Piše: Adnan Pejčinović
Datum: 01.03.2021. u 09:00
Kategorija: Kritika političkog uma
Za šta smo glasali 1. marta 1992. godine? Šta smo podrazumijevali pod referendumskim pitanjem na koje smo trebali odgovoriti „za“ ili „protiv“, a u kojem je pisalo „suverena i nezavisna Bosna i Hercegovina, država ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive“, pa zaokružili „za“. A imam i ozbiljnije pitanje: Koliko nas je prije 1992. godine uopće znalo da Bosna i Hercegovina ima svoje obilježje, koje nisu fabrički dimnjaci? Koliko nas je prije 1992. godine vidjelo grb sa zlatnim ljiljanima?
Teško se otimam dojmu da smo masovno zaokružili „Za“, u biti i ne znajući šta je to „suverenost“, „nezavisnost“, „ravnopravnost“, te političko značenje pojmova „narod“ i „građanin“. Sa slikama Josipa Broza i zastavama Socijalističke republike BiH jurišali smo na srpske snajperiste aprila 1992. u Sarajevu. Da ne spominjem pokušaj puča u Skupštini Republike BiH, kada su ljudi sa crvenim trakama oko ruke pokušali zaustaviti neizbježan rat smjenom „nacionalističke vlade“. Pitam se da li je naše zaokruživanje „Za“, na svjesnom nivou, značilo nešto kao: „Nećemo u rat!“ ili, „Nećemo sa Miloševićevom Srbijom!“, ali ne i: „Hoćemo sami da odlučujemo o svojoj sudbini!“
Ipak, i osjećanje nas je vodilo za ruku prema prostorima u kojima smo zaokruživali „Za“. Nas 99,7 % od 63,6 % građana BiH koji su izašli na referendum o nezavisnosti. A osjećanje, unutarnji glas, intuicija, nazovimo kako želimo, ne može anulirati nikakva logičko-analitička argumentacija. Insan nije zbroj data (podataka) nego kompleksno biće, mikrokosmos, u kojem osjećanja igraju ulogu ni manje ni više bitnu od audio-vizuelne / logičke percepcije svijeta. Stoga nema pravo niko, pa ni ja, reći da nismo znali šta radimo tog 1. marta 1992. godine, jer znanje podrazumijeva i tu treću, osjećajnu dimenziju našeg bića. A mi smo osjećali, snažno, da smo zaseban etno-nacionalni i kulturni entitet, ni manje ni više važan od ostalih koji su bili dijelom bivše socijalističke federacije.
Nacionalna svijest nam jeste bila na izrazito niskom nivou, državotvorna na još nižem. Uljuljkani u himere jugosocijalističkog životnog stila, uvjereni da je dovoljno željeti dobro, pa i raditi dobro, da bi se izbjeglo zlo, ohrabreni YUTEL-om repetirali smo „neće komšija na komšiju“. A komšija je, baš, udario na komšiju. Koliko je samo ispričanih i neispričanih priča o komšiji koji je „sinoć sjedio s nama, mezio i pio, a sutra doš’o u uniformi s puškom“. Ne znam postoji li gori i brutalniji način za suočavanje s realnošću, za apel da se upoznamo onakvi kakvi stvarno jesmo!?
Koliko se hrabro suočavamo sa činjenicama i kakve odluke iz tog suočavanja donosimo?!
Percepciju realnosti kreiraju događaji, ali i priče, istinite, lažne, izmišljene, potpuno je nevažno. Govor kreira percepciju stvarnosti. On može biti motiviran iskrenom željom za spoznajom istine, a može imati i cilj da je potpuno izokrene i pretvori u svoju suprotnost. Prilagođen potreba silnika koji, upravo kroz jezik, hoće i da osvaja, ali i učvršćuje svoju vladavinu nad nama.
Osjećam čudno praznično raspoloženje ove godine: nikada intenzivnije nisam doživljavao Dan nezavisnosti, ali nikada više zabrinut za budućnost naše baštine plemenite.
Pozitivne emocije imam zahvaliti članovima redakcije našega portala, ljudima koji nas čitaju i kritički, racionalno, bez viška emocija, repliciraju na naše tekstove. Zbog njih, osjećam da konačno dobijamo nezavisnu i suverenu državu. I zbog čestitke Željka Komšića, člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, u kojoj je podsjetio na univerzalnu važnost etičkih normi („Potrebno je sjetiti se onih koji su položili svoje živote u ratu, koji je nastupio ubrzo potom. Njihova žrtva ne smije biti zaboravljena. I, ne samo da ne smije biti zaboravljena, nego iz tog žrtvovanja moramo izvući određene pouke.“) i jasno podvukao razliku između nas i nedobronamjernih susjeda („…možemo biti ponosni na činjenicu da između nas, koji ovu državu volimo i onih koji je ne vole, stoji civilizacijska razlika koja je uvijek bila očita i svakim danom sve je očitija.“).
Negativne imam zahvaliti intelektualnoj i umjetničkoj eliti glavnoga grada države. Ona sanja revoluciju, a put ka njoj stvara govorom u javnosti prožetim negativnim emocijama spram institucija sistema. Smeta joj što suvereno (da, suvereno), u tom sistemu djeluju kadrovi partije koja je politički predstavnik najmnogobrojnijeg naroda u Bosni i Hercegovini i koja je, u konačnici, inicirala vraćanje njenog izgubljenog državnog subjektiviteta. Izjava profesora Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, Nerzuka Ćurka, „proklinjem dan kada su osnovani SDA, HDZ i SDS“ jasno pokazuje da je u misaonim i emocionalnim mehanizmima dobrog dijela kreatora javnog mnijenja u Bosni i Hercegovini, intelektualcima i novinarima, tri decenije nakon nestanka političke tvorevine SFRJ još uvijek vitalna marksistička paradigma o nužnoj podjeli na „nas“ i „njih“. O nemogućnosti detanta u socijaldemokratiji i okončanja paradigme isključivosti starog socijalizma još nepromijenjenog od vremena prije pada Berlinskog zida. O nužnosti pobjede jedne ili druge strane, pobjede koja podrazumijeva nestanak „njih“.
Ako iz usta univerzitetskog profesora izađe kletva, suštinski identična onima kojima su Crnogorce zasipali lideri klerofašističkog velikosrpskog projekta u njihovoj zemlji, onda je logično zapitati se kakva je razlika između vrijednosnog sustava članova Srpske akademije nauka i umjetnosti i predstavnika tzv. lijeve i građanske misli u Bosni i Hercegovini. Primjedba da su članovi SANU-a pripremili genocid, te da u takvim zločinačkim projektima zasigurno ne bi učestvovali intelektualci poput Nerzuka Ćurka sasvim je na mjestu. S druge strane, ne bi me začudilo da bi, ako u nekom revolucionarnom pokretu u BiH stradaju aktuelni predstavnici institucija sistema, isti Nerzuk Ćurak osudio zločine uz korištenje veznika za suprotne rečenice, tog čuvenog „ali“, sakraliziranog u srpskom novogovoru vezanom za genocid nad Bošnjacima i agresiju na BiH.
Ipak, radujem se što je Bosna i Hercegovina nezavisna i slobodna država, bar onaj njen dio koji kontrolira partija čiji dan osnivanja proklinje Nerzuk Ćurak, slobodno i bez pravnih posljedica. Neka tako uvijek bude. Neka živi sloboda govora!
I neka nam Dan nezavisnosti sretno osvijesti istinu da nezavisnost podrazumijeva odgovornost i obavezu na putu izgradnje teritorijalnog i političkog integriteta naše domovine koji još traje i kako stoje stvari, trajaće još neznano vrijeme. Neka nas Svevišnji obdari u isto vrijeme i vjerom i razumom i strpljenjem i odlučnošću na tom putu. Ostalo ćemo, siguran sam, udesiti sami.
P.S.
U Odsjek za moral Komande 25. divizije 2. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine došao je bio borac za zahtjevom za demobilizaciju. U obrazloženju je napisao da je on „svoje odužio“ i da je vrijeme da neko drugi ide u borbu umjesto njega. Referent za moral Huso Kofrc proslijedio je zahjtev u proceduru, a onda na vratima kancelarije na papiru velikim slovima napisao: „Moje radno vrijeme je od 00:00 – 24:00 sati. Svi mi još dugujemo Bosni.“
Adnan Pejčinović rođen je 7. 12. 1971. godine u Tuzli, gdje je završio Gimnaziju „Meša Selimović“ i diplomirao na Filozofskom fakultetu u Tuzli, Odsjek za bosanski jezik i književnost. Radio je kao novinar u studentskim i lokalnim listovima. Objavio je nekoliko stručnih radova iz historije književnosti i književne kritike. Predaje bosanski jezik i književnost u JU Mješovita srednja škola u Gračanici. Živi u Tuzli.
