Socijalizam – kultura laži

Piše: Sanjin Salahović
Datum: 23.08.2020. u 22:25
Kategorija: Kritika političkog uma

(Je li se Vučurević prikradao Dubrovniku, a stara bh. ljevica novoj istini bosanske postmoderne?)

Navest ću ratna predanja i priče koje sam čuo u Mostaru dvije godine poslije Daytona.

Priča mi rahmetli zapovjednik jedne od linija u Mostaru kako su jednom ostali bez municije, a očekivali napad HVO-a. U nedostatku boljeg rješenja, primijenili su psihološki trik: svi su, kao jedan, uzvikivali tekbire („Allahu ekber). „Orilo se!“, priča mi, „I stvarno, valjda ovi pomislili da ih mi jedva čekamo i ne bi napada.“

Ispričao mi je još jednu priču, o načinu na koji su otkriveni hrvatski diverzanti, sisačka jedinica, u pokušaju da zauzmu Gnojnice i tako područje Mostara, koje je kontrolisala Armija Republike Bosne i Hercegovin, presjeku na dva dijela. Opisivao mi je čiču, Gačanina, koji je sjedio na pamu iznad Gnojnica i vidio ove kako idu i zaklanjaju se taocima. „Gačanin raspali  po njima! Kosti pucaju od 12-milimetarskih projektila i pobi on diverzante, a civilima ništa. K’o da je Bog sa njim bio.“

Treći je primjer visokog oficira, „urbanog“ Mostarca, koji mi je 1997. godine govorio da je sve što se desilo u Bosni bilo samo „zato što smo muslimani“.

U sva tri primjetno, sa respektom i visokom važnošću, centralno mjesto zauzimaju motivi koji se vežu za božansko i religijsko. Ratni komandant je bio „gradski momak“, ono što bi danas nazvali „fina raja“, baš kao i oficir. Pretpostavljam da je na liniji na kojoj se orio uzvik pred napad HVO-a bio barem i jedan Srbin ili Hrvat koji su se identificirali sa braniocima Mostara. i tekbirao iz sveg grla. (Da je moja pretpostavka prije tačna, nego netačna, potvrđuje primjer Srba i Hrvata, pripadnika 250. oslobodilačke brigade iz Tuzle, koji su tokom žestokog okršaja sa srpskom vojskom u rejonu Čelića – Lukavica, tekbirali kao i Bošnjaci.)

Rat nas je pokazao samima sebi onakvim kakvi jesmo, kao i naše susjede. Atak na Bosnu, očigledno, bio je prije svega atak na Bošnjake, narod određen islamsko-orijentalnom kulutrom, a bazična etička načela nalažu da se brani ono što je napadnuto „na pravdi Boga“, pa i same simbole koji se vežu za napadnutoga. Dvadeset i tri godine poslije, sve je suprotno. Islam, Islamska zajednica, Stranka demokratske akcije, bosanski jezik, kultura Bošnjaka, napadaju se sa svih strana. Ponor između urbanih liberala i ruralnog konzervatizma je žalosno dubok. Srebreničani su, u iskazima koje sam čuo u Mostaru, sami „izglasali“ svoju sudbinu. A svjedočio sam, u kontekstu nepotrebnim, pričama o časti i dobroti srpskih oficira ili upornom neprihvatanju činjenice koju ističe rodbina postradalih, da su u pravljenju lista za sakupljanje i streljanje žrtava prve otkrivene masovne grobnice u BiH, nikad procesuiranog zločina u Uborku i na Sutini, učestvovale i komšije Srbi iz Bijelog Polja.

Napadači na aktualnu izabranu vlast i konzervativne predstavnike i zaštitnike bošnjačke kulture, paradoksalno, bivaju dijelom i oni koji su vikali „Bog je veliki!“, valjda u posljednjoj mogućnosti da odagnaju smrtnu nevolju u vrijeme kada je ona bila tik ispred njih. Danas u miru, pak, vrijede druga pravila. Zašto je tad bilo tako, a danas udara svoj na svoga?

Bilo je to u vrijeme kada su odnosi Istoka i Zapada bili puno povoljniji za Bošnjake i Bosnu i Hercegovinu koji su krenuli putem samostalnosti prema Zapadu. Rusija je bila zauzeta svojim problemima i davala je znake spremnosti za saradnju sa njim. Terorizma, ratova na Bliskom istoku i islamofobije koja ih je pripremala i pratila (osim u bosanskih Srba) nije bilo. Otprilike na prelasku milenija pak, Rusija je krenula u pobunu protiv globalnog poretka. Teško joj je bilo odoljeti iskušenju da manipulira svijest ljudima na Zapadu nakon što je internet postao roba široke potrošnje.

 Kroz Internacionalu širila je Rusija ponovo svoje kulturne vrijednosti na Zapad. Nije uspjela izazvati revoluciju tamo, ali je trag i idejni/kulturološki most sa Evropom ostavila i zadržala sve do danas. Ako je, u modeliranju svijesti zapadnjaka i nas Balkanaca, Internacionala, sa svojim priručnicima, političkim školama i novcem, bila «golf dizel», moralističko razbojništvo Ruske federacije u postmoderni, kroz internet je dobilo motor sa turbo ubrizgavanjem. Oslonjeni na internet, opet izvoze rusku kulturu, ali sad  sa većom snagom, a jeftinije i sa manjom potrošnjom. Direktno iz fabrike laži u Petrogradu na Zapad i Balkan gdje tu struju dezinformacije kanališe i svojim potrebama prilagođava Srbija.

Na Balkanu danas, Srbija je ostala zastupnik i «dealer» ruske kulture. Najnoviji događaj s Vučićem u Vašingtonu pak ukazuje na primoranost ove zemlje da odustane od proruske politike. Ali u kulturološkom pogledu, ta zemlja se neće lako odvojiti od Rusije za koju je vezana kroz Srpsku pravoslavnu crkvu i mentalitet stvaran u, uz rusku podršku, skoro dva vijeka srpske kulturne i vojne ekspanzije na Balkanu.

Religija je najvažniji stub kulturi, a SPC je i više od religijske ustanove, politika po sebi. Pri tom se srpskoruska kultura odlično preklapa sa socijalizmom. On je i pretočen u stvarnost tamo na istoku gdje je i zadržan mentalitet seljačke komunalne zajednice iz čijih predodžbi o «dobru životu» i crpi inspiraciju.  Baš po uzorima djela Utopia jednog od duhovnih otaca socijalizma Sir Thomas Morea ili ideje Drvengrada Emira Kusturice koji utopiju želi sjediniti sa prosvjetiteljstvom pretendirajući na ulogu postmodernog Voltaira i njegove misli o sreći čovjeka i smislu života u dodiru sa onim što je važno – proizvodnjom hrane i zemljom.

Kao ideologija, socijalizam se ne brine o istini kao predmetu otkrivanja niti poštuje ono što samo od sebe organski nastaje kroz iskustvo života u dugom toku ljudske historije. Umjesto toga tretira istinu ili historiju kao objekt idealističkog voluntarizma i shodne kreacije. Njega ne zanima konzervativizam i stvarnost u kojoj su ljudi živjeli u prošlosti. Njegova revolucionarnost, kreirajući novu stvarnost u sadašnjosti, želi uskladiti i prošlost sa revolucijom i njenim ostvarenim novinama. Promijeniti prošlost je neophodnost. Dovesti je u logičko održiv odnos prema vlastitoj viziji budućnosti. Kao ideologija koja promovira kreaciju nove stvarnosti prisiljen je da prepravlja činjenice zarad njihovog usklađivanja sa teorijskim radovima Marxa pa mu je neminovno potrebna i intervencija u prošlosti. S njome se želi novom čovjeku dati i nova prošlost da bi, u prividu (novo)historijske logičke konzistentnosti, lahko i samouvjereno prihvatio svoje novo stanje i novu budućnost.

No šta to znači za nas? Ako su branitelji Mostara prizivali božansko u svojoj nevolji u prošlom ratu, da li smo danas svjedoci ispravljanja historije u kojoj takav odnos prema islamu i bošnjačkoj kulturi, iz potreba «nove» stvarnosti i novogovora, treba da se promijeni u nešto drugo? U trideset godina skoro radi se na stvaranju te «nove» stvarnosti. I na zapadu (Rusija) i na Balkanu (Srbija).

Očito, danas se puno radi na tome da se bošnjačka istina, koja je i utvrđena odlukama Međunarodnog suda u kome se bosanski muslimani, Bošnjaci, pojavljuju u ulozi žrtve izbaci iz diskursa, a on oblikuje prema potrebama izjednačavanja strana u sukobu. I upravo u tom poslu koristi se jedini ideološki alat upotrebljiv u Federaciji BiH kojoj velikosrbija, na sreću, ne može fizički prići – socijalizam. Bošnjaci, kao žrtva, najveći su neprijatelj velikoprojektu.

Oni su zbog njega i postali žrtve, a on im tu ulogu sada želi oduzeti jer mu još uvijek stoje na putu. Bošnjaci se opiru. Traže državu u kojoj će biti zaštićeni i poštovani te zato zahtijevaju pravnu i kulturološku satisfakciju kroz priznanje presuda Međunarodnog suda od strane onih koji su ih napali i presuđeni su za svoja djela. No ne dobijaju je. Umjesto toga, uporno, najviše kroz ideološki rad zaostale boljševičke ideje našega socijalizma iz prošlosti, izjednačavaju se strane po principu da je ubiti jednog čovjeka etički jednako zlo kao i ubiti više ljudi. Recimo, stotinu.

Vučićeva filozofija koja u sebi nosi etičku (bez)vrijednost odnosa velikosrpstva prema Bošnjacima sa korijenima u zlonamjernom tumačenju poruka Abrahamskih religija koje je socijalizam za vlastitu (zlo)upotrebu privatizirao. Znajući to, pitam se je li, po logici koju sam predstavio u ovom tekstu, uslijed velikog pritiska koji stara ljevica, stalnom upotrebom destruktivnog negativizma u jeziku, vrši na konzervativce u bošnjačkoj politici, moguće da ona otpočne i proces koji najviše voli – prepisivanje historije?

Odgovor je DA. Ona to hoće činiti, ako dobije dovoljno moći da taj poduhvat institucionalizira. Ali prvo treba pobijediti u sadašnjosti. Bez lustracije u akademiji, ona to čini još od rata. Stari, svjedoci događaja, umiru, mladi ostaju. Čak se i sami sudionici vremena mijenjaju ili utapaju u šutnju pod pritiskom konformizma spram dominantnih ideja i njihovih ideologija koje prijete da će ponovo osvojiti BiH i za račun velikokultura Rusije i Srbije, vladati strahovladom iz prošlosti.

Pobjeđuju oni čiju verziju historije mladi ponesu dalje. Dok Bošnjaci polako i strpljivo podnose nasilje nad istinom iz prošlog rata, vjerujući valjda da istina sama pobjeđuje, rekao bih da bi dobro bilo ulagati u segmente kulture i pameti koji mogu obraditi i sačuvati sjećanja na egzistencijalni rat Bošnjaka/Bosanaca u devedesetim godinama prošlog vijeka. Rekao bih i sam Bog je ostavio čovjeku da radi zemaljske stvari, kao što je i briga o kulturi jednog naroda, gdje sjećanje čini važan stub.

Sanjin Salahović rođen je 1965. u Mostaru. Diplomirao je na Univerzitetu u Oslu „BA historiju ideja, mentaliteta i duha“, te studirao „Generalnu psihologiju i problematiku ovisnosti od narkotika“ na Univerzitetu u Bergenu. Od 2008. radi psihoterapiju kao hipnoterapeut u EF „Hypnoterapi Mobilis“ sa posebnim interesom za tretman anksioznosti i depresije uzrokovanih postraumatskim stres sindromom PTSS.