Piše: Adnan Pejčinović
Datum: 25.07.2023. u 23:35
Kategorija: Kritika političkog uma
“Znači, ovako… Konzervativci nude krv, znoj, suze i kontinuitet u gradnji države i naroda radom, trpeći, evolucijski. Cilj je Bosna sa 60 % i više Bošnjaka. Komunisti uzeli sve: zakonitost, istinitost, lojalnost, patriotizam, historiju, religiju, kulturu, institucije i kupili lutriju sa vjerom u veliki zgoditak. Revolucionarno, sve ili ništa. Čeka se izvlačenje u EU parlamentarnim izborima u junu 24.” (Sanjin Salahović)
Kada kažemo “Budimo strpljivi.” i “Mi se nećemo umoriti”, zapravo, šaljemo poruku iz srca liberalno-konzervativne ideologije, ideologije koja, za razliku od ostalih liberalnih ideologija, rame uz rame uz prirodna prava (pravo na život, slobodu i privatni posjed) stavlja univerzalne vrijednosti Abrahamskih Religija, te tradicionalne vrijednosti. Mi konzerviramo, čuvamo od propadanja vrijednosti za koje je, povijesno, dokazano da ih vrijedi čuvati, jer ih život sa svim svojim mijenama nije pregazio.
A kako Stvoritelj iz ničega insanu nije obećao raj na zemlji, odnosno jasno mu rekao da će njegova odanost Njemu biti iskušavana nevoljama (bolešću, siromaštvom, smrću, nepravednim vladarima, elementarnim nepogodama, ubistvima, genocidom…), nama preostaju dva izbora. Da se naljutimo na Boga Svemogućeg i radimo po svom ili da, u duhu Njegove Riječi, nalazimo rješenja za prepreke u ovosvjetskom životu.
U prevodu to znači: mi, liberalni konzervativci pozivamo vas da u očuvanju identiteta i države lijemo krv, znoj i suze, jer samo tako se čuva vrijednost, samo tako možemo očuvati i svoje živote, i individualnu slobodu, i naše privatne imetke. Ko god kaže da ne moramo ili nam šalje poruku da identitet i država nisu bitni ili nas, jednostavno rečeno, laže. I mi, liberalni konzervativci, možemo lagati, imamo tu sposobnost, kao i nacional-socijalisti iz “trojke”. I mi možemo reći da “razgovor i kompromis nemaju alternativu”. Ali nećemo, jer je taj iskaz u recentnom političkom kontekstu samo inačica poznate rečenice srpsko-komunističkog zločinca Slobodana Miloševića. On nije propuštao priliku da kaže: “Mir nema alternativu.” Laže! Lagao je i Slobodan Milošević, kao što danas laže “trojka”. Mir ima alternativu. Zove se ne-mir, izlazak i iz komforne i iz zone konformizma.
Mesija prvi
Izlazak iz zone komfora, pa i konfora (ako, ne daj Bože, vaša zaposlenja zavise od političara “trojke”) podrazumijevao bi poduzimanje svih mogućih legalnih i legitimnih aktivnosti protiv posljedica koje ćemo tek osjetiti zato što su predsjednik SDP-a, Nermin Nikšić, predsjednik NiP-a, Elmedin Konaković, i predsjednik Naše stranke, Edin Forto, odlučili srpskohrvatskoj osovini u Bosni date sve važne pozicije u institucijama sistema naše države.
Nisu Milorad Dodik i Dragan Čović zalud zadovoljno trljali ruke kada su shvatili da je “muslimanska reprezentacija”, budući, prema njihovim riječima, “individualna struktura” njihov partner na B-strani BHS političkog tronošca. Odlično su prepoznali da će s njima lakše i debošnjakizirati i debosnizirati institucije sistema u Bosni i Hercegovini smještajući u fotelje svoje ili kadrove “trojke” koji nemaju potrebna znanja da razumiju samu važnost institucija. Zaslijepljeni što elementarnom neobrazovanšću, što niskim intelektualnim kapacitetima i emocionalnom nezrelošću, što osviještenom predanošću animalnim nagonima, za čije je zadovoljavanje neophodna visokoplaćena pozicija u državnim i javnim ustanovama, političari “trojke”, sve i da hoće, čak i žele, čuvati Bošnjake i Bosnu i Hercegovinu, to jednostavno – ne mogu.
Ali i gore od toga… Oni su nesvjesno prihvatili modus operandi svakog ideološkog opredjeljenja i/ili svjetonazora koji je u srži svojoj nedemokratski, odnosno indolentan spram činjenica koje bodu oči. Činjenica koja bode oči “trojki” je da je preko 70 % Bošnjaka glasalo za SDA i DF, a ne njih. Da su SNSD i HDZ nikad transparentnije krenuli u “konačno rješenje” za debošnjakiziranje i debosniziranje državnih institucija. Te činjenice “trojka” odbija uvrstiti u jednačine za rješenje problema, jednostavno ih odbacuju. Mi s pravom možemo reći da su usvojili onaj modus operandi koji isključuje realno, zbiljsko raspoloženje i mišljenje građana koje predstavljaju. Oni su toliko uvjereni da rade dobre Bosni i Hercegovini zato što će pojesti kilo žaba, ako treba, samo da se ispuni 14 uvjeta Evropske unije. Njihovo božanstvo je Evropska unija, a oni su mesije koji nas vode njemu. A kad mi kažemo: “Čekajte… OK je EU, ali nije ona bog, Bog je Bog, ne EU. Hoćemo u EU, ali ne po svaku cijenu.” Kifla i Neka nas pogledaju odozgo, nasmijano i dobronamjerno, i kažu: “Polako, shvatit ćete, prije ili kasnije…”
Mesija drugi
Umjesto granatiranja Sarajeva u periodu 1992. – 1995., Srbi danas “granatiraju” institucije sistema. Umjesto vojnog obruča oko Bošnjaka, koji su 1993. godine zajedno formirali HVO i srpska vojska, HDZ danas ignorira realnu političku volju Bošnjaka i ostalih patriota i, u koordinaciji s Dodikom, hoće, između ostaloga, preuzeti Ustavni sud Bosne i Hercegovine. Nikšićeva uvjerenost da razgovor sa ovim dvojcem, a ne otpor, u okolnostima oružane borbe značila bi isto što i uvjerenost rahmetli Rasima Delića, načelnika Generalštaba Armije Republike Bosne i Hercegovine da na srpsku vojsku ne treba pucati, nego s njima razgovarati.
Začudno je što je u našoj javnosti na prstima jedne ruke izbrojati medija koji upozoravaju da smo u ozbiljnom sukobu, podijeljeni kao nekad na Armiju Republike BiH i autonomaše presuđenog ratnog zločinca Fikreta Abdića. Ne pretjerujemo. Mi smo u ratu, ne oružanom, nego političkom i narativnom. I kao i u oružanom, nekada, uistinu, moramo pregovarati sa neprijateljem, dogovoriti primirje, razmijeniti zarobljenike, ali fight se nastavlja. Bosna i Hercegovina neće imati mira dok god Srbi ne dožive katarzu ili ne dožive potpuni poraz, politički ili oružani. To je naša teška realnost. A razgovori sa političkim predstavnicima Srba, kada su jednostavno neizbježni, ne znači udovoljavanje njihovim zahtjevima zarad mira u kući, nego trgovinu, koja ima svoje granice.
Zato je svaki apel “trojke” na “nužnost razgovora” vrijeđanje inteligencije Bošnjaka, jer su Bošnjaci pristajali na niz rješenja, ali ne i ono koje se zove nestanak Bosne i Hercegovine. A Bosna i Hercegovina danas nestaje… “Trojka” je srpsko-hrvatskoj koaliciji na državnom nivou dala Dom naroda, dvije bošnjačke pozicije zamjenika ministara u Vijeću ministara, pozicije direktora Instituta za mjeriteljstvo. Upravu za indirektno oporezivanje BiH, Službu za poslove sa strancima, OSA-u. Sprema se predaja BH Gasa, a zatim CIK-a, vjerovatno i RTV sistema (koji je ionako više nego problematičan)… Ostalo je da odbranimo Ustavni sud BiH, državnu imovinu i Izborni zakon.
Ako uzmemo u obzir procjene da je na posljednjim izborima oko 70 % Bošnjaka podržalo SDA i DF, a oko 30 % “trojku”, onda možemo zaključiti da je duplo više konzervativaca od komunista, populista, socijalnih liberala (koji su socijalni liberali jer im se ne sviđa muslimanski kulturno-povijesni krug u kojem su rođeni), onda ne treba brinuti hoće li Bošnjaci opstati i biološki, i kao kulturni i politički subjekt. Jer je konzervativac spreman da lije krv, znoj i suze. Draža mu je časna smrt od života u poniženju. Zvuči grubo? Halalite, pričamo o životu ne o “kućama od čokolade i prozorima od marmelade” u čije postojanje vjeruju lideri “trojke”, samo čekaju da i mi to shvatimo. Čekat ćemo i mi, do narednih izbora. Kada ćemo ih, ako Bog da, poslati na smetljište političke povijesti Bosne i Hercegovine, ma šta se desilo u EU parlamentu.
Adnan Pejčinović rođen je 7. 12. 1971. godine u Tuzli, gdje je završio Gimnaziju „Meša Selimović“ i diplomirao na Filozofskom fakultetu u Tuzli, Odsjek za bosanski jezik i književnost. Radio je kao novinar u studentskim i lokalnim listovima. Objavio je nekoliko stručnih radova iz historije književnosti i književne kritike. Predaje bosanski jezik i književnost u JU Mješovita srednja škola u Gračanici. Živi u Tuzli.
