Piše: Sanjin Salahović
Datum: 21.12.2021. u 14:25
Kategorija: Kritika političkog uma
Na psihosocijalnom planu, velikoprojekat koristi činjenicu da će čovjek rado žrtvovati slobodu za sigurnost i duševni mir. Srbija, uz pomoć Rusije koja to čini prema Zapadu, već decenijama destabiliziranjem društveno-političkih odnosa proizvodi permanentni stres na Balkanu i računa da će Bošnjaci, pa i Crnogorci, odustati od svojih nacionalnih projekata zarad stabilnosti i duševnog mira. No u tom poslu, Srbija destabilizira i samu sebe, jer nemoguće je proizvoditi nemir u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, a da to ne utiče i na stanovništvo Srbije.
Znači, pitanje je kome će se prije urušiti kulturlogistika i politički sistem u ovom, u nemogućnosti vođenja oružanog (zbog prisustva NATO), kulturološkom ratu koji se nesmiljeno vodi na Balkanu, još od pobune Rusije protiv Zapada, nekoliko godina nakon prelaska u novi milenij. Mnogo je i komformizma i konformizma kod Bošnjaka koji bi Srbiji rado dali svoj kulturni identitet sa nacionalnom političkom pojavom, kako bi ona prestala destabilizirati Bosnu i narušavati psihičko i socioekonomsko stanje njenih stanovnika.
U isto vrijeme, rekao bih, tek nešto više je onih koji su spremni izdržati taj pritisak i izboriti se sa eshovanjem Srbije i Hrvatske u kulturološkom ratu protiv Bosne. On ima za cilj uništenje bošnjačke kulture i ovladavanje bosanskom zemljom – bilo kroz jugoslovenstvo u kome sami Bošnjaci pristaju kontrolirati bošnjačku kulturu za račun eshovanja ili direktno, podjelom zemlje. U svakom slučaju, imperativ u poduhvatu eshovanja je uništenje Bosne i Hercegovine, koja je prirodni okvir postojanja Bošnjaka, kao njenog najbrojnijeg naroda, i kontrola nad bošnjačkom kulturom i nacijom. Bilo odmah ili vremenom, u skladu sa mogućnostima.
Zašto naši umjetnici trče u Beograd, zašto se ponašaju kao da ništa nije bilo i da se ništa ne dešava? Ako umjetnik ima slobodu u izrazu, ima li moralnu obavezu spram kulture kojoj pripada? Riječi kojima se Danis Tanović, pismom, obratio Beograđanima više su nego neprimjerene, s obzirom na recentni politički kontekst u Bosni i Hercegovini: „Dragi prijatelji, nadam se da će vam večerašnja projekcija razbiti novembarsko sivilo i bar vas malo oraspoložiti. Ako nakon projekcije izađete gladni ali sa osmijehom i ako poželite da dođete u Sarajevo na jednu desetku u pola, smatraću da je naša misija bila uspješna.“ Na slici, glumačka postava Tanovićevog filma „Deset u pola“, koji je premijerno prikazan u Beogradu na Festivalu autorskog filma (FAF) u Beogradu. (Izvor: Nedeljnik.rs)
U tome im staroljevičarski nedostatak znanja o ulozi kulture u životu čovjeka i njenoj moći u gradnji države mnogo pomaže, pa eshovci sasvim svjesno daju bosanskoj staroljevici iluziju da se stvari mogu popraviti ako im ova isporuči usluge kontrole bošnjačke kulture koju sami (eshovci), za sada, ne mogu uspostaviti do kraja.
Zato su predstojeći izbori praktično plebiscit Bošnjaka o samoj kulturi koja kreira njihovu posebnost i s kojom proizvode stvarnost. Plebiscit o bosanskoj tradiciji islama, kao važnom stubu bošnjačke kulture, i Islamskoj zajednici Bosne i Hercegovine, kao instituciji koja je kroz stoljeća uspijevala održati žižak bošnjačke kulture na prostoru Bosne kontrolirane od Srbije i Hrvatske u Jugoslaviji.
Da se razumijemo, sad, kad Amerika garantuje vjerske slobode i demokratski pluralizam sa slobodom govora, nemoguće je uništiti logistiku veoma izgrađene kulture Bošnjaka, pa samim tim ni nju samu. Ali u uslovima u kojima se uspostavi efikasna kontrola nad njima i ponovo upumpaju kadrovi velikokultura eshovanja u institucije države Bosne i Hercegovine, pogotovo one koje direktno jesu poluge „sirove“ moći, moguće je vremenom polahko ponovo raditi na uništenju bošnjaštva. U tom smislu bi bošnjački intelektualci, tiho, vremenom, nestajali, a bošnjačkom diskursu bila bi onemogućena samorealizacija – baš kao što im je to činjeno i u prošlosti. Borba za Bosnu bi bila teža jer bez bošnjaštva, kulturološki gledano, malo je onog što bi bilo zainteresirano za nju u situaciji u kojoj iza sebe imamo dva stoljeća pokušaja susjeda da kulturološki koloniziraju Bosnu i „Bosance“ koji od rata i formalno imaju državljanstva i pasoše Srbije i Hrvatske.
U Pobriježju, u općini Sanski Most, 28. jula 1992. godine srušena je džamija. Mještani su nakon izgradnje nove džamije, na ostacima stare, postavili ploču sa natpisom „Džamiju srušile komšije Srbi“. Kulturu pamćenja njeguje „obični“ bošnjački čovjek, daleko od očiju javnosti i umjetničkog mainstreama. (Foto: kultura sjećanja.org)
Mnogi će možda reći „pa šta“, živjeli smo lijepo i bez nacionalnoga ili ti kulturološkoga imperativa u Jugoslaviji, a Bosna bi mogla opet postati njeno jezgro – središte centripetalnim silama koje okupljaju regionalno jedinstvo po uzoru na prošlost!? Teško mi se složiti sa time.
Komunističko vodstvo Jugoslavije je još šezdesetih godina prošlog stoljeća imalo priliku znati da je Jugoslavija, već u tadašnjim geostrateškim prilikama, neodrživa. Jednostavno, komunizam, socijalizam i geostrategija Rusije koju je ona pokušala ostvariti preko ideologije, nisu funkcionirali. I danas je situacija još jasnija u tom pogledu – Berlinski zid je neumoljivo pao, a Rusija se, poput rijeke koja je nekoć plavila, vratila približno u okvire svoje “bliske” interesne zone u kojoj je i sad u jednoj vrsti odbrane i pokašaja da pokrpi ono što se pokrpiti da. Srbija je zemlja predator i jako dobro uči iz svojih grešaka u svome poduzetništvu. Nakon skoro dva stoljeća nastojanja da ovlada Balkanom, ona još nije odustala od toga i spremna je nastaviti. Ovoga puta, pored onog iz dva stoljeća i sa bogatim iskustvom o propustima iz ratova 1990-ih godina. Da li će ona to iskustvo koristiti kroz silu ili kulturološki i politički rad, svejedno je. Njen cilj je isti. Ne treba joj dati mogućnost da radi taj posao. Ni u ratu ni u miru.
U tom smislu, naredni izbori u Bosni 2022. godine su i plebiscit o statusu bošnjačke kulture u našoj zemlji, ali i strategiji odnosa spram velikoprojekta Srbije, a i Hrvatske, u budućnosti, te osnovnog pogleda na bosansku nezavisnost i stupanj kompromisa koji je spreman udovoljiti zahtjevima eshovanja. I to će se mjeriti upravo kroz stepen svijesti o potrebi jačanja bošnjačke kulture i jedinstva oko osnovnih pitanja borbe za državnost Bosne. Ti izbori nisu obični, naprotiv veoma su neobični, važni. A oni koji ih žele predstaviti samo običnim političkim događajem u sklopu demokratske borbe za vlast u Bosni, nisu iskreni u odnosu na situaciju u kojoj jesmo.
Sretan Božić i Nova godina! I sretni sljedeći, za Bosnu, važni izbori!
Sanjin Salahović rođen je 1965. u Mostaru. Diplomirao je na Univerzitetu u Oslu „BA historiju ideja, mentaliteta i duha“, te studirao „Generalnu psihologiju i problematiku ovisnosti od narkotika“ na Univerzitetu u Bergenu. Od 2008. radi psihoterapiju kao hipnoterapeut u EF „Hypnoterapi Mobilis“ sa posebnim interesom za tretman anksioznosti i depresije uzrokovanih postraumatskim stres sindromom PTSS.
