Piše: Dženana Hadžihafizbegović
Datum: 12.08.2023. u 01:35
Kategorija: Savremeni odjeci
Pozivam za svjedoka jedno priznanje Ozrena Kebe. Napisao je Kebo onomad kako mu se „od svih napadanih, izrugivanih i neshvaćenih supkultura najviše sviđaju vegani, Romi i transrodne osobe.“ Ja bih listu, Ozrenovu, da podebljam dodavanjem Bosanaca, pa vala i Hercegovaca, na potonju.
U administraciji matičnog ureda svakog Bosanca, a vala i Hercegovca, uz osnovne podatke o ateriranju na dunjaluk, trebalo bi još jednu rubriku. U toj rubrici da stoji polihistor, bez obzira na konstitutivnu etiketu. Takav karakter nacionalnog osvještavanja ne postoji negdje drugo (negdje drugo nije plodno tlo), pa bi bilo lijepo da svijet osim za ćevape, zvrkove, i Sarajevo Film Festival, zna i da su Bosanci, a vala i Hercegovci, plahe erudite. Možda nas, kad se tako odcijepimo od Turaka, i prestanu trpati s njima pod katanac, jer, ne fali Turcima ništa, ali nisu pametni, bistri i promućurni kako mi jesmo, pa nam je turčenje ispod svake časti. Toliko je superlativa u kodu našeg stratuma da će zapravo, kad sve to tako oslužbenimo, Turci poželjeti da njih provociraju da su Bosanci, a vala i Hercegovci.
Apsolutna je istina, jednaka ili veća od one da je Kosovo Srbija, da diskurs življa što krasi zemlju bosansku, a vala i hercegovačku, djeluje palijativno. Na svaki svoj tumor, Bosanac, a vala i Hercegovac, prospe humor, i onda kad po ko zna koji put sve preživimo, dalje s bismilletom veslamo kroz život na čamcima koji plove rakijom.
Čitalački auditorijume, držim da se dunjalučki tripleks ovih prostora s ruba civilizacije bacio u njeno podzemlje gdje mu je zapravo postalo toliko ugodno za živjeti, da niko primjetio nije kako se tim bacanjem cijeli jedan mentalitet urušio kao lavina na čovjeka ovog podneblja pošto je pristao da u srcu demokratskog kontinenta posebnu pažnju, u sklopu održavanja redovnih životnih aktivnosti, posveti kontemplarnom forsiranju. Ako su bilo čime narodi ovih prostora ujedinjeni, jesu onom mediologijom što razdvaja stražare s jedne, a odmetnika s druge strane tarabe u prizoru s početka Selimovićevog romana Derviš i smrt – neznanje nasuprot nade.
“Zamjena šećera vještačkim sladilom udarila je jače od pada aprilskog paketa.” (Izvor: Facebook stranica 035 momci)
Dakle, narodi ovih prostora univokno su ostrašćeni u nadanju unatoč neznanju.
O civilizaciji znamo taman koliko je seksualnog dijaloga pomenuto u upozorenju roditeljskoj pažnji pred početak filma – malo ili nimalo. Uložili smo iscrpan trud i goleme napore da ne napredujemo, štaviše, da progresivno nazadujemo. Ovaplotili izmišljeno bićence iz izmišljenog scenarija – postali smo maestralni Danilo Bata Stojković, ali, od svih njegovih, u pogrešnoj ulozi. Balkanskog špijuna decenijama kasnije još uvijek nismo prepoznali kao balkanskog Don Quijota, pa je zbog toga No shit, Sherlock osunećeno na samo No shit.
Plot filma Dušana Kovačevića, priča je o čovjeku šezdesetih godina koji živi na periferiji. Zanavijek obilježen svojom prošlošću (ratom, ranjavanjem, robijanjem na Golom otoku), Čvorović Ilija za svoju svakodnevnicu čini ono protiv čega je svaki psihijatar – umjesto da je miluje zracima budućnosti, pospanu sadašnjost trza hrkanjem prošlosti. Procesom u koji se upušta doživljava vrhunac ideološke paranoje, stanje koje ga transformiše u potpuno odsustvo iz stvarnosti i života. U nastojanju da uništi imperijalističkog agenta, naš Ilija Čvorović na kraju postaje savršen instrument koji uništava samo i jedino sebe.
Balkanski špijun je besprijekorna analogija ispisivanja historije ovih prostora za neke udžbenike budućnosti. Emanacijom elemenata filma, tvrdnju ponad podvući ćemo replikom iz filma u sceni kada naš Čvorović Ilija priznaje tegobno požrtvovanje radi odlaska u pozorište na operu:
Danica: Znači bio si stvarno u pozorištu?
Ilija: Da.
Đuro: E šta sve čovjek mora da trpi zbog razbojnika.
Danica: A šta si gled’o?
Ilija: Njih! Opera mi je bila u drugom planu. Čudio sam se zašto idu u pozorište. Međutim, kada je predstava počela bilo mi je jasno sve. Mogli su u miru da se dogovaraju jer se oni sa bine deru non-stop. U pozorištu su se zadržali do kraja predstave da ne bi bili sumnjivi. Računali su ako ih neko prati, odustaće zbog opere. Ali, nisu znali da ima ljudi koji su spremni na sve.
Rezimirajući brojne teoretičare, filozofe, sociologe, kulturologe, ljude koji se na bilo koji način bave kvantumom, kvalitetom sastava društva i života kojim društvo živi, nekako se ponajviše krećem kroz teorije Manuela Castellsa, Slavoja Žižeka i Žarka Paića. Castells sjajno tretira naše digitalno vrijeme, informacijsko doba, smješta nas u prostor kojem nismo dorasli, a sami smo ga sebi izgradili. Žižek je mogul epicentra kapitalističke teorijske strukture, i ako smo ga u bilo čemu poslušali to je za imperativ da je zdrava hrana glupa moda. Treba pušiti, jesti čokoladu, i mnogo piti. A, Paić, u svojoj studiji Postmoderna igra svijeta elaborira našu svekoliku dosadu koja je proizašla iz slobodnog vremena. Nastavlja, da su mnogobrojna tehnička pomagala kojima smo svakodnevno naoružani, umnogome doprinijela da posao od tri, četiri sata, obavimo za nekoliko klikova. Gadgets su nam pojednostavili život, pa je taj višak slobode o kojem su maštale generacije prije nas, evo konačno tu, i mi smo ga pretvorili u novi zatvor i bezizlaz. Ovakva, tautološka formulacija društva kakvo prepoznajemo danas, osnovnu ljudsku unutrašnju preokupaciju zarobila je u fundamentalnom nastojanju da društvo svojevoljno bira živjeti pod opsadom bez oružja. Vezali su nam tkaninu preko očiju, a mi, umjesto da nevezanim šakama isti skinemo, obje koristimo za onaniju.
Jer, čitalački auditorijume, mi smo meni, bez lažne skromnosti, do savršenstva izvještili dokoličarsku svijest i mehansku maniristiku. Ona ista umijeća mentaliteta svakodnevnice o kojima opominje Mehmed Kurtćehajić u Sarajevskom cvjetniku iz 1869. godine:
„ …sadašnji naraštaj preko cijele godine provodi vrijeme u mehanama, pa ne samo da se ovoga ne stide, nego hoće još da dokažu da ovo civilizacija zahtijeva. Naša je dužnost da svoje svjetlo pokriveno prahom lijenosti i tjelesne ugodnosti otremo i da se postaramo kako ćemo barem svoje potomke izbaviti iz mraka neznanja, ako sami sebe već izbaviti ne možemo.“
Opet, zbog sukusa one simbioze neznanja i nade, ruski rulet igram pa se nadam oprostu što riskiram i ulažem veliko na blef. Ako sam za bilo šta sigurna da mi Bosanci, a možda čak ni Hercegovci, oprostiti neće to nije prizor gdje sam ispred sinagoge, zagrnuta šahovnicom i u visini ramena pokazujem tri prsta, nego što u tom angažmanu umjesto Allahu Ekber govorim bio je, bio je ofsajd protiv Nigerije.
Dženana Hadžihafizbegović rođena je u Tuzli, 23. oktobra 1990. godine. Završila je Filozofski fakultet u Sarajevu, odsjek za Komparativnu književnost i bibliotekarstvo. Po vokaciji je novinarka, radila je na Televiziji Sarajevo i RTV Federacije Bosne i Hercegovine. Njena poezija i autorski tekstovi objavljivani su u bosanskohercegovačkim i portalima za književnost i kulturu u susjednim državama. Trenutno je posvećena istraživačkom radu završne teze Master ciklusa Fakulteta političkih nauka UNSA na odsjeku za žurnalistiku/komunikologiju, smjer istraživačko novinarstvo. Živi i radi u Sarajevu.
