njenih građana, jer odbija nasljeđe liberalnoga Zapada, i kao takva mora se mijenjati. Koliko su Srbi toga svjesni, zavisi od njih samih, ali i Bošnjaka koji će im se morati svojim samopuzdanjem oduprijeti i time im, praktično, dati do znanja da se moraju respektovati kao politički subjekt na Balkanu, a ne šaka „vjerskog naroda“ s kojom se može manipulirati i koju se može i egzistencijalno ugroziti.
Zbog toga, vratimo se na početak teksta, nalazim vrlo važnom Izetbegovićevu izjavu: „Dok god podržavaju njega ovakvog koji ovo radi, vodit će ih u pogrešnom smjeru jer ga oni ohrabruju. Treba da se promijene.“ Mislim da će ova izjava ući u historiju našeg javnog diskurza kao jasan znak da su se, konačno, otvorila vrata za spoznaju različitosti kulturno-civilizacijskih paradigmi na kojima Bošnjaci i njihovi istočni susjedi grade vlastite kulturne i političke narative.
Amira Banjić rođena je 22. 10. 1998. godine u Tuzli. Živi u Klokotnici, Doboj Istok. Osnovnu školu završila je 2013. godine u Klokotnici, a Srednju medicinsku školu, smjer farmaceutski tehničar u Gračanici, koju završava 2017. godine. Trenutno boravi u Tuzli, gdje pohađa treću godinu Filozofskog fakulteta, na Odsjeku za bosanski jezik i književnost.
