Piše: Sanjin Salahović
Datum: 22.04.2021. u 22:00
Kategorija: Kritika političkog uma
Kada gledate Bosnu kroz prizmu Jugoslavije, prihvatate u njoj dva jugoslovenska esha naroda koji imaju republike. Treći, bošnjački, koji se bori za Bosnu, ne. Smeta vam religija po inerciji, ali katoličku i pravoslavnu ne možete dirati jer im je centar izvan Bosne(slavije) u stvarnoj Jugoslaviji kojoj se divite. Ne smeta vam zato da su odnosi između države Bosne i Hercegovine uređeni sa Katoličkom crkvom u Hrvata i Srpskom pravoslavnom crkvom – oboje u Bosnoslaviji, a nisu sa Islamskom zajednicom, u Bosni. Iako je religija, u nauci o kulturi, osnovni stub samom pojmu kulture.
Ne smeta vam ni na individualnom nivou kada vam esha prijatelji ne žele priznati: bosanski jezik, bošnjačku kulturu i odluke Međunarodnog suda. Niti kada vam, umjesto da moralno priznaju nepriznato, nude ljubav i prijateljstvo. Ili da se zovu pravoslavcima i katolicima u Bosni, ako i vi pristanete da se zovete muslimanom bosanskim i odreknete se bošnjaštva i svoga nacionalizma dok oni svoga, u Srbiji i Hrvatskoj, koji kulturološki lahko u Bosni odrađuje posao već skoro dva stoljeća i pali se kad treba za destrukciju kao na dugme, ne mogu sve i da hoće.
Orden bratstva i jedinstva bio je odlikovanje bivše SFRJ koji se dodjeljivao za “osobite zasluge u širenju bratstva među narodima i narodnostima, u stvaranju i razvijanju političkog i moralnog jedinstva naroda”. Da li Bosnoslaveni svojim nastupom, a mentalno egzistirajući još uvijek u prošlosti, nastoje zaslužiti orden iz prošlosti u sadašnjosti? Foto: wikipedia.org
Biti Bosnoslaven je čudo od moralizma u kome se Bošnjaku koji nema državu kojoj može vjerovati, nudi nagrada s druge strane stvarnosti u nekoj Bosni(slaviji) u kojoj će svima biti dobro ako se on odrekne sebe i svoga. U njoj mu, po uzoru na ’91. godinu, kada je Bosni legalno oduzeto oružje TO BiH namijenjeno za njenu odbranu, te podijeljeno Srbima, ta ista država može raditi o glavi kad se za to stvore uslovi. A uslovi su tu, kad god Rusija dođe u posjetu, a Srbija poželi maksimalno.
Tako je i Vučić u Beograd, umjesto novinara Bosanca, pozvao Bosnoslavena. Bosnoslaven se raspirjanio tamo. Sve mu je poznato od vremena prije rata tamo u Beogradu, a historija kao da je imala neki intermezzo da bi on doživio deja vu. I evo ga, vraća se nazad u Beograd, a sam predsjednik, gospodin, pokazuje mu grad sa balkona na koji ne izlazi često, ali evo sad…
Senad je otišao kao novinar mesija, što ga diskvalifikuje iz novinarstva koje traži korektnost, distancu i pronicljivost. I na kraju, prilikom teatralne predaje poklona koji mu je za predsjednika izradio «stari» zanatlija sa Baščaršije, novinar mesija prenosi poruku Vučiću koja, na svoj način, slika dubinu odnosa Bosnoslavije i Srbije.
Poruka koja daje dubok pečat cijelom intervjuu. Senad kaže Vučiću da je velik. Moćniji i bogatiji od Miloševića. Da on to može. Kaže mu da ima dva izbora: rat ili mir.
Moli ga da izabere mir pa da se opet udružimo u nešto korisno, valjda kao što je nekad bilo!? Novinar Bosnoslaven pruža ruku mira i čega još ne simbolički predajući poklon koji majstor iz srca Sarajeva, sa Baščaršije, pravi već odavno – za pravoslavne hramove.
Otprilike bi to bila ta grandiozna poruka na kraju preko sat i pol dugog razgovora koji je poželio sebi priskrbiti atribute historijskoga. I ovdje se možemo vratiti na pogodnu analogiju koja obilježava ovaj bosnoslavenski pohod u Beograd, historijski u 21. stoljeću.
Kada je, evo skoro sto godina prije, 1942. godine Adil Zulfikarpašić pitao Tita šta rade četnici podrinjski koljači u komandnom i vojničkom kadru partizanskih jedinica, Tito mu je odgovorio da ne talasa. «Bez Srbije nema ništa», bio je njegov odlučni argument. Požalio se Adil i Rodoljubu Čolakoviću, pa mu on reče da bi mogli bez vojske ostat u Podrinju, koliko ih je što su klali. I tako, bosnoslavenski novinar Senad Hadžifejzović odlazi u Beograd i Srbiju bez koje nema ništa i moli Vučića, rehabilitiranog pobočnika Šešeljevog, da preuzme svoju historijsku ulogu.
I ja se pitam da li je to bosnoslavenski novinar, a u stvari reinkarnirani Tito, otišao u Beograd da stvara novog Tita prevajanjem radikalne skulpture Aleksandra Vučića? Vučić se u stvari i potrudio da se Senadu predstavi kao veliki brižni «otac» koji se brine i o Srbima i malim narodima i svakome želi dobro pod teškim bremenom svoje nezahvalne uloge – i same historijskog karaktera, baš kao i intervju. Baš kao i komunisti koji su to radili od ’45. godine vajajući skulpturu dobrog oca i druga – Tita, kada su uzeli svu vlast u svoje ruke i sav monopol da stvaraju samo svoju vlastitu istinu.
Ostat će upamćeno da je Senad Hadžifejzović mogao «emigrirati» iz Jugoslavije kao što je to učinio visoki partizanski oficir Adil Zulfikarpašić. Na neki način mogao je postati Bosanac koji poštuje Bošnjake. Ako nije od rata, pa barem sad. Sve što je trebao učiniti je bilo da se drži novinarstva i bude novinar, da mu halalimo ove tri decenije skoro od kraja rata. Ali nije…
Sanjin Salahović rođen je 1965 god. u Mostaru. Diplomirao je na Univerzitetu u Oslu „BA historiju ideja, mentaliteta i duha“, te studirao „Generalnu psihologiju i problematiku ovisnosti od narkotika“ na Univerzitetu u Bergenu. Od 2008. radi psihoterapiju kao hipnoterapeut u EF „Hypnoterapi Mobilis“ sa posebnim interesom za tretman anksioznosti i depresije uzrokovanih postraumatskim stres sindromom PTSS.
